Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada su vladali 8-bitni i 16-bitni strojevi, gaming scena je postala bogatija za tadašnju Amiga 500 ekskluzivu i vjerojatno jedan od pravih pionirskih naslova akcijsko – avanturističkog žanra, Psygnosisov hit Shadow of the Beast. Ovaj londonski studio, kojeg mlađi igrači možda pamte kao prije par godina ugašeni SCE Studio Liverpool (da, to je onaj razvojni tim čiju smo Formulu 1 godinama smatrali najboljom F1 igrom ikada, a možda ga se još sjećate i po PlayStation ekskluzivi WipeOut), 1989. godine na svijet je donio fantastično ostvarenje koje je ubrzo postalo zaštitni znak Commodoreove Amige 500. Prekrasna šarena grafika s velikim sprajtovima superiornija od svega dotad viđenog, nezaboravni soundtrack i zanimljiva fantasy priča, bili su dovoljni da se mnogi igrači odmah na prvi pogled zaljube u Shadow of the Beast. Neki su samo zbog ove igre kupovali Amigu 500, a tadašnji vlasnici „Prijateljice“, sjetit će se da je za igranje Shadow of the Beasta bilo potrebno proširenje radne memorije na punih 1 Mb, tako da je u to vrijeme i porasla prodaja RAM proširenja kapaciteta 512 kb (vi mlađi igrači, nemojte se smijati – ni ne slutite kakve smo megahitove u to vrijeme pržili i sa samo 512kb RAM-a, pa i znatno manje ako ćemo uzeti u obzir činjenicu da smo se tada u velikom broju slučajeva igrali i na legendarnom Commodoreu 64).

Shadow of the Beast je i u godinama koje su uslijedile nakon njegovog izlaska ostao prilično nedostižan na polju akcijskih avantura. Ova sjajna igra naknadno se pojavila na brojnim drugim platformama, no njenu popularnost nisu ni približno dostigla ni dva njena nastavka, koja je Psygnosis izdao na samom početku devedesetih godina.

Od izlaska originalnog Shadow of the Beasta prošlo je čak 27 godina. Tokom svog tog vremena svjedočili smo brojnim smjenama generacija gaming platformi koje su iznjedrile stotine i stotine akcijskih avantura, koje smo često znali usporediti s ovim Psygnosisovim klasičnim hitom, potajno priželjkujući da u nekoj doglednoj budućnosti vidimo i njegovo reizdanje, ma u kojem obliku ono bilo. 27 godina je trebalo proći pa da to na kraju i dočekamo…

Naime, svojevrsni Shadow of the Beast remake najavljen je još prilikom premijernog predstavljanja PlayStation 4 konzole, a već prvi najavni trailer u velikom broju fanova probudio je nadu da će indie razvojni tim Heavy Spectrum Entertainment Labs uspjeti nastaviti tamo gdje je Psygnosis stao prije 27 godina. Svaki novi prikaz igre obećavao je sve više i više, no uvijek je postojala određena doza sumnje da sve to na kraju ipak neće ispasti onako kako smo zamišljali. Nažalost, znate kako kažu, sumnja se nikad ne rađa bez razloga…

Ljudi, zviri i beštimje

Shadow of the Beast remake je nakon nešto više od dvije godine razvoja konačno s nama,  a već pri prvom povratku u mistični svijet Karamoona, bit će vam jasno da tu nešto ipak nedostaje.

Ovaj PS4 remake poprilično je vjeran svome originalnom prijedlošku, kako pričom tako i svojim izvođenjem. Pred nama je ponovo sidescrolling akcijska avantura čija će nas priča baciti u ulogu Aarbrona, nesretnika kojeg je zli kult na čelu s magom Maletothom još kao bebu oteo od njegovih roditelja te ga konstantnim utjecajima mračne zle magije pretvorio u krvožednog čudovišnog roba koji izvršava sve njegove naredbe.  Aarbron tako postaje Maletothov ubojiti stroj, kojeg ovaj zli mag koristi za svoje krvave pohode, no događaj koji će uslijediti tokom jednog takvog pohoda na karamoonski zamak u potrazi za novim novorođenčetom, omogućit će Aarbronu da se prisjeti svoga pravog porijekla. Otkrivši istinu, razbješnjeli Aarbron se oslobađa ropskih lanaca na kojima ga je Maletoth doslovno vodio i kreće u svoj osvetnički pohod, proganjajući Maletotha do samog kraja svijeta.

Karamoonske krvave priče

Kao što smo već spomenuli, Shadow of the Beast se po svome izvođenju ne razlikuje mnogo od svoga originalnog uzora. Developeri nisu ništa htjeli riskirati, ovom projektu su prišli s mnogo poštovanja, tako da je pred nama prekrasna 2D sidescrolling akcijska avantura, čiju gameplay koncepciju čini skladan miks borbe, platformerskih elemenata, istraživanja i rješavanja ne baš toliko teških logičkih problema, koji se uglavnom svode na pomicanje određenih poluga ili aktiviranje portala koje našem glavnom heroju omogućuje dalje napredovanje.

Ono što će mnogim igračima odmah privući pažnju jeste nešto drukčija koncepcija samih levela igre. Dok je svijet Karamoona u originalnoj igri predstavljen u vidu jedne homogene cjeline, ovdje je sama igra rascjepkana na sedam velikih levela koji će igrača odvesti kroz isto toliko zaista lijepo dizajniranih epskih lokacija, za čiji će vam prelazak trebati tek nekoliko sati.

Da, jedna od svakako većih mana igre jeste njena dužina, budući da će je svaki iole iskusniji igrač moći završiti za samo jedan dan – nakon završetka kampanje jedino što vam preostaje jeste da igru zaigrate ponovo na višem težinskom stupnju ili da pokušate pronaći sve skrivene prostorije koje se nalaze na svakom od sedam levela, a koje često kriju raznorazne tajne u vidu raznih talismana (imaju funkciju svojevrsnih perkova u igri), Prophecy Orbova koji dodatno objašnjavaju priču i povijest Karamoona, kao i score boosting itema i drugih bonusa koje možete iskoristiti u daljem igranju.

I dok su zagonetke često vrlo lake i predstavljaju zanemariv segment igre, ono što istu definitivno izdvaja od hrpe sličnih 2D sidescrollera, svakako jeste njena kompleksna borba, koja je iznimno krvava i brutalna te na momente podsjeća na onu iz najpoznatijih statičnih borilačkih serijala (naravno da mislimo na Mortal Kombat), ali i onu kakvu smo mogli vidjeti u režiji Kratosa iz God of War serijala. Koreografski sjajna, borba u igri se odvija u improviziranim arenama poput onih iz starih arkadnih naslova kao što je na primjer Golden Axe. To znači da će nas tokom našeg istraživanja i napredovanja s lijeva nadesno (a ponekad, ovisno od levela, i s desna nalijevo), igra često „zaključati“ između dvije portal – barijere, kako bi prema nama poslala hrpetinu najrazličitijih čudovišta koje potom moramo propisno izmasakrirati kako bismo mogli napredovati dalje. Sama borba veoma je brutalna i fluidna prvenstveno zahvaljujući agilnosti glavnog lika koji raspolaže zaista velikom lepezom ubojitih combo napada. Naime, uspješnost u borbi igra nagrađuje iskustvenim poenima, koje potom koristimo za usavršavanje neke od brojnih Aarbronovih osobina i specijalnosti, kao i za kupovinu drugog bonus sadržaja o kojem će više riječi biti nešto kasnije. To znači da ćemo za što kvalitetnije izvedenu borbu dobiti više iskustvenih poena, što opet dovodi do određenog ritmičkog taktiziranja prilikom borbe  – zahvaljujući block, parry, roll potezima koje izvodimo jednostavnim kombiniranjem tastera na kontroleru, Aarbron će izvoditi svoj borbeni ples, bacajući protivnike, kidajući ih i probadajući ih na zaista veliki broj sjajno animiranih finishera, a što duže izdržimo bez primljenog udarca, to ćemo dobiti više iskustvenih poena. Ovakav tip borbe svidjet će se onima koji vole malo izazova, dok bi se oni koji vole buttonmashing (koji također uglavnom prolazi u ovoj igri), često znati iznervirati zbog povremene izazovnosti koju ova borba nudi. Što bolje izvođenje combo poteza puni i Rage skalu koja, jednom kada je aktiviramo, pokreće dodatnu mini – igru koja nam nudi još brutalnije poteze kojima jednim potezom eliminiramo i najveće protivnike.

Koliko god borba protiv običnih protivnika izgledala atraktivno, toliko će nas ona protiv „šefova“ prilično razočarati. Naime, kraj svakog od sedam levela donosi nam i adekvatan Boss fajt, koji nam neće ponuditi ni mrvicu izazova niti satisfakcije jednom kada ga završimo. A završit ćemo ga često bez mnogo ponavljanja, budući da se svaki svodi na old school taktiku pronalaska slabe točke protivnika i uhodanog ponavljanja uzorka prilikom borbe – to znači da ćemo često biti primorani na dosadnu taktiku uspješnog izbjegavanja nekoliko protivnikovih poteza dok se isti ne umori, kako bismo ga potom mlatnuli na kritično mjesto, ponavljajući isti proces dok ga konačno ne uspokojimo, obično nakon tri  – četiri ture. Čak iako niste u mogućnosti otkriti ritam Boss protivnika, igra će vam lijepo sugerirati što i kako trebate napraviti kako biste ga savladali.  Da se razumijemo, nešto slično imali smo priliku vidjeti i u God of War igrama, no Kratos je to rješavao na mnogo atraktivniji i nimalno dosadan način. Ovdje biste se mogli smoriti već nakon jedne, eventualno dvije boss borbe.

Nije svemir jedino mjesto na kojem nema atmosfere

Nema je baš mnogo ni u novoj Shadow of the Beast igri. Naime, dok je originalna igra svojim bajkovitim fantasy settingom i pričom stvarala unikatnu atmosferu , to s ovim remakeom jednostavno nije slučaj. Iako izgleda epski i prekrasno i uglavnom prati svoj 27 godina stariji uzor, nova Shadow of the Beast prilično je bezlična. Igri, jednostavno rečeno, nedostaje ona dobro poznata atmosfera koja je krasila original. U dizajnu igre vide se utjecaji autora originala, većina elemenata koji su original činili posebnim tu su negdje u blizini, ali nikako u samoj igri, tako da će mnogi nakon završetka njezine kratke kampanje ostati prilično razočarani, jer Heavy Spectrum Entertainment Labs jednostavno nije uspio sve njene ključne sastojke smiksati u kašu veoma ugodnog i dobro poznatog okusa, kakvu smo degustirali prije mnogo mnogo godina. Činjenica da ćete igru završiti onako mehanički, ni ne trudeći se da doznate tko koga i zašto (s obzirom da prilikom prvog igranja igre nećete imati klasične engleske titlove, već  hijeroglifske titlove izmišljenog karamoonskog jezika, detalje priče ćete samo moći nazrijeti), dovoljno govori o bezličnosti ovog ostvarenja. Čak će vam biti svejedno kada igru odigrate još jednom, ovaj put s„kupljenim“ engleskim titlovima. Odigrat ćete igru, poraziti glavnog protivnika i bit će vam potpuno svejedno što ste završili igru, prvenstveno iz razloga što je u njoj sve odrađeno rutinski bez imalo testiranja i socijalnog eksperimentiranja, a to je definitivno najveći minus ovom ostvarenju.

Ali zato je tu legenda da popravi dojam..

I dok sama igra pati od nedostatka atmosfere i poznatog problema bezdušnosti,  ona sa sobom donosi i sadržaj koji će oduševiti sve retro poklonike i ljubitelje originalnog izdanja igre. Pogađate, kao jedan od bonusa koje možete kupiti pomoću skupljenih poena tokom igranja,  igra donosi i svojevrsnu muzejsku kolekciju, u kojoj se nalaze dragulji poput originalne igre, njenog soundtracka, galerije artova Rogera Deana, a za sve one kojima će nemilorsdni original biti pretežak (za slučaj da ste zaboravili, nekada davno nije bilo save opcije, pa smo do kraja igre morali dogurati sa samo nekoliko života, a svaki Game Over vratio bi nas na sami početak igre..), tu je i opcija za beskonačno života, koju je također moguće kupiti za određeni iznos osvojenih poena.

Ova sjajna muzejska kolekcija definitivno je jedan od najsvjetlijih dijelova ovog ostvarenja i zbog njega developeri zaslužuju sve pohvale iako je takav njihov potez u potpunosti bio očekivan.

Nije Giger, nije Del Toro, ali jeste Roger Dean

S vizualnog aspekta, Shadow of the Beast izgleda prekrasno, iako se na momente vidi da se ipak ne radi o AAA naslovu. Leveli su veoma dobro dizajnirani, a lokacije iz igre inspirirane su artovima poznatog ilustratora Rogera Deana, koji je inače radio na artovima originalne igre, a kojeg mnogi pamte i kao jednog od najgenijalnijih ilustratora covera glazbenih albuma. Grandioznost fantastičnih lokacija najbolje se očituje u 2D izvođenju na renderiranim 3D pozadinama ( sjetite se udaljenih kadrova iz God of War igara – e pa nešto slično imamo i ovdje), a bogatstvo boja koje možemo vidjeti na svakoj od tematski različitih razina predstavlja pravu poslasticu za oči.

I dok lokacije u igri izgledaju zaista spektakularno,  dizajn likova u igri varira od odličnog do ispodprosječnog. Kao što se moglo i očekivati, glavni lik Aarbron izgleda odlično, dok se to ipak ne može reći ostatak za likova u igri. Naime, dok neka od čudovišta izgledaju kao da su nastala u mračnim kutovima genijalnih umova H.P. Gigera ili Del Toroa, neka izgledaju kao najobičnije varijacije na temu djelomične bezidejnosti autora, a da ne govorimo da je prilikom dizajna najslabijih protivnika u igri vidljiv očigledan manjak poligona, zbog čega neki od njih izgledaju kao da su kreirani za prošlu generaciju hardvera. Radi li se o aljkavosti developera, nedostatku sredstava (u što sumnjamo) ili ograničenosti s vremenom zbog izlaska igre, nije poznato, no takvo što definitivno utječe na sveukupan dojam o tehničkom aspektu igre, jer smo svjesni činjenice da je igra i s tehničke strane i te kako mogla biti bolja.

Ako igra u nečemu bez greške briljira, onda je to definitivno njen soundtrack, koji je na tragu onom originalnom. Epske ambijentalne dionice odgovaraju svakom trenutku igre pa dobivamo dojam jedne skladne cjeline koja se proteže od početka pa do samog kraja.

Shadow of the Beast je prilično ispolirana igra. Nekih ozbiljnijih bugova nema, što igru čini veoma ugodnom za igranje. Kontrole u igri veoma su dobre i intuitivne, iako bi neiskusniji igrači mogli naići na određene probleme prilikom platformerskih elemenata na nekoliko mjesta, no takve probleme svakako možemo zanemariti.

Tehnički promatrano, Shadow of the Beast je veoma dobro upakirano ostvarenje s tek nekoliko sitnijh propusta, no ne možemo se oteti dojmu da je sve to moglo biti još bolje realizirano.

Shoulda, coulda, woulda…

Kada sve dobro sagledamo i izmjerimo,  neizbježno ćemo doći do zaključka da Shadow of the Beast ipak nije uspio ispuniti iznimno visoka očekivanja fanova. S kritičke strane, od igre se nije ni očekivalo da postane ultra super mega hit, ali ipak brojni nedostaci koje ona ima jednostavno joj ne dopuštaju da se izdigne iznad nekog prosjeka. S druge strane, ukoliko ste jedan od fanova serijala kojem su već sijede dlake izbile (ili vam je ono malo kose već počelo opadati) čekajući na novu Shadow of the Beast igru, činjenica da se originalni klasik nalazi u ovom ne toliko skupom paketu, sama po sebi bi trebala biti dovoljna da igru kupite i odigrate, ako ni zbog čega drugog, onda da prikupite dovoljno poena da otključate sve one slatke bonuse koji će vas vratiti gotovo tri desetljeća unatrag.