Ukoliko ste nekad poželjeli da vam Portal ponudi više napucavanja ili Serious Sam više robota, djelić satisfakcije mogli biste naći u ovoj maloj indie igri, samostalno napravljenoj od strane domaćeg mladog developera Mladena Bošnjaka. SickBrick je arkadna SF pucačina iz prvog lica koja nudi mnoštvo čistog ispoliranog okoliša i jednako takvih robota, te je na vama da u tu čistinu unesete kaos i nered.

Vi ste subjekt za testiranje kojega nadgleda svemoćni i sveznani robot sa čudnim ponašanjem i sumnjivim namjerama (zvuči poznato?) i to je praktički sve što trebate znati.

Priča nije nešto što će vam igra nabacivati na nos kao nešto što morate znati, međutim ona postoji i vješto je korištena kao začin koji stvara odličnu atmosferu te usput obogaćuje sveukupno iskustvo, bilo u raznim dnevnicima, zvukovima i dijalozima, rijetkim animacijama, pokojim „twistom“ ili raznim natpisima po levelima. Upravo taj koncept sa uputama i komentarima pisanim posvuda uzduž levela je prilično interesantan i odlično se uklapa uz arkadno napucavanje te platformiranje.

Platformski dijelovi doduše, znaju biti frustrirajući i ne baš zabavni. Slične je imao i Serious Sam: The Second Encounter i ustanovilo se da se većini ljudi nije svidjelo, stoga iskreno ne znam zašto se činilo kao dobra ideja staviti nešto tako ovdje kao popriličan sastavni dio igre. Fizika zna zasmetati neočekivanim „odskakanjem“ lika nakon što bi trebao pasti i dočekati se na tlu, što nerijetko rezultira Game Over screenom i nepotrebnim frustracijama. Uostalom, nije isto nekontrolirano lebdjeti u zraku (i pokušati naciljati nešto što također nekontrolirano lebdi na sve strane te pritom još pokušavati paziti da se slučajno ne padne u smrt) i nešto recimo kao u Half-Lifeu gdje si na miru kao puzzle slažemo razne stvari sa različitim namjenama ne bi li došli do naizgled nedostižnog mjesta.

Na sreću, akcija je ono što je igrin najveći adut i to puno zabavnije djeluje. Napravljen je vrlo dobar miks između napucavanja po koridorima te većim i otvorenijim prostorima. Neprijatelji se stvaraju na pravim mjestima (kako unaprijed na određenim točkama, tako i unazad, iz zasjede) te ih je zabavno razmontirati na sastavne dijelove uz frcanja iskri te statičke prašine. Bossevi također dobro izgledaju, no nisu nešto izazovni i nedostaje im slojevitosti poput određenih bolnih točaka, oružja za onesposobljavanje i slično. Sama oružja su dobra izgledom i zvukom (baš daju taj određeni „Tron meets Serious Sam“ feeling), no osim što su vidljivo troma (kao da im fali još dodatnih animacija), također fali impacta, onog efekta koji bi nam dao osjećaj da zaista zadajemo određenu štetu protivnicima svakim hicem te bi tako nešto uz dorađeniji „hit box“ na neprijateljima učinilo veliku razliku po pitanju gameplaya.

Ono što dodatno gura igru naprijed i čini ju zabavnijom je soundtrack (odnosno to malo glazbe što se uspjelo uklopiti u igru). Adiktivni ritam u stilu hard rocka i metala itekako pridonosi te čini napucavanje zabavnijim upravo kako je to slučaj i u jednom Serious Samu ili Quakeu naprimjer.

Skupljanje kartica za otključavanje vrata je još jedna stvar koja podsjeća na arkadna vremena FPS-a, što je svakako dobra stvar, no možda je čak i više moglo biti tako, primjerice ubacivanjem veće količine secreta po levelima i slično. Međutim razumijem zašto ih nema puno i doista nema ni posebne potrebe za njima u ovakvoj igri kakva je, međutim da su se neke stvari drukčije posložile, bila bi druga priča.

Kako se leveli sve više otvaraju tako na red dolaze i tenkovi. Tenkovske misije znaju biti zabavne, posebno kasnije kada dođu brži tenkovi sa jačim oružjima. Međutim, kako to inače zna biti sa tenkovima u igrama tako i ovdje, upravljanje postane problem (također kao u rally utrkama, ironično) kada se zapne negdje pa se nikako ili pak spoooro izvlači nazad nebi li se uspravili u početnu poziciju na pravi put. Sličan problem predstavljaju i solidni ostaci neprijateljskih tenkova i turreta pored kojih bi trebali proći, a s obzirom da je ovo neozbiljna, arkadna igra, ionako nema potrebe da ti ostaci neprijatelja ne budu transparentni i poštede nas nepotrebnih frustracija.

Vjerujem da polako primjećujete obrazac po kojoj pišem cijelu recenziju (Ovo je dobro, ali… Ono je OK, ali…), i to je prilično namjerno jer cijela igra je rekao bih takva. SickBrick naizgled obećava (pogotovo ukoliko samo promatrate screenove, budući da se u traileru, odnosno u pokretu već polako i otkrivaju mane). Igra jest zabavna na kratko vrijeme, međutim sa sobom nam donosi brojne limitacije te mane koje su očito rezultirane manjkom iskustva. Koliko god da ćete uživati napucavajući nestašne metalne minione i njihove gazde, toliko ćete (uz većinu navedenog) trpjeti i čudnjivake kretnje, nevidljive zidove te možda čak naići i na pokoju rupu u levelu. No da budemo realni, zaista, koliko toga može jedan čovjek napraviti prije nego se nađe preopterećen zadatkom koji si je zadao? Iznimno malo igara znamo da je napravljeno samostalno, radom jednoga čovjeka, te još manje njih da su ovakvoga žanra. Možda se jest igra malo previše „rastegnula“ čak i za ovako kratko trajanje te kao takva djeluje više kao rana, igriva verzija nečega većeg što bi trebalo tek doći. Možda bi i bilo bolje da su se udružile snage te nastavilo raditi na projektu što bi čak moglo rezultirati i pravim AAA naslovom u kojemu bi sve te interesantne ideje kulminirale do krajnosti… Međutim, i ovako se radi o naslovu koji će Mladenu poslužiti za jedan izvanredan portfolio. Cijena (9.99$) možda trenutno jest malo paprena, međutim svakako bi vrijedilo podržati ga, kao i ostale naše domaće snage game developmenta od kojih se nadamo te očekujemo sve bolje radove u budućnosti.