Spec Ops serijal, koji je do sada iznjedrio priličan broj igara, nikada nije bio pretjerano popularan. Još od davne 1998. godine, kada je i započeo ovaj serijal, niti jedna njegova igra nije uspjela ostvariti status hita. Sve su to bile mlake taktičke pucačine, koje smo mogli igrati na PC-u i prvom PlayStationu, a nešto kasnije i na Dreamcast i PlayStation 2 konzolama. Na serijalu je do sada radilo nekoliko različitih developera i niti jedan nije uspio napraviti korak naprijed. Sve do jedne bile su generične i potpuno nezanimljive taktičke pucačine, koje su se utapale u moru prosječnosti. A onda, tijekom 2002. godine serijal je utihnuo. Zapao je u hibernaciju koja je trajala sve do kraja 2009. godine, kada je na Spike Video Game Awards Showu najavljen Spec Ops: The Line – igra potpuno drukčija od svih dosadašnjih Spec Ops igara. Novi razvojni tim, Yager Development je odlučio u manje-više klasičan third person shooter ubaciti nešto sasvim novo i originalno te je tako radnju igre bacio u pješčanim olujama poharani i potpuno uništeni Dubai, prijestolnicu Ujedinjenih Arapskih Emirata i na jedinstven i nezaboravan način odlučio pokazati nam svu surovost rata. I tako, nakon gotovo tri godine razvoja i nekoliko odgoda, dočekali smo i izlazak ove igre, no što smo na kraju dobili? Jesu li 2K Games i Yager Development uspjeli napraviti prvu Spec Ops igru koja će dobiti titulu „hit igre“ ili je i ovo bio samo još jedan uzaludan pokušaj, koji će biti zaboravljen kao i sve dosadašnje igre iz serijala?

WELCOME TO DUBAI

Taktičko napucavanje koje je krasilo sve prethodne igre iz serijala otišlo je u zaborav, a mi smo dobili moderni third person shooter, baš onakav na kakve smo se i naviknuli na ovoj generaciji konzola. Klasično napucavanje i korištenje zaklona je glavnina i ove igre, no što je to čini toliko posebnom? Hm, možda prvenstveno njena odlična i intrigantna priča, koja će nas zaista iznenaditi i u više navrata dobro šokirati te natjerati da se dobro zamislimo o posljedicama koje donosi bilo koji ratni sukob. Spec Ops: The Line je prvi shooter u kojem se ni u jednom trenutku nećete osjećati kao heroj, već ćete se u više navrata naći u situaciji da razmišljate o vašim postupcima, čak i kada ugasite igru.

Radnja igre Spec Ops: The Line inspirirana je romanom „Heart of Darkness“ , kojeg je još davne 1902. godine napisao Joseph Conrad, a sama igra u više navrata služi i kao hommage legendarnom Coppolinom filmu „Apocalypse Now“.

Priča igre odvija se u bliskoj budućnosti, a pratit će splet nevjerojatnih okolnosti koje će zadesiti glavnog junaka, satnika Martina Walkera i njegov tim. Dubai, nevjerojatna moderna oaza Ujedinjenih Arapskih Emirata više nije ono što je nekada bila. Nakon serije velikih pješčanih oluja, ovaj prekrasni grad pretvoren je ruševine koje se sada jedva naziru iz mora pijeska. Onaj bogatiji sloj stanovništva uspio se na vrijeme izvući iz grada, no nekoliko tisuća ljudi i dalje je ostalo zatočeno u ruševinama ovog grada. Sve je manje vode i osnovnih uslova za život i nada da bi se preostalo stanovništvo moglo izvući polako blijedi. Nakon što se pukovnik John Konrad zajedno sa svojom 33. postrojbom, pri povratku iz Afganistana, ogluši o naređenja o povratku kući i odluči zadržati u Dubaiju kako bi pomogao evakuaciju preostalog stanovništva, stvari kreću u pogrešnom smijeru. Pukovnika i njegovu postrojbu američka vlada proglašava dezerterima, a još jedna pješčana oluja prekida sve vidove komunikacije s pukovnikom i njegovom postrojbom te se javlja sumnja da su i oni postali žrtve prirodne katastrofe. Međutim, dva tjedna prije početka radnje igre, misteriozni radio signal prenosi pukovnikovu poruku u kojoj kaže da je pokušaj evakuacije preostalog stanovništva u potpunosti propao i da je broj žrtava zaista ogroman.

Tu na scenu stupa Delta Force odred na čelu sa satnikom Walkerom, kojeg vojska šalje u izvidnicu sa zadatkom da pronađe Konrada i preživjele te da osigura njihovu evakuaciju. No ono što je trebalo predstavljati rutinsku misiju, ubrzo će se pretvoriti u istinski pakao u čijem će se središtu naći satnik Walker i njegova dva pratioca, poručnik Adams i narednik Lugo. Naime, nakon dolaska u Dubai oni će otkriti da situacija i nije baš onakva kakva je trebala biti te da su se pukovnik i njegova postrojba uistinu odmetnuli i da predstavljaju opasnost, kako za preostale domaće žitelje, tako i za Walkerov Delta Squad. Spomenuti trojac će se naći u središtu sukoba između 33. postrojbe, pobunjenika i CIA-e, koja je tu kako bi pokušala smiriti situaciju.

WAR IS HELL!

Spec Ops: The Line je igra koja prvenstveno igra na kartu igračevih emocija i to joj doista dobro polazi za rukom. Strahote rata su vjerno prenesene u igru, a potpuno drukčiji moralni koncept, koji se veoma razlikuje od onoga iz većine igara, nešto je zaista novo u svijetu gaminga. Naime, za razliku od npr. inFamousa u kojem vas vaše odluke vode na dobru ili lošu stranu, gdje je crno crno, a bijelo bijelo, u ovoj igri ćete naići samo na sivilo i beskonačnost njegovih varijacija. Ovo je igra u kojoj nema pogrešnih odluka, već se sve svodi na izbor manjeg od dva ponuđena zla. A sve vaše odluke donosite usputno, odnosno svoje akcije poduzimate u hodu, bez ikakvih prethodnih naznaka. No, vaši izbori ne utječu na stjecanje pojedinih nagrada (osim pojedinih achievmenta i trofeja), odnosno kazni, nego su tu, prije svega, da u vama pokrenu lavinu osjećanja, većinom onih neugodnih.

Priča u igri se odvija spontano, a osjećaj napetoga akcijskog trilera neće vas napuštati niti jednog jedinog trenutka. Veoma često ćete se nalaziti u neugodnim situacijama, prepunih teških odluka i nevjerojatnog osjećaja odgovornosti za sve ono što će uslijediti kao posljedica tih vaših odluka. Ovo je igra u kojoj nema pozitivaca i negativaca. Jednog trenutka suosjećat ćete se s ekipom, dok ćete ih već drugog trenutka prezirati. Izbori, izbori, izbori… Preživljavanje u paklenom Dubaiju iziskuje agresivnu samoobranu, što znači da ćemo se nebrojeno mnogo puta naći u situaciji u kojoj ćemo morati učiniti neko djelo, koje bi u pravom životu normalnog čovjeka zasigurno dovelo do ludila. Slično će se osjećati i glavni lik i njegova ekipa. Gotovo svaka borba će završiti sa žaljenjem za onim što su učinili. Spomenuti trojac, iako na spasilačkoj misiji, jednostavno ne može prestati ubijati ljude oko sebe, što dovodi do jednog sjajno dočaranoga napetog odnosa među njima. Obješena tijela vojnika, zidovi prekriveni posterima nestalih, borba protiv osobnih vojnika, masovne grobnice i brutalna smaknuća načinit će od nekada psihički snažnih ljudi napola poludjele očajnike, koji siju smrt gdje god se pojave.

Kako napredujemo prema sjajnom i šokantnom kraju igre, ekipa koju vodimo neće biti ista. Nekada uzorni američki vojnici proći će kroz sam pakao Dubaija i pokušati pronaći svoj izlaz vani i to će se vidjeti na njima. Na početku igre gledat ćemo uredne i raspoložene vojnike, koji će se vremenom pretvoriti u ranjene zvijeri koje sve uništavaju i kojima savjest ne da mira. Često ćemo biti svjedoci nervoznih prepirki između Lugoa i Adamsa, dok će ih Walker povremeno pokušavati smiriti komentarima kako su učinili ono što su morali, da je ovo rat i slično.

NAPUCAVANJE PO DUBAIJU

Spec Ops: The Line je u svojoj osnovi klasičan cover based third person shooter, poput igara kao što su Gears of War ili recimo, Binary Domain (morao sam spomenuti ovu zaista odličnu igru). Dakle, gameplay mehanika igre zasniva se na klasičnom napucavanju i sakrivanju iza zaklona, uz povremeno korištenje jednostavnijih stealth elemenata (pucanje s prigušivačem ili prikradanje protivniku iza leđa kako biste se dočepali njegovog oružja). Da se čitava koncepcija igre ne bi pretvorila u kampiranje iza zaklona i skidanje jednog po jednog protivnika, pobrinula se dinamika igre, ali i odlična umjetna inteligencija protivnika, koji će na bezbroj načina pokušati izbjegavati vaše napade, opkoliti vas i doći vam glave. Obični pješaci će, baš kao i vi, tražiti zaklon dok se napucavaju s vama, oklopljeni i teško naoružani protivnici uporno će hodati prema vama te vam neće dati priliku ni da se pošteno podignete i izvidite situaciju. Možda i najinteresantniji tip protivnika, kamikaze s noževima, koristit će svoju spretnost i brzinu te vješto izbjegavati vaše napade i pokušati vam prići i isjeckati vas nožem. Sve ovo će vas natjerati da brzo mijenjate zaklon, jer nigdje nećete biti potpuno sigurni.

A upravo kod uporabe zaklona nailazimo na prvi ozbiljniji problem. Zbog pomalo trapavih kontrola često će vam se dogoditi da se vaš lik ne uspije sakriti iza zaklona. Čak i ukoliko se uspijete skloniti, zna se dogoditi da se vaš lik bezrazložno izmigolji iz zaklona i postane glineni golub za krvožedne protivnike. Također, iz tko zna kojeg razloga developer je odlučio iskoristiti isti gumb za preskakanje prepreka i melee napad, tako da će vam se mnogo puta dogoditi da u prazno zamahnete i udarite zrak oko sebe, umjesto da preskočite zaklon i krenete naprijed. Ne moram ni govoriti da će prilično pametni protivnik to znati iskoristiti i u više navrata poslati vas u vječna lovišta. Možda ove probleme ne bismo primjećivali u tolikoj mjeri da je Yager Development odlučio implementirati i „dodge“ potez, koji bi nas u više navrata izvukao iz kritičnih situacija. Da, ovoj igri očajnički nedostaje „dodge“ potez, ali što se može? – ako ga već nema, moramo se prilagoditi kontrolama kakve jesu i nastaviti igrati igru, ponajviše zbog fenomenalne priče koja će vas držati zakovana ispred vaših fotelja ili kauča.

Već smo spomenuli da društvo glavnom junaku prave dva njegova prijatelja, Adams i Lugo. Ovaj dvojac će vas često izvlačiti iz škakljivih situacija, zbog odlične umjetne inteligencije koju posjeduju, te iz razloga što im možete izdavati nekoliko jednostavnih zapovjedi. Ne, te zapovjedi nisu ni približno razvijene kao što je slučaj, recimo kod igara iz Socom serijala. U Spec Ops: The Lineu vašim suborcima ćete moći narediti da bacaju flashbang granate, da pucaju po protivniku ili da se liječe međusobno i to je to, ali sve te zapovjedi oni će poslušati i učiniti uistinu besprijekorno. Okoliš u ovoj igri je u velikoj mjeri uništiv i moći ćete ga iskoristiti u svoju korist. Na primjer, već na samome početku igre, pri prvom susretu s protivnicima, kada vas opkole, imat ćete priliku upucati prozore na autobusu iznad njih, koji je prepun pijeska. Kada to učinite, sva silina tog pijeska srušit će se na protivnike i zatrpati ih. Ili možda još jedan dobar primjer, vidite protivnika kako iznad vas stoji na staklenom krovu i puca na vas – jednostavno propucajte staklo pod njegovim nogama i gledajte ga kako pada i gine. Slična je situacija i s pješčanim olujama, koje će se povremeno pojavljivati. U isto vrijeme pružat će vam prijeko potreban zaklon, te vam omogućiti da se sigurnije približite protivniku koji vas ne vidi. Međutim, ta ista pješčana oluja ima i neke negativne posljedice po vas. Zna se dogoditi da vam se za vrijeme jedne takve pješčane oluje, dok vi pucate u protivnike, već spomenuti kamikaza s nožem priđe iza leđa i ubije vas prije nego vi shvatite što se to zapravo dogodilo.

Pucanje u igri je odrađeno veoma dobro. Detekcija pogodataka je zaista odlična i doprinosi atmosferi i realnosti igre, a kada je oružje u pitanju, tu se doista ništa ne može prigovoriti. Arsenal je poprilično velik i svaki igrač će pronaći svoje omiljeno oružje, a većina oružja ima i nekoliko modova (pojedinačna i rafalna paljba, primarno i sekundarno oružje, prigušivači..). Jednom riječju, pravi mali raj za sve ljubitelje vatrenog oružja.

MULTIPLAYER KOJI NITKO NEĆE IGRATI

Ali ne iz razloga jer je toliko loš, već zato što je single player kampanja odlična. Jednom riječju, multiplayer je prilično nezanimljiv i teško da će ikoga zadržati dugo pred ekranima. Postoji nekoliko klasičnih multiplayer modova, međutim igre kao što su Deathmatch za osam igrača na ogromnim mapama jednostavno brzo dosade. Možda i najzanimljiviji multiplayer mod je Buried mode, u kojem je zadatak timova da unište protivnički stožer te ujedno da obrane svoj. Unatoč solidnoj customizaciji likova, sakupljanje nove opreme, perkova i nabrajanja statistike prilično je zamorno, a loš reward sustav (nagrade za napredovanje u vidu sličnog oružja s manjim modifikacijama) jednostavno nas ne motivira dovoljno da bismo svoje vrijeme gubili na online napucavanju.

Nakon prvog prelaska single player kampanje, radije se vratite ponovnom završetku iste, zbog drukčijeg kraja igre.

DUBAI POD ZLATNIM POKRIVAČEM

Od prvog trenutka kada dobijete kontrolu nad glavnim likom i ostatkom njegove ekipe, bit će vam jasno koliko je truda uloženo u razvoj ove igre. Prekrasna grafika, kojom se ova igra može podičiti, možda i nije najbolja koju ste do sada vidjeli, ali u svakom slučaju zaslužuje poštovanje i samo riječi hvale. Kada ugledate razrušeni Dubai i njegove prekrasne građevine onako zatrpane u sjajno kreiranom pijesku od koji se odbijaju blještave sunčeve zrake, bit će vam sve jasno. Sjajan spektar boja i Unreal Engine 3 odradili su sjajan posao kada je vizualni prikaz u pitanju, i gotovo da ćete moći osjetiti pakao Dubaija. Eksterijeri su odlično dizajnirani, dok je malo manje pažnje posvećeno interijerima koji izgledaju pomalo generično i možda da se malo više na njima poradilo, kao i na eksplozijama koje ipak ne spadaju u sam vrh grafičkih dometa današnjice, sada bismo o ovoj igri govorili kao o jednoj od igara sa najboljim vizualima do sada. No, kao što rekoh, igra i ovako izgleda fenomenalno tako da, ukoliko spadate u onu grupu igrača kojima je grafika najvažniji segment igre, nemate razloga za strahovanje. Što se tiče zvučne podloge, tu se nema što prigovoriti. Zvuk oružja i ostali efekti su veoma dobri, o maestralnom voice actingu ne moram ni govoriti – sveprisutni gospodin Nolan North je ponovno tu, u ulozi satnika Walkera i još jednom, svoj je posao odradio odlično. Kada je soundtrack u pitanju, baš kao i u većini ratnih ostvarenja, bilo filmskih ili igraćih, dominira stariji rock, koji se zaista sjajno uklapa u tematiku ratovanja.

Kada su zamjerke u pitanju, spomenuo bih još i na trenutke predugačka učitavanja. Ovo se naročito odnosi na učitavanja prethodnog checkpointa nakon pogibije, a u igri ima nekoliko prilično zahtjevnih dijelova, gdje biste se mogli i više puta vraćati na prethodni checkpoint, a desetosekundno čekanje između svakog učitavanja prethodne pozicije moglo bi vas početi nervirati. Govoreći o prezentaciji općenito, izuzev dužeg učitavanja i na momente neposlušnih kontrola, doista je teško ovoj igri pronaći neku veću zamjerku.

IGRA VRIJEDNA VAŠEG VREMENA

Došlo je vrijeme da ovu recenziju privedemo kraju. Spec Ops: The Line je igra koja će vam sasvim sigurno dugo ostati u sjećanju, ako ni zbog čega drugoga onda zbog fenomenalno ispričane priče i mračne i tmurne atmosfere koja će vas dočekati u suncem okupanom Dubaiju. Igra je prilično izazovna i za njezin prelazak bit će vam potrebno nekih osam sati, no kako igra ima više razina težine i završetaka, vjerojatno ćete je poželjeti odigrati ponovno, ako ni zbog čega drugoga, onda kako biste vidjeli četiri različita kraja. Unatoč problemima s kontrolama o kojima je već bilo riječi, Spec Ops: The Line je prvenstveno zahvajujući svojoj priči, ali i impresivnoj tehničkoj prezentaciji i surovoj i mračnoj atomsferi i igrivosti, jedna od najboljih akcijskih igara, koje su izašle ove godine. Svim ljubiteljima third person shootera, ali i kvalitetnih akcijskih igara općenito svakako preporučujem da odigraju ovu igru – definitivno će se pozitivno iznenaditi.

Zahvaljujemo se TechnoMarketu na ustupljenoj igri.

[nggallery id=122]