Niste čuli za Jesse Makkonena? Ništa čudno. Čovjek nije poznati developer niti važan ”igrač” u industriji. Dapače, ovo je prva igra koju je samostalno napravio. Na prvi pogled, horor avantura koju je napravila samo jedna osoba ne ulijeva povjerenje ni u dosta optimističnu osobu. No, oni koji su upoznati sa indie scenom i što je sve donijela gamerima i gamericama u zadnjih nekoliko godina, ne bi se trebali začuditi kada se zaključi da se radi o igri koju se jednostavno treba odigrati.

Na prvi pogled, radi se o jednostavnoj (point’n’click) horor avanturi sa zanimljivim dizajnom i zagonetnom pričom. Već tu možemo vidjeti zamke i probleme koje bi igra mogla imati. Od prepotentnog zapleta u radnji, prejednostavnih ili nelogičnih zagonetki do jednoličnih lokacija nakon svega sat-dva igranja. Na sreću, Makkonen očito ima iskustva u sličnim igrama, a nekako ima i znanja da napravi igru koja ne samo da predivno izgleda nego je i atmosferična i sve čudnija teža i raznovrsnija što se bližite njenom kraju. Igra započinje s Jacobom Reevesom, čovjekom s kojim i igrate cijelu igru iako se to ne čini na samom početku. U depresivnoj i atmosferičnoj sceni na početku igre Jacob se pokušava ubiti jer više nema razloga za život, baca se s litice u tamu. Umjesto da tu njegov život završi, Jacob se probudi u svojevrsnoj noćnoj mori, čudnom hotelu punom drugih ljudi, čudovišta i raznih lokacija, a sve će vas to pratiti dalje kroz avanturu iz koje Jacob želi što prije izaći.

Jacob Reeves, vaš prijatelj sklon okončanju vlastitog života

ATMOSFERIČNOST KAO KLJUČ

Igra je naočigled dosta jednostavna što se tiče samog koncepta. Upravljate Jacobom lijevo-desno, ulazite kroz razna vrata, pričate s ljudima, rješavate zagonetke skupljajući razne iteme, ključeve, pisma, ukucavate kodove koji su maštovito smješteni a skriveni praktički ispred vašeg nosa i kontemplirate o samoj radnji i mjestu u kojem se vaš lik nalazi. Kako bi sve imalo pravi utjecaj na vas i na samu igrivost, Silence of the Sleep koristi svoje najjače oružje – atm,osferičnost. Od dizajna, zvukova i glazbe, impresivni setting i atmosfera su najjači aduti igre. Naš finski dizajner lijepo je ubacio poneki šokantni element tijekom sporog hodanja po lokacijama, dodao razne audio efekte, krikove, škripanja pa i glazbu koja se toliko ponekad ne uklapa da se zapravo užasno uklapa. U pravim, trenucima igra mijenja svoje tamne i depresivne boje sa šarolikijim sobama i lokacijama, a nakon svega sat vremena shvatiti ćete da vas čeka još puno toga u igri što niste očekivali. Tu prvenstveno mislim na čudovišta i stealth elemente koji jako brzo dolaze u igru. Perverzno i strašljivo dizajnirana čudovišta koja izazivaju još veći strah budući da se ne zna što i tko su ta čudovišta (tako bi lakše za naša srca bilo da nam kažu da se radi o vampirima, zombijima ili produktima neuspjelog znanstvenog eksperimentiranja) ubacuju u igru gledanje kroz špijunku, skrivanje u sjeni te, uskoro, ubacivanje dodatnih načina kako održati svoj lik i djelo skrivenim u najtežim situacijama. U jednom trenutku više neće biti dovoljno upaliti svjetiljku, hodati lijevo ili desno te malo potrčati. Igra će početi od vas zahtijevati jednostavne no drugačije zadatke u kojima ćete morati vježbati svoje reflekse i strpljenje.

Mračni prostori i razni hodnici sa sobama su važan dio u početku vaše pustolovine

Ako ste obožavatelji horor igara, pogotovo onih koji više igraju na atmosferu, tajanstvenost, dijaloge i prave strašne trenutke koji ne vode do ”Rambo trenutaka” napucavanja svega što se miče, teško sumnjam da ćete odoljeti ovoj igri i da je nećete odigrati do kraja kada je pokrenete. Još ako smatrate da su vas današnje modernije igre sličnog tipa previše ”mazile i pazile” te žudite za ponekom zagonetkom koja bi vas mogla frustrirati, onda je i zbog toga Silence of the Sleep dobar izbor za vas. Koliko god neke zagonetke bile jednostavne, druge pak i nisu. Kod nekih praktički i ne postoje jasni tragovi, a nema ni napisanog zadatka na vrhu ekrana koji blica svako malo i podsjeća vas što vam je raditi. Igra koristi i checkpointe, tj. gramofone preko kojih spašavate svoj napredak u igri, i nema ih posvuda tako da pazite da vam se ne dogodi ono što se i meni dogodilo kad sam nonšalantno izašao iz igre jednom i idući put shvatio da nisam ”sejvao” sat i pol vremena svog napretka (možda i zato ova recenzija malo kasni, hm..). Uz teže zagonetke i bježanje od čudovišta igra svakako neće biti lagana šetnjica niti za one iskusnije, a kamoli za druge. No, zato ćete dobiti dosta sadržaja i izazova koji će trajati više od jednog popodneva.

I vedrije scene kao ova unesu određenu dozu straha i zabrinutosti

Unatoč svemu navedenom, ponekad šlampave kontrole znaju  uništiti dinamiku. Kretanje po ekranu sa Jacobom te aktiviranje njegovog trčanja zna ponekad jednostavno prestati, a i dogodi se da klikanje na određena vrata ne  posluša odmah, no sve to možemo prepisati ili osobnoj šlampavosti recenzenta koji se uspaniči u ključnim trenucima, performansama njegovog računala ili povremenim bugom koji ne bi trebao zasmetati nikome previše. Frenkventnih tehničkih problema izuzev Jacobovog kretanja igra nema, što je još jedno začuđujuće saznanje s obzirom da je na igri radila jedna osoba. I dalje mi to nevjerojatno zvuči, unatoč mukotrpnom radu od dvije godine, jer rad na priči, dizajnu, mehanici i programiranju je u mnogim slučajevima praktički nemoguće odraditi samostalno. Čak i u ovakvom 2D okruženju. No, očito se to može. I ne samo da se može izvesti, nego se na kraju dobije i solidan proizvod o čijim pozitivnim i negativnim strana, kao i sveukupnom dojmu, odlučuju nijanse i sami igrači sa svojim ukusima i željom da završe igru unatoč nekim težim dijelovima.

U solidnu priču koja stoji iza cijele igre je uloženo dosta na što ukazuju i česti dijalozi s ostalim likovima koje susrećete u igri

Silence of the Sleep je priča o egzistencijalizmu, kako samog lika u priči tako i o nama koji igramo no i o postojanju igara. Jer, ukoliko je jedna osoba mogla napraviti ovakvu igru za koju bi lako povjerovali da stoji neki jaki gaming studio koji je željan da proširi svoj stil igara i publiku onda se postavlja pitanje zašto ne vidimo ovakvih dragulja i samostalnih projekata još više. Usto, postavlja se pitanje o granici kada ljubav prema igrama i strast za njima prestaju biti glavni okidač proizvoda i kada se počinju raditi plošniji i generičniji naslovi koji počivaju na financijskim uspjesima svog prethodnika u potrazi za još većim financijskim uspjesima. Ne želim ulaziti u to koja od današnjih igara ima to poštovanje prema nekim, u ovom slučaju od strane autora ove recenzije, svjesno fetišiziranim pokretačima izrade jedne igre. Mišljenja i viđenja pojedinih igara se razlikuju, toga smo, vjerujem, svi svjesni. No, ono što bi trebalo što jasnije obznaniti jest da je Silence of the Sleep vrijedan svačijeg vremena, a kompletnog igranja je vrijedan na svačijem računalu ako je to računalo osobe koja voli horor avanture i horor žanr u bilo kojem obliku. Teško je pri konačnoj ocjeni izbjeći pozadinu izrade ovakve igre koja je (ukoliko je istinita) poprilično impresivna. No, da se i ne radi o takvoj situaciji, malo toga bi u konačnici bilo drugačije što se tiče završne ocjene (koketirali bi jače s osmicom kao konačnom ocjenom, no to je to). Za neke možda prespor, a za neke inteligentniji od većine dostupnih igara danas, Silence of the Sleep će svakako obilježiti ovu godinu kao jedan od najboljih horor naslova.