Prvo je bio Ico, a onda je na scenu stupio Shadow of the Colossus… Taj bezvremeni klasik Fumita Uede koji je izašao u samom sutonu PS2 ere, instantno je redefinirao pojam video igara kao umjetničkih djela, raspametivši cijelu gaming scenu epskim settingom i jednostavnim minimalističkim konceptom, pri tome zlatnim slovima ispisavši svoje ime u kompletnoj povijesti gaminga kao jedna od najneobičnijih, najljepših i najboljih igara svih vremena.

Godine su prolazile, PS2 je već bio zagazio debelo u zasluženu mirovinu, no o Shadow of the Colossusu se nikada nije prestalo pričati – osobito nakon što je Fumito Ueda najavio svoj treći projekt po imenu The Last Guardian. Najava nove Uedine igre dodatno je probudila svijest o postojanju Shadow of the Colossusa kao jedne od najznačajnijih i najoriginalnijiih gaming institucija, pa je isti tako krajem 2011. godine još jednom uskrsnut i pretočen u HD iteraciju u sklopu sjajne Ico & Shadow of the Colossus HD kolekcije za tada aktualni PlayStation 3, čiju sam recenziju svojevremeno imao čast napisati. The Last Guardian je potom, nakon brojnih problema i silnih godina razvojnog pakla, konačno izašao na PlayStationu 4 (i njegovu sam recenziju također imao čast napisati), o Shadow of the Colossusu se i dalje nije prestajalo pričati, a kada nas je, punih 12 godina od izlaska originala, tijekom prošlog E3 sajma dočekala najava punokrvnog PS4 remakea, nitko nije ni slutio kakvo će nam iznenađenje prirediti Bluepoint Games,  razvojni tim inače poznat po radu na veoma dobrim God of War, Metal Gear Solid, Uncharted, pa i Ico & Shadow  of the Colossus HD remaster kolekcijama.

Naime, ekipa iz Bluepoint Gamesa prihvatila se vrlo izazovnog posla, odlučivši iz temelja stvoriti istu, dobro poznatu igru, u potpunosti prilagođenu modernim standardima. Bluepoint Games ne samo da je uspio u svome naumu da klasik zadrži klasikom, već je i stvorio najbolji remake jedne video igre koji smo dosad imali priliku vidjeti te jednu od najboljih igara koje smo mogli zaigrati ove godine.

Wander i Agro u bezvremenskom klasiku

Prije nego što se osvrnemo na sve novitete koje donosi Shadow of the Colossus remake, red je da se još jednom prisjetimo o kakvoj igri je riječ. Naime, sve dosadašnje Uedine igre na svojevrstan artistički način obrađivale su neke od najosnovnijih životnih vrijednosti, uglavnom usko povezanih se emocijama. Ljubav, samoća, prijateljstvo, smrt i grižnja savjesti, samo su neki od motiva koji su redovni gosti Uedinih igara, a izuzetak nije ni Shadow of the Colossus. Štoviše, Shadow of the Colossus je možda i najbolji primjer igre koja obuhvaća sve navedeno u jednu kompaktnu cjelinu koja će vas natjerati da duboko razmislite o svakom vašem potezu te da se zbog istog često osjećate vrlo loše.

For Frodo.. ups, pardon – pogrešna igra..

Shadow of the Colossus nam tako donosi epsku, ali pomalo uvrnutu bajku o ljubavi i žrtvi, pred nas bacajući test i vječito pitanje „što smo sve spremni učiniti za ljubav?“. Jesmo li doista spremni pomaknuti ili srušiti brda i planine (ovaj put doslovno) samo kako bismo vratili ili spasili svoju ljubav? U ovoj ultimativnoj dozi interaktivne umjetnosti očekuje nas nezaboravna avantura u kojoj pratimo mladog ratnika po imenu Wander, koji putuje u zabranjenu zemlju kako bi pronašao način da iz mrtvih vrati svoju ljubav. Dolaskom u mistični, ali polusrušeni hram, on doznaje kako postoji način da zaista vrati u život svoju ljubav, ali da će cijena koju će morati platiti biti veoma visoka i gotovo nemoguća – da bi preminulu djevojku vratio iz zemlje sjena, Wander će morati ubiti 16 kolosa koji lutaju zabranjenom zemljom. Bez imalo razmišljanja, naoružan mačem i lukom i strijelom i u pratnji svoga vjernog konja Agroa, spreman na sve, Wander prihvaća izazov i tu počinje naša avantura.

Agro prijatelju, nosi me do idućeg kolosa, jer što ih je manje, to sam bliže Moni..

Vrlo jednostavne koncepcije, s minornom mrvicom dijaloga, konstantno se poigravajući s našim emocijama, Shadow of the Colossus nam isporučuje fantastičnu i nadasve emotivnu priču konstantno nas tjerajući na razmišljanje o svojim postupcima. I u tome definitivno uspjeva, jer tijekom svakog palog kolosa osjećat ćemo se vrlo loše, pitajući se jesmo li pravilno postupili – jesu li kolosi loši ili smo za ostvarenje svoga cilja žrtvovali nedužne? O, kako ćemo se loše osjećati…

Onog trenutka kada kolosu zadate finalni udarac, obuzet će vas tuga i osjećat ćete se loše konstantno se pitajući činite li pravu stvar..

Upravo zahvaljujući karti emocija, Shadow of the Colossus je igra koja nas na jedinstven način uči o posljedicama, tjerajući nas da dugo po njegovom završetku razmišljamo o moralnim dilemama na čiji ishod ne možemo utjecati i upravo u tome leži jedan od najvažnijih razloga zašto bismo Shadow of the Colossus morali svrstati u posebnu skupinu igara.

Ušminkana kolosalno emotivna avantura

Kada je inicijalno izašao, Shadow of the Colossus je igračima predstavio vrlo jednostavnu ali u isto vrijeme originalnu gameplay koncepciju koja se sastojala od samo dva vrlo prosta dijela – lutanja ogromnim prostranstvima otvorenog svijeta u potrazi za kolosima i samom borbom s istima. Nošen na leđima svoga vjernog prijatelja, konja Agroa, Wander prolazi kroz prazan ali zaista prekrasan epski svijet tražeći kolose pomoću svoga mača koji funkcionira kao kompas, a pronalaskom nekog od kolosa igra potom poprima drukčiji oblik, pretvarajući se u svojevrsnu boss borbu. Borba sa svakim od kolosa je posebna priča za sebe, budući da se svaki od njih razlikuje a samim time razlikuje se i način naše borbe protiv istog, no glavna premisa koja nas očekuje prilikom svake od borbi jeste pronaći kolosove slabe točke i udariti ga tamo gdje najviše boli. A jesmo li već spomenuli da se svaki kolos značajno razlikuje od prethodnog? Imamo velike i spore, imamo one manje i znatno brže, tu su i leteći  i vodeni, pa i oni „podzemni“, a svaki od njih, bio on pitom ili zastrašujući, natjerat će naše srce da poskakuje u grudima od nervoze i neizvjesnosti dok se zgrčeno lomeći kontroler u  rukama penjemo po kolosima, konstantno pazeći na našu izdržljivost i hvatajući se za što god prvo stignemo kako nas kolos ne bi zbacio  sa sebe.

Svaki boss fajt oznojit će vam dlanove i izazvati blagu aritmiju – neki manju, neki veću..

Ekipa iz Bluepoint Gamesa tijekom razvoja ovog remakea držala se oprobane recepture tako da nekih ozbiljnih izmjena na polju gameplaya, zaista nema. Sve je identično onome što smo vidjeli još 2005. godine uz tek nekoliko sitnih izmjena. U igru su dodani određeni collectiblesi kako bi naše lutanje velikim otvorenim svijetom bilo interesantnije, a dobili smo i nešto izmjenjen kontrolni sustav, koji je nažalost, obzirom na 12 godina razlike u odnosu na original, zaista trebao biti bolje riješen. Starost u kontrolama vidljiva je na svakom koraku, a sama mehanika penjanja po kolosima i konstantno držanje za njih dok napredujemo prema cilju, ma koliko bila dobro i logično osmišljena (pritiskom na X skačemo, a za kolosa se držimo konstantnim držanjem R2 triggera) u kombinaciji s ponekad neukrotivom kamerom u zatvorenim prostorima, mogla bi odbiti dobar dio novih, mlađih igrača koji su navikli na automatizirane i pojednostavljene platformerske kontrole kakve viđamo u svakoj drugoj novoj igri.

Bježi, sakrij se, sačekaj svoju priliku i počni se penjati na kolosa i tražiti njegove ranjive točke – jedina receptura koja daje rezultate

Osim tih sitnih problema s kontrolama i kamerom, sve u igri funkcionira kao i prije, samo je dodatno ispolirano i utegnuto do te mjere da je višestruko bolje, tako da ekipi iz Bluepoint Gamesa možemo uputiti sve pohvale za maestralan posao koji je obavila.

Kolosalna količina detalja

Shadow of the Colossus je oduvijek važio za jednu od onih igara u kojoj uživaju sva čula igrača. Bila je prekrasna kada je izašla na PlayStationu 2, još ljepša u HD rezoluciji na PlayStationu 3, no tek je snaga PlayStation 4 konzole dozvolila developerima da se razmašu i pokažu njen puni potencijal.

Naime, posao koji je Bluepoint Games napravio pretvarajući igru staru 12 godina u ostvarenje koje može parirati većini aktualnih AAA igara, zaista je impresivan, jer Shadow of the Colossus remake izgleda toliko dobro da je gotovo nemoguće povjerovati da se radi o igri staroj 12 godina (a svi znamo što 12 godina znači u gaming svijetu).

Shadow of the Colossus remake zaista izgleda prekrasno..

Uz prekrasni vizualni prikaz koji na svakom koraku briljir, počevši od prikaza velikog i nikad detaljnijeg otvorenog svijeta, preko fantastičnog dizajna i animacija (osobito Agroa, koji je po mom mišljenju i dalje najbolji virtualni konj kojeg smo dosad imali priliku ne samo zajahati, nego i vidjeti u jednoj video igri), pa sve do nevjerojatno detaljnih kolosa koji nikad nisu izgledali življe i realnije, posebno na PS4 Pro konzolama, na kojima je igru moguće zaigrati i u 1080p/60fps ukoliko preferiramo stabilniji framerate, odnosno u 1440p/30fps prikazu ako nas više zanima veća rezolucija, naravno uz HDR podršku za one koji imaju ekrane s tom opcijom (na standardnim PS4 konzolama, igra se vrti u 1080p/30fpsa, no nekog trzanja ili sličnih problema, zaista nema).

.. uz nevjerojatnu količinu detalja na svakom koraku

Uz već spomenuti minimalistički ali vrlo učinkoviti narativni aspekt i nezaboravnu atmosferu, svakako sam dužan spomenuti i sjajni epski soundtrack japanskog skladatelja Kowa Otanija (kojeg već evo punih 12 godina često vrtim dok radim..) koji dodatno doprinosi cijelom epskom ugođaju, čineći Shadow of the Colosuss (uz tolerantne probleme s kamerom i kontrolama) gotovo savršenom igrom.

U društvu besmrtnih velikana

Moram priznati, pomalo sam ljubomoran na sve one koji će Shadow of the Colossus tek sada prvi put zaigrati, no, s druge strane, veće mi je zadovoljstvo što sam imao priliku zaigrati sve tri verzije igre odmah po njihovom izlasku i na neki način proživjeti nevjerojatno virtualno putovanje na koje me je odveo vizionar Fumito Ueda. Možda Shadow of the Colossus remake na nove mlađe igrače neće ostaviti onakav dojam kakav su sve tri verzije igre ostavile na nas koji smo ih pravovremeno igrali, no u svakom slučaju, bez sumnje, radi se o ultimativnoj verziji igre i, kao što sam u uvodu spomenuo, najboljem remakeu jedne video igre ikada, obaveznom štivu nulte kategorije koju niti jedan gamer ne bi smio propustiti – fanovi i nostalgičari će definitivno pasti u trans, a vjerujem kako će Shadow of the Colossus remake i mnoge nove igrače ostaviti bez daha.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.