Dragi naši i vaši, dobro došli u 2001. godinu gamersku gospodnju. Naravno, pri tome ne mislimo na dobar aspekt te godine. Dobar aspekt te godine i općenito tih godina bi bio release date originalnog Serious Sam: The First Encounter naslova. Zašto kažem dobar? Paaaaa, jer u poplavi svih igara i shootera u to vrijeme, Serious Sam: TFE je bio zraka osvježenja i oduševio svim stvarima koje su developeri iz tadašnje postave Croteama skuhali u njemu. Od level dizajna (vjerojatno najjača stavka originalne igre i dva nastavka nakon), gameplay mehanike, oružja i općenitog šoka od siline protivnika te samog kaosa na ekranu kojeg niti jedna igra tada (a bome ni nakon) nije uspjela uspješno replicirati.

Zašto uopće spominjem sve to? Razlog je u biti vrlo jednostavan, sve ono što je bilo dobro u prvom nastavku (i dva nakon) ovog proslavljenog serijala se potpuno raspalo u najnovijem nastavku pristiglom iz Croteama. Razlog je u biti vrlo jednostavan, život na staroj slavi nije moguć u nedogled. No, ajmo mi (ne)redom.

Sam i am, but not like before!

Kao i ranije, nalazimo se u ulozi Sama “Serious” Stonea, emulatora svih akcijskih junaka iz osamdesetih koje smo voljeli. One lineri su mu najveća prednost i premda nikada nije bio na razini najboljih dana kultnog Duke Nukema po tom pitanju, Sam zaista nije bio pretjerano daleko. Ali, da bi stvari funkcionirale dobro po pitanju one linera, stvari moraju biti manje stereotipne i jednostavno pasati u kontekst vremena u kojem se nalazimo. U prevodu, retro je dobar, ali previše retro nikada nije dobro. To je u suštini i najveći problem četvrte iteracije ovog serijala.

Premisa je ovaj put “kompliciranija” i igra ovaj put ima donekle koherentnu priču u smislu da uistinu imamo antagoniste, likove, suborce i cilj prema kojem hitamo. Naravno, svi prethodni nastavci su imali “cilj”, samo nikada nije ovoliko istaknut uz pokušaj karakterizacije suboraca zajedno s međusobnim dijalozima među likovima. Upravo je sve ovo i jedan od najvećih problema ove igre. Likovi su valjda trebali imati dodatni “humorni” efekt u interakciji s našim junakom, ali na kraju svaki dijalog izaziva susramlje (op.a fantastična riječ) tijekom igranja. Serious Sam nikada nije bila igra koja koja nam je prodavala sjemenike pod bubrege u obliku priče, nebitnih NPC-ova ili suboraca. Za pojašnjavanje priče, uzmite bilo koji SyFy “film” i to vam je manje više to. Iskreno, puno bi bolji dojam bio da se nisu s ovim aspektom uopće bavili.

Prazni, potpuno prazan level dizajn, neiskorišteni dijelovi istih više easter-eggova, tumaranje iz jednog otvorenog prostora u drugi samo kako bismo se sukobili svaki put sa sve više i više protivnika koji se svode na identičnu taktiku iz borbe u borbu. Ovo zadnje nije nužno i loše, ali uz ono pomankanje humora (op.a ili cringe lvl istog) i efekt da smo već sve ovo vidjeli bezbroj puta u svim Serious Sam igrama do sada brzo dojadi. Samo na vizualnom polju se vjerojatno radi o jednoj od najdosadnijih igara novijeg datuma (o tome drito ispod). Jednostavno kao paket, manje više sve u četvrtom nastavku je potpuno zaboravljivo. Šteta.

Engine that powers is losing fuel!

Serious Engine 4 koji je pogonio fantastični The Talos Principle, te tamo bio adektavno upotrebljen s obzirom na komornost tog specifičnog naslova (apsolutno najbolja Croteamova igra novijeg doba) u Serious Samu 4 pokazuje da ga je debelo nagrizao zub vremena. Uz činjenicu da igra izgleda (budimo iskreni) osrednje i kao paket nešto što bismo zaigrali na Xbox 360 ili Playstation 3 platformama, dodatno začuđuje par stvari. Sami leveli su potpuno prazni, svo “uništenje” pojedinih objekata je potpuno skriptirano, animacija likova od kretanja i samog izgleda je tragikomična i zaista tijekom cutscena narušava kompletan paket kao takav. Sva struktura praznine koja je funkcionirala u Talosu zbog same prirode igre i motiva, ovdje jednostavno nema što tražiti. U samom pokretu dok je kaos na našim monitorima/telkama stvar ne izgleda toliko loše, no reciklaža protivnika, tekstura (iz Talosa) efekti eksplozija i “uništavanja” okoline zaista ne čine prezentaciju spektakularnom, već upravo suprotno. Primjera radi, Titanfall 2, koji se vrtio na tehnologiji iz 2006. godine (Source Engine) izgleda višestruko naprednije u svakom pogledu.

Na audio strani nemamo ništa konkretno za prigovoriti, uspoređivajući sve do sada iz Croteama, naginjemo prema istom zaključku da se radi o reciklaži. Ono što bismo mogli istaknuti kao sjajnu stvar jeste soundtrack, čiji bi bolji editing tijekom akcijskih scena zaista istaknuo ovo dodatno. Neoprostivo je da soundtrack bude doslovno ugašen kada zadnjeg protivnika “smaknemo” ispred sebe. Čak i na ovom plusu kojeg možemo istaknuti isto ostavlja dojam dovršenosti. Sve skupa kad se zbroji i oduzme se čini kao Early Access igra i to je gorka tableta koju je teško progutati za 40€ koliko košta “osnovni” paket.

Što se tiče optimizacije same igre i skalabilnosti na raznoj plejadi hardvera, ovo je stvar koju se zaista može pohvaliti i Croteamov engine možete natjerati da radi na zaista minimalnoj konfiguraciji. Obzirom da ni na full postavkama igra ne izgleda pretjerano privlačno (ako vam je to jedini kriterij za igranje igre), onda samo možete zamišljati kako izgleda s “odrezanim” grafičkim postavkama i tko bi to želio?

Run and gun, and that’s about it!

I ok, ovo nužno nije minus, niti je Croteam, ruku na srce, reklamirao ništa drugo. Ono što šokira jest apsolutni manjak evolucije samog gameplaya i inzistiranje na nečemu što smo već nekoliko puta prije “kupili” i odgirali. Taj konkretni run & gun nije loš, dapače na razini je svih do sada prethodnika u serijalu i on je sam po sebi sjajan. No, da je barem taj gameplay obogaćen dinamičnijim, boljim level dizajnom, da su oružja doživjela drastičnije inovacije i da jednostavno sve upakirano nije već toliko potrošeno u smislu “već viđeno” u prethodnim igrama u serijalu. Novitet za serijal je uvođenje vozila koje isto tako nije razrađeno do kraja i opet ostavlja onaj gorak okus solidne ideje koja nije “dovršena”. Eh da, oružja je moguće dual wieldat (istovremeno pucati iz oružja u svakoj ruci) što bi isto mogli istaknuti kao fora feature.

Doom remake i nedavni Eternal nastavak su isto tako potpuno run & gun only iskustvo ali u potpuno novom ruhu s novim detaljima i level dizajnom koji je u usporedbi s Serious Samom 4 milijunima svjetlosnih godina daleko (DALEKO!) ispred. Širina levela i otvorenost u dizajnu je zaista uvijek dobrodošla stvar u jednom FPS-u, ali kad je to jedino što nudiš uz hrpu labirinta koji kao da su iskopirani iz The Talos Principlea, nema tog gameplaya koji će te izvući iz mora prosječnosti. Vjerujem da se svi možemo složiti da grafika nije sve, ali arhaični pristup gameplayu je problem kojeg ne može sakriti niti najbolji grafički engine, a čak ni to nije slučaj ovdje. Stotine tisuća protivnika (što je uistinu jedinstven doživljaj kojeg samo Serious Sam 4 nudi) je, kad se sve pomnoži i podijeli, jedina full-full impresivna stvar koju možemo iskusiti. Uz novitete, tu su pokoje vozilo, mech i nešto što je već bilo viđeno u Serious Sam igrama, dual wielding oružja.

In the end? It is what it is.

Teška srca i s popriličnom odgodom u pisanju, pokušao sam pristupiti  drugačije u ocjenjivanju i tipkanju dojmova za perjanicu hrvatskog gaminga, ali stvari su jednostavno takve kakve jesu. Za igru za koju je sam izdavač više puta izjavio da će izaći za sve platforme (Xbox One, Playstation 4) i to respektabilnim medijskim kućama pa se od toga odustalo (Google Stadia ekskluziva je očigledan uzrok). Na internetu se i dalje mogu pronaći informacije kako Devolver tvrdi da će igra doći na konzole kada istekne ekskluziva s Googleom. Za igru koju je u moru ostalih isticao lokalni split screen multiplayer kojeg više nema. Za igru koja je u svom originalnom konceptu davne 2001. godine bila benchmark za kaotične shootere i kako se oni trebaju “raditi”.

Serious Sam 4 je podbacio na toliko razina da je teško naći dobre razloge zašto biste vjerojatno trebali čekati neki dobar Steam sale i ugrabiti ga kasnije da odigrate jednom i popunite kolekciju. Uz najbolju volju i najveće patriotske naočale, teško je zažmiriti na ovoliku količinu “istoga”. S druge strane, da je ovo najavljeno kao Early Access igra, da je cifra bila maksimalnih cca 29€ uz obećanje nečeg novog, bili bismo puno blaži, jer hej, to se zove “radovi su u tijeku“. Ovako, tražiti 40€ za nešto što smo već igrali hrpu puta i u libraryju imamo živ i zdrav Serious Sam TFE HD, teško je preporučiti da zagrizete metak i investirate u nove (stare) avanture Ozbiljnog Sama. Nadajmo se samo da će u idućem nastavku Sam dobiti tretman kakav zaslužuje kao FPS ikona ne samo lokalno nego i globalno.