Ubisoftov Tom Clancy’s Splinter Cell jedan je od rijetkih špijunskih stealth-akcijskih serijala koji je hrabro pokazao zube superiornom Kojiminom Metal Gear Solid serijalu te ga čak u pojedinim segmentima i debelo prestigao. Posljednjih desetak godina u svijetu stealth igara sve se vrtilo oko ova dva serijala, koja gotovo da i nisu imali konkurencije. Eidosov Thief je sve do nedavno hibernirao (početkom iduće godine, nakon gotovo 10 godina, konačno stiže nova igra), kvalitetnu Tenchu igru nismo odigrali još od samih početaka PlayStation 2 konzole (da, na ovoj generaciji izašao je i famozni Tenchu Z, ali nije se pretjerano proslavio), a Hitman se krajem prošle godine igrom Hitman: Absolution konačno vratio na staze stare slave. Jedini pravi predstavnici stealth igara koji su odolijevali okovima vremena upravo su Metal Gear Solid i Splinter Cell. Oni koji su željeli ekstremno atraktivni dugometražni filmski spektakl igrali su Metal Gear Solid igre, dok su oni koji preferiraju realniju priču, tiho šuljanje i vrebanje iz mraka, svoju dozu zabave radije pronalazili u Splinter Cell igrama. No, ostavimo mi Metal Gear Solid po strani (jer ovdje ipak nije riječ o njemu) i vratimo se Splinter Cellu.

Ukoliko promatramo njegov evolucijski razvoj, Splinter Cell serijal mogli bismo podijeliti na nekoliko potpuno različitih cjelina – prva cjelina obuhvata prve tri igre (Splinter Cell, Splinter Cell: Pandora Tomorrow i Splinter Cell: Chaos Theory) te predstavlja “zlatni period” serijala. Drugu cjelinu čini cross-gen igra Splinter Cell: Double Agent (pojavila se na uređajima prošle i trenutne generacije), koja je nekako izgubila svoj identitet te pomalo razvodnila sve ono što je valjalo u serijalu, dok bismo u treću cjelinu mogli uvrstiti Splinter Cell: Conviction, igru koja je Splinter Cell serijal premjestila u neku sasvim novu, akcijski orijentiranu dimenziju, ali ga ujedno i vratila na pravi put. Četvrtu i ujedno posljednju cjelinu Splinter Cell serijala čini njegovo najnovije izdanje, igra Splinter Cell: Blacklist, kojeg su developeri okarakterizirali kao onu koja stiže kao logički slijed nakon Convictiona.

Nakon nekoliko odgađanja, Splinter Cell: Blacklist je konačno izašao, a što nam nakon svih ovih uspona i padova serijala donosi?

KAD INŽENJERI ZAPRIJETE

Tom Clancy nam sa Splinter Cell: Blacklistom donosi modernu, veoma uzbudljivu i prilično realnu viziju špijunsko-akcijskog trilera. Priča Blacklista nastavlja se na onu iz Convictiona. Sam Fisher više nije “wanted man”. Korumpirani Third Echelon zahvaljujući Samu više ne postoji – predsjednica SAD-a ga ukida te naređuje prekid svih njegovih akcija, a kako bi bila sigurna da će i ostaci Third Echelona biti nepovratno uklonjeni, ona osniva Fourth Echelon, elitni tim agenata na čelu sa Samom Fisherom. Sam ponovo radi za vladu SAD-a, a ovoga puta nije sam. Njemu se pridružuju dobro poznata Grimm (Anna Grimmsdottir), tech freak Charlie Cole i CIA agent Isaac Briggs. Ova četvorka će dobiti novi (leteći) komandni centar – veliki avion Paladin, zahvaljujući kojem će uvijek biti u stanju pripravnosti te lako spriječiti potencijalne prijetnje po državu. No, na pomolu je nova prijetnja, koja će ozbiljno uzdrmati SAD te zadati opaku glavobolju Samu i ostatku Fourth Echelona.

Naime, priča igre počinje terorističkim napadom na američku bazu na otoku Guam. Odgovornost za napad, iz kojeg Sam jedva izvlači živu glavu, preuzima misteriozna teroristička skupina The Engineers, koja objavljuje Blacklist ultimatum – popis potencijalnih lokacija na kojima će izvršiti terorističke napade ukoliko SAD ne povuče svoje trupe s teritorija okupiranih zemalja. S prilično nezgodnim ultimatumom na leđima, predsjednica SAD-a naređuje Fourth Echelonu da pokuša spriječiti Engineerse u njihovom naumu, a kako bi otkrili tko zapravo stoji iza Engineersa, Sam i ekipa će proputovati cijeli svijet i, istražujući brojne tragove i hvatajući “sitnije ribe”, pokušati osjetiti planove terorista, koji su uvijek korak ispred svih.

To bi ukratko bila glavna okosnica veoma zanimljive i prilično napete priče, koja krasi Blacklist. No, što je sa samom igrom? Je li s Blacklistom ovaj serijal potpuno otplovio u akcijske vode ili se ipak lagano vraća svojim korijenima?

KORAČANJE PRAVOM STAZOM

Mrak, skrivanje u sjenama i nečujno zaobilaženje protivnika ili tiha eliminacija istih, bile su glavne karakteristike gameplay mehanike ovog Ubisoftovog serijala sve do izlaska igre Splinter Cell: Conviction. Tada su se stvari malo promijenile. Igra je dobila dosta dinamičniji ton, a klasičan stealth je nekako pao u drugi plan. Akcija je ipak bila u fokusu. Unatoč činjenici da je Splinter Cell: Conviction ostao upamćen kao veoma dobra igra, velikom broju fanova tranzicija iz klasične stealth igre u akcijsku blockbuster pucačinu baš i nije legla. Mnogi su željeli zaigrati dobru staru Splinter Cell igru. Mnogi su željeli ponovo strpljivo skrivati se u mraku uskog hodnika i osjetiti onaj dobri stari osjećaj napetosti, koji su pružale prve tri igre serijala.

Prve informacije o izradi nove igre, koja bi trebala nositi podnaslov Blacklist, dale su nam naslutiti da bismo takvo što mogli i dočekati, da će se Splinter Cell uistinu vratiti svojim stealth korijenima, ali kada je Ubisoft prilikom inicijalne najave demonstrirao ono što nas očekuje, prikazujući brojne otvorene konflikte i napucavanje u Call of Duty stilu, koji se pri tome odvijaju na prilično velikim mapama i to po danu, vjerujem da je veliki broj igrača razočarano ustuknuo, možda i opsovao te pomislio: “To je to! Konačno su upropastili i ovaj serijal!” Međutim, Ubisoft nas je uvjeravao kako nemamo što strahovati te da će nas u konačnici dočekati pravi Splinter Cell, koji će pomiriti “klasičare” i pristalice akcijskog pristupa igri. Nekako im nismo pretjerano vjerovali, iako su nas svakom novom gameplay demonstracijom uvjeravali da nema razloga za strah. Vjerujem da je veliki broj igrača (uključujući i mene samog) bio skeptičan povodom svega toga te da su mnogi, baš poput mene, željno iščekivali izlazak igre, kako bi se osobno uvjerili u Ubisoftove tvrdnje.

Sada, kad je igra konačno vani, slobodno možemo odahnuti, jer Ubisoft zaista nije pretjerivao prilikom svojih najava – pred nama je dobri stari Splinter Cell, dodatno obogaćen s nekoliko potpuno novih segmenata, zahvaljujući kojima će svaki igrač kreirati osobni stil igranja i bez ikakvih prigovora do kraja odigrati igru – jednom, dva puta, tri puta, ovisno od toga koliko se na nju “navučete”…

Otvorenih prostora ima zaista mnogo, a tu su i oni dobro poznati uski hodnici, cijevi po kojima se možete penjati i visjeti iznad glava zbunjenih protivnika; moći ćete se u Rambo stilu uputiti u izravan konflikt s protivnicima (iako to baš i nije pretjerano pametno), a možete ih sve mudro zaobići ili “srediti” iz mraka te ih vješto skriti od budnih očiju njihovih kolega; mnoge misije zaista se odvijaju tijekom dana, ali jednako toliko ima i “mračnih” misija… – kao što vidite, Splinter Cell za svakoga donosi po nešto. Svi će biti zadovoljni igrom i nitko se neće ni na sekundu osjećati “zakinutim”. Svi će na svoj način odigrati novi Splinter Cell i svi će zbog toga biti super zadovoljni, a to je ono što  je najbitnije, zar ne?

Pa što je to toliko dobro u novom Splinter Cellu? Hm, krenimo redom…

Splinter Cell: Blacklist se zaista vratio svojim korijenima. Pred nama je prilično duga kampanja s 14 velikih i veoma uzbudljivih misija (plus priličan broj sporednih misija o kojima će više riječi biti nešto kasnije), koje će vas provesti cijelim svijetom u potrazi za Engineersima. Sama koncepcija igre osmišljena je na taj način da će vas svakom novom misijom poslati na neku od lokacija razbacanih diljem svijeta, a zadaci koje ćete morati obaviti prilično se razlikuju od misije do misije, čineći igru konstantno svježom. Ponekad ćete morati prikupiti samo određene podatke, hakirati poneki laptop ili slično, ponekad ćete morati primijeniti surove tehnike ispitivanja pojedinih osoba koje su umiješane u Blacklist napade (čak ćete se morati uvući u ozloglašeni zatvor u Guantanamu), a ponekad ćete direktno izigravati heroja, spašavajući taoce i gaseći požare koji bijesne na američkom tlu. Nikad vam neće biti dosadno.

Glavni HUB u kojem ćete provesti dosta vremena jeste avion Paladin. U pauzi između misija, moći ćete se prošetati Paladinom, popričati s pojedinim NPC-ima, kupiti ili nadograditi opremu i naoružanje te odabrati neku od brojnih sporednih misija. Od velikog značaja u igri je i high tech SMI (Strategic Mission Interface) panel, koji će vam poslužiti prilikom odabira naredne misije ili nekog drugog moda igranja.

Iako se radnja Blacklista odvija nakon one iz Convictiona, Sam Fisher nam nekako djeluje mlađi i agilniji, ponajviše zahvaljujući pojedinim akrobatskim sposobnostima koje je “naučio” u ovoj igri. Sam se sada u Assassin’s Creed stilu može penjati po građevinama, a raspolaže i s nekoliko različitih vrsta napada. Pored agresivne borbe prilikom kretanja, Sam sada ima mogućnost izbora između lethal i non lethal stealth napada. Ovaj izbor je od strateškog značaja za napredovanje kroz pojedine misije jer često će se događati da je pojedinu misiju potrebno završiti bez ozljeđivanja protivnika (npr. iranska ambasada ili zatvor u Guantanamu), a ponekad pojedini protivnici više vrijede  živi nego mrtvi, tako da će iste biti potrebno onesvijestiti i zavezati te ih odvesti na dalja ispitivanja. Izbori, izbori, izbori – ova igra zaista daje mnogo mogućnosti…

Dodat ćemo k tome i povratak Mark & Execute opcije, koju je sada moguće koristiti i prilikom kretanja, što izgleda veoma cool (zaista spektakularno izgleda kada tagirate nekoliko protivnika i onda se agresivno zatrčite k njima i sredite ih u treptaju oka).

S obzirom da je Splinter Cell: Blacklist igra koja vam daje mogućnost da ju igrate kako vam to najviše odgovara, uveden je i poseban sustav ocjenjivanja uspješnosti zahvaljujući kojem možete doznati koji vam način igranja najbolje “leži”. Taj sustav sastoji se od tri kategorije – Ghost (non lethal stealth), Panther (lethal stealth) i Assault (loud and lethal), a svaka od kategorija donosi određen broj bodova, odnosno novca pomoću kojeg je moguće kupovati i nadograđivati svoje naoružanje i opremu.

Ako ste, čitajući prethodni dio teksta, pomislili da se radi o prilično lakoj igri, u kojoj su protivnici glupo topovsko meso, prevarili ste se. Splinter Cell: Blacklist je prilično teška igra, najviše zahvaljujući sjajno koncipiranim misijama i naprednoj umjetnoj inteligenciji protivnika. Četiri su stupnja težine, koja možete odabrati prilikom igranja igre: Rookie, Normal, Realistic i Perfectionist. Svaki gamer koji drži do sebe igru će započeti na Normal postavkama i odmah naići na veliko iznenađenje. Igra je i na “normalu” veoma izazovna, no na svu sreću, checkpointi su veoma česti, tako da nema mjesta prevelikom nerviranju. Međutim, ono što bi vas moglo pomalo iznervirati jeste upravo AI protivnika, koji je ponekad i nemilosrdan, ali i nepravedan – to se osobito odnosi na slučajeve kada protivnici “poprime supermoći”, zahvaljujući kojima vas mogu vidjeti i kroz zidove i slično. Naravno, radi se o povremenim AI bugovima koji znaju poprilično iritirati. Na svu sreću, takve situacije su veoma rijetke tako da to nećemo uzeti za zlo (ali svakako ćemo ih spomenuti).

NIKAD U AKCIJU BEZ FULL OPREME

Cool gadgeti oduvijek su bili prisutni u Splinter Cell igrama, počevši od Samovih prepoznatljivih night vision gogglesa, preko Sticky kamera i raznih EMP uređaja. Blacklist i na ovom polju ide korak dalje implementacijom ekonomskog sustava, zahvaljujući kojem je moguće „pribaviti“ veliku količinu dodatne opreme i naoružanja. S obzirom da se radi o Ubisoftovoj igri, nemojte odmah pomisliti da se Splinter Cell pretvorio u Assassin’s Creed. Ne, ovdje nećete oslobađati dio po dio Paladina i otvarati u njemu kojekakve shopove (bilo bi zaista suludo, zar ne?), kao što ste to činili s gradovima i okolinom u Assassin’s Creed igrama. Ekonomski sustav ove igre zasnovan je na što uspješnijem završavanju zadataka, koje rezultira određenom količinom bodova (tj. novca), za koje možete nadograditi avion, kupovati raznorazne dodatke, opremu i oružje te ih na razne načine nadograđivati. A što je još važnije, isti ekonomski sustav vrijedi i za single player i za multiplayer igranje – sve što postignete igrajući jedan mod, možete bez problema prenijeti i u drugi.

Zaista, niti jedna Splinter Cell igra do sada nije davala igračima toliko izbora prilikom igranja misija. Prije početka svake misije, Samu su na raspolaganju tri loadout slota, zahvaljujući kojima do najsitnijih detalja možete složiti njegovu opremu. Naravno, na početku će vam na raspolaganju biti samo jedan loadout slot, no vremenom kroz igru otključavate i druga dva. Svaki loadout čine odvojene sekcije za Samove gadgete, odijelo, primarno oružje, sekundarno oružje i alternativno oružje, a mogućnost odabira onoga što se nalazi u svakoj od sekcija zaista je impresivna (naravno, pod uvjetom da imate dovoljno novca za kupovinu i nadogradnju nove opreme). Nikada više stvarčica nije bilo u jednoj Splinter Cell igri – tu su raznorazni pištolji, jurišne puške i snajperi, granate (frag, smoke, flashbang, tear gas, sleep...) i „smetalice“ (Sticky shockers, EMP…), a uz sve to, moći ćete koristiti i samostrijel i electroshocker. Uz sve ove simpatične stvarčice, tu je još jedan zgodan dodatak Samovom arsenalu. Naime, radi se o Tri-Rotoru – minijaturnoj letjelici na daljinsko upravljanje, koja služi za izviđanje okoline, tagiranje i ošamućivanje protivnika i koja u pojedinim situacijama zna biti veoma korisna.

SPOREDNE MISIJE – IGRA U IGRI

Već smo spomenuli da Paladin služi kao HUB za prihvaćanje raznoraznih misija, kako onih koje su striktno vezane za priču (iliti Story misija), tako i onih sporednih, koje ćete dobivati od ostatka svoga tima – Grimm, Charlieja, Briggsa i „zlice“ iz prošle igre, Andryija Kobina (ne, ništa više nećemo spoilati – sami otkrijte koja je Kobinova uloga u ovoj igri). Sporedne misije i zadaci koje ćete u sklopu istih dobivati, uglavnom se razlikuju od „nalogodavca“ do „nalogodavca“ – Kobinove misije su uglavnom fokusirane na eliminaciju i hvatanje protivnika, one koje vam Charlie zadaje najviše podsjećaju na popularni Horde mod iz brojnih pucačina (u istima morate srediti određeni broj protivnika koje dolaze u paklenim valovima, kojih ima ukupno 20, a tek nakon svakog petog vala možete napustiti misiju), Briggsove misije su također akcijski orijentirane te ih je moguće igrati isključivo u kooperativnom modu, dok su one koje ćete dobivati od Grimm, zapravo kombinacija svih ostalih te najviše podsjećaju na one klasične iz Story moda.

Ove sporedne misije predstavljaju pravi dodatak igri te ćete na njih potrošiti sate i sate slobodnog vremena, uglavnom zbog visokog stupnja njihove težine. Da, većina ovih misija je pakleno teška i svako malo će vaše živce testirati (pogotovo wave-like misije koje ćete dobivati od Charlieja – gotovo je nemoguće izdržati 20 valova protivnika, a da vam živci ne odu k vragu. A završavanje istih bit će vam potrebno dosta vremena…).

A TU JE I MULTIPLAYER!

Trajnost ove igre produžit će i njezini multiplayer modovi, online i co-op. Naime, Splinter Cell: Blacklist dolazi i s nekoliko prilično zabavnih multiplayer modova – Extraction, Team DeathMatch i Uplink Control, a u serijal se vraća i popularni Spies vs Mercs mod, kojeg se sjećamo još iz igre Splinter Cell: Chaos Theory.

Spies vs Mercs nam donosi dva različita režima – klasični (2 na 2) i novi (4 na 4). Za slabije upućene, da kažemo nekoliko riječi o dotičnom modu. Naime, radi se o klasičnom sukobu između dva tima, u kojem tim špijuna mora hakirati tri baze, dok ga tim plaćenika mora u tome spriječiti.  Ono što je zanimljivo kod ovoga moda jeste to što igrači koji igraju u ulozi špijuna igru promatraju iz klasične Splinter Cell perspektive iz trećeg lica, dok ekipa plaćenika igru igra u FPS maniri, kako bi bili što fokusiraniji na „sređivanje“ špijuna. Što se tiče krajnjeg cilja ovog moda, tu nema puno filozofije – prvi tim koji uspije u svome naumu ostvario je pobjedu.

Extraction mod u neku ruku predstavlja suprotnost Spies vs Mercs modu – u klasičnoj Capture the Flag maniri špijuni moraju spriječiti krađu podataka od strane plaćenika.

Koncepcija Team DeathMatch moda manje-više svima je poznata, tako da ćemo kod nje samo spomenuti da se igra do 50 ubojstava te da je moguće u svoju ekipu uvrstiti i plaćenike i špijune.

Uplink Control mod predstavlja borbu za kontrolu Uplink lokacija. Zasnovan je na „capture and defend“ mehanici – potrebno je zauzeti i braniti tri lokacije, a baš kao što je slučaj i s Team DeathMatch modom, timovi mogu biti sastavljeni i od špijuna i od plaćenika.

Multiplayer modovi ove igre definitivno se mogu okaraterizirati kao zabavan i veoma zarazan dodatak osnovnom dijelu igre te će se definitivno svidjeti svim ljubiteljima multiplayer igranja i oduzeti im sate i sate slobodnog vremena, bez obzira igrali ih oni online ili u lokalnom co-op modu.

SPLINTER CELL FILM JE MALO URANIO?

Ubisoft je poznat po sjajnoj audiovizualnoj prezentaciji i kompletnoj produkciji koja prati gotovo sva njegova ostvarenja, tako da ni Splinter Cell: Blacklist ne predstavlja izuzetak. Igra izgleda veoma dobro, na momente i impresivno, baš kao što je bio slučaj i sa svim dosadašnjim Splinter Cell igrama. Grafika je sjajna, a animacija i svjetlosni efekti besprijekorni su kao i uvijek. Jedinu zamjerku koji bih uputio na račun vizualne prezentacije tiče se dizajna lica pojedinih likova. Naime, Sam Fisher je dizajniran sjajno (iako izgleda mlađi nego ranije), međutim lica ostalih likova baš i nisu dobila jednak tretman i izgledaju siromašno i dosta plastično (najbolji primjer za takvo što je Charlie, koji izgleda kao da je „pobjegao grobaru s lopate“).

Zvučna strana igre odrađena je sjajno. Soundtrack je dinamičan i uvijek primjeren situaciji na ekranu, voice acting poslovično odličan s jednim velikim izuzetkom – u igri više nema Michaela Ironsidea, legendarnog glumca koji je godinama svoj glas pozajmljivao Samu Fisheru. „Starog Sama Fishera“ zamijenio je novi, mlađi glumac Eric Johnson, koji je svoj posao odradio veoma dobro, no ruku na srce, ne toliko dobro kao što je to činio Michael Ironside. Zašto se Ubisoft odlučio na takvu odluku nikome nije jasno, ali njihova službena izjava u kojoj stoji da je „Michael Ironside prestar za ovako ambiciozan projekt te da smatraju da bi mu novi angažman na još jednom oživljavanju Sama Fishera bio prenaporan“ jednostavno „ne pije vodu“.

Drugim tehničkim karakteristikama igre zaista se nema što prigovoriti – kamera je kao i uvijek sjajna, kontrole također, a umjetna inteligencija protivnika ponekad i više nego dobra. Kada k tome dodamo i sjajno osmišljenu priču te odličnu atmosferu i filmičnost igre, slobodno možemo reći da je pred nama „potpun igraći paket“, koji gotovo da i nema mana.

SPLINTER CELL: BLACKLIST – IGRA ZA SVE!

I tako, korak po korak, stigli smo do kraja „seciranja“ najnovijeg Splinter Cella. Što na kraju reći o ovoj igri? Hm, uglavnom sve najbolje. Ubisoft je još jednom uspio napraviti sjajnu igru i odagnati sve naše strepnje da će Splinter Cell zauvijek iza sebe ostaviti stealth te zaglaviti u moru klasičnih third person shootera. Naprotiv, sa Splinter Cell: Blacklistom uspjeli su pomiriti sve igrače, bez obzira na njihov preferirani „modus operandi“. U pitanju je slojevita igra namijenjena apsolutno svim igračima, a sjajna priča, ogroman replay value, igrivost i prezentacija općenito, dovoljan su razlog da Splinter Cell: Blacklist promatramo kao najbolju Splinter Cell igru do sada te da ju uvrstimo u sam vrh igraće ponude godine. Još samo da nam nisu „otjerali“ uvijek dragog Michaela Ironsidea…