Sniper Elite franšiza, koja je među ljubiteljima akcijskih i ratnih igara poznata po svojim realističnim snajperskim mehanikama i brutalnim X-Ray prikazima ubojstava, već godinama uživa kultni status među igračima, unatoč činjenici da niti jedna od igara iz serijala nije ostvarila neki bombastični uspjeh. Od svojih početaka, originalna igra postavila je temelje za žanr taktičkog snajpanja, a kroz nastavke je evoluirala, uvodeći nove mehanike, unaprijeđujući tehnikalije i šireći priču. Svaki nastavak donosio je nešto novo, bilo da se radilo o novim lokacijama, oružjima ili neprijateljima, no uvijek je zadržavao prepoznatljivu srž gameplaya.

Sniper Elite 5 iz 2022. godine donio je značajna poboljšanja u grafici, mehanikama i dizajnu misija, učvrstivši franšizu i dajući igračima jasan nagovještaj da ćemo vidjeti još igara iz ovog serijala koje bi trebale donijeti novu dozu svježine. No, najnoviji nastavak koji je pred nama, prigodno nazvan Sniper Elite: Resistance, djeluje više kao malo veća ekspanzija nego kao punokrvni nastavak. Ok, Sniper Elite: Resistance ponovno nas vraća u Drugi svjetski rat, i to s novim protagonistom i novom pričom. No, je li to dovoljno da opravda svoje postojanje i donese svježu perspektivu u serijal?

Povratak na dobro poznati teritorij

Da bi Sniper Elite: Resistance doista više imao smisla kao ekspanzija najbolje govori činjenica da se njegova radnja odvija paralelno s događajima iz Sniper Elitea 5, nudeći igračima novu perspektivu na Drugi svjetski rat. Umjesto Karla Fairburnea, iskusnog američkog snajperista s kojim smo se družili tijekom svih ovih godina, igrači ovaj put preuzimaju ulogu Harryja Hawkera, britanskog operativca koji djeluje iza neprijateljskih linija u Francuskoj uoči Dana D. U ne baš tako iznenađujućem i šokantnom zapletu, Hawker ima zadatak spriječiti razvoj tajnog nacističkog superoružja, a njegov zadatak će ga odvesti kroz cijeli niz opasnih misija duboko u srcu okupirane Europe.

Priča, iako solidna i intrigantna, ne donosi ništa posebno novo niti revolucionarno u kontekstu Drugog svjetskog rata.  Narativ djeluje pomalo suvišno, s glasovnim pripovijedanjem i tek nekoliko cinematicsa koje ne uspijevaju u potpunosti uvući igrača u radnju.  Likovi, uključujući i Hawkera, prilično su nezanimljivi i nemaju apsolutno ništa što bi igračima pomoglo da se bolje s njima povežu.  Iako je atmosfera Drugog svjetskog rata vjerno prenesena, s autentičnim lokacijama i detaljima, narativni potencijal jednostavno nije u potpunosti iskorišten.  Igra pati od nedostatka dublje karakterizacije likova i složenije priče, što je šteta, jer je tema Drugog svjetskog rata oduvijek bila bogata potencijalom za snažne narative, a takvih smo se definitivno nagledali u drugim igrama koje su cijeli ugođaj mnogo bolje približile igračima.

S druge strane, treba pohvaliti raznolikost misija i lokacija, koje nude različite izazove i mogućnosti za taktičku eliminaciju protivnika. Francuska kao poprište radnje daje igri svježinu, nudeći raznolika okruženja za igranje, od uskih ulica okupiranih gradova do otvorenih krajolika i ruralnih područja.  Ova raznolikost okoliša omogućuje igračima da iskoriste različite taktike i pristupe, što doprinosi replayabilityju i cjelokupnom užitku u igri.

Deja Vu

Jezgru igre i dalje, naravno, čini snajpanje, a Rebellion je usavršio mehanike do te mjere da je svaka uspješna eliminacija neprijatelja, pogotovo ona uz pomoć X-Ray killcama, iznimno zadovoljavajuća.  Precizno ciljanje, uzimajući u obzir udaljenost, vjetar, gravitaciju i druge balističke faktore, ključno je za uspjeh.  Osjećaj postizanja savršenog pogotka, nakon što ste pažljivo procijenili sve uvjete, jednostavno pruža fantastičan ugođaj.  X-Ray killcamovi, iako brutalni i repetitivni, i dalje pružaju jedinstveno zadovoljstvo i osjećaj postignuća.

Svaka misija nudi pristojnu slobodu pristupa, omogućavajući igračima da biraju između stealth pristupa, gdje se oslanjaju na prikrivanje i tihe eliminacije, i direktnog obračuna, gdje koriste raznoliko oružje kako bi se probili kroz neprijateljske linije. Iako je stealth i dalje preferirani način igranja, igrači se mogu odlučiti i za korištenje drugih oružja, poput SMG-ova, pištolja, sačmarica i eksploziva.  Ova fleksibilnost u pristupu omogućuje igračima da prilagode svoj stil igre situaciji i osobnim preferencijama.

No, upravo tu leži najveći problem igre. Borba na blizinu, kada ste otkriveni, nekako je neprecizna i clunky.  Nišanjenje je loši, a kretanje sporo, što često rezultira frustrirajućim smrtima.  Ovaj problem vuče se još iz prethodnih nastavaka i šteta je što nije riješen u Resistanceu.  Igra jednostavno nije dizajnirana za intenzivnne okršaje i tu djeluje nezgrapno i loše.  Kao da vas igra kažnjava jer ste se odlučili za direktniji pristup, što je u suprotnosti s njezinom inherentnom slobodom izbora.

Uz klasičnu story kampanju, tu su i dodatni modovi, uključujući i povratak popularnog Invasion moda, gdje drugi igrač može upasti u vašu igru kao njemački snajperist i pokušati vas uloviti. Ovaj mod dodaje dodatni sloj napetosti i nepredvidivosti, pretvarajući svaku misiju u potencijalnu igru mačke i miša. Tu su i Propaganda misije koje testiraju vaše vještine snajpanja, borbe i preživljavanja, kao i tradicionalni multiplayer modovi za do osam igrača.

Igra ne vodi igrača dovoljno kroz sve mehanike, ostavljajući mu da sam otkrije neke aspekte gameplaya, što može biti frustrirajuće, pogotovo za nove igrače u serijalu.  S druge strane, veterani serijala će se vrlo brzo osjećati kao ribe u vodi. Tutoriali su siromašni, a objašnjenja mehanika često štura.  No, kada uhvatite ritam igre, misije postaju iznimno zabavne, nudeći raznolike scenarije i izazove.  Mogućnost prilagodbe oružja kroz pruža dodatnu dubinu gameplayu, omogućavajući igračima da fino podese svoje oružje onako kako im najviše paše.

Ipak, igra pati od nekih sitnijih problema, poput neintuitivnog rasporeda kontrola i povremenog ispadanja specijalnog oružja prilikom melee ubijanja. Također, AI neprijatelja jeste mrvicu poboljšan, ali i dalje ima svojih padova koji ozbiljno utječu na igranje.

Kada su u pitanju ključne pozitivne stvari, moramo naglasiti da su X-Ray killcamovi i dalje veoma spektakularni i zadovoljavajući. Slow-motion eliminacije su i dalje ključni element franšize i nikada ne dosade, a misije u kampanji koje imaju svoje jedinstvene skupove ciljeva i izazova, nude dovoljno sadržaja i raznolikosti da zadrže igrače angažiranima.

Na tehničkom bojištu, ništa novo

S vizualne strane, Sniper Elite: Resistance izgleda solidno, ali ne donosi nikakva značajna poboljšanja u odnosu na Sniper Elite 5.  Vizualni detalji, iako pristojni, nisu spektakularni i ne ističu se nekom posebnom inovacijom.  Teksture i modeli likova su solidni, no nedostaje im finoće i detalja koji bi igru učinili vizualno impresivnijom.  Lica likova su često beživotna i izražavaju malo emocija, što umanjuje njihovu uvjerljivost.  Okoliš je dobro dizajniran, s raznolikim lokacijama i atmosferom, no povremeno se osjeća nedostatak detalja i interaktivnosti.  Neke teksture djeluju isprano i mutno, a objekti u okolišu često su statični i ne reagiraju na interakciju igrača.

X-Ray killcamovi, iako i dalje impresivni i brutalni, s vremenom postaju repetitivni.  Animacije su uglavnom glatke, no povremeno se mogu primijetiti sitniji propusti i nekonzistentnosti.  Posebno su uočljive greške u animacijama prilikom borbe na blizinu, gdje se likovi često kreću neprirodno i ukočeno.

Zvuk u igri je dobar, s autentičnim efektima oružja i ambijenta.  Pucnjevi, eksplozije i drugi zvučni efekti pridonose atmosferi, no ne nude ništa posebno novo ili inovativno.  Glazbena podloga je solidna i nenametljiva, no ne ističe se nekom pamtljivom melodijom ili temom.  Više služi kao pozadinska buka nego kao element koji aktivno doprinosi atmosferi. Također, glasovna gluma je osrednja, a dijalozi su često klišeizirani i predvidljivi.  Likovi ne djeluju uvjerljivo, a njihove interakcije su često krute i neprirodne.  Glasovi likova ne odgovaraju uvijek njihovom izgledu i osobnosti, što dodatno umanjuje njihovu uvjerljivost.

Kontrole su uglavnom intuitivne i responzivne, no problemi s borbom na blizinu utječu i na cjelokupno iskustvo igranja.  Igra povremeno pati od problema s optimizacijom, što se manifestira kroz padove performansi i povremena smrzavanja, pogotovo u zahtjevnijim scenama s puno akcije.

Ekspanzija ili puna igra?

Sniper Elite: Resistance je, nažalost, više manje evolucija nego revolucija. Nudi još istog, prepoznatljivog gameplaya koji fanovi franšize vole, ali ne donosi ništa novo ni uzbudljivo što bi opravdalo punu cijenu igre.  Snajperske mehanike su i dalje vrhunske, a X-Ray killcamovi zadovoljavajući, no problemi s borbom na blizinu i nedostatak inovacija postaju sve izraženiji.  Kao da Rebellion Development nije bio spreman riskirati i uvesti značajnije promjene u formulu koja funkcionira, što je na kraju i rezultiralo igrom koja se osjeća pomalo ustajalo i predvidljivo.

Invasion mode je i dalje odličan dodatak, no to nije dovoljno da igru spasi od osjećaja recikliranja.  Propaganda misije nude zanimljivu alternativu glavnoj kampanji, ali nisu dovoljno inovativne da bi same po sebi bile značajan adut igre.

Sve u svemu, Sniper Elite: Resistance je solidna igra, ali joj nedostaje “ono nešto” što bi je učinilo istinski posebnom i pamtljivom. Stoga, ako ste fan Sniper Elite serijala i tražite još istog i dobro poznatog sadržaja, Resistance će vas vjerojatno zabaviti, pogotovo ako ste željni novih lokacija i izazova.  No, ako očekujete nešto novo i svježe, mogli biste se razočarati.  Radi se o igri koja igra na sigurno i ne pokušava pomaknuti granice žanra, što je pomalo šteta, jer franšiza ima potencijal za puno više.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.