Hazelight Studios, pod budnim okom karizmatičnog vizionara Josefa Faresa, jednostavno ne zna za neuspjeh. Zapravo, jedan je od onih rijetkih razvojnih timova čiji kreativci svakom svojom novom igrom pokušavaju ne samo donijeti nešto novo, već i nadmašiti sami sebe, stvarajući ostvarenja pomoću kojih nam pokušavaju dokazati da je igranje u društvu nešto doista posebno. Od svoga stava i ideje, ovaj studio ne nemjerava odustati. Isti scenarij se ponavlja još jednom sa njegovom novom igrom, kooperativnom avanturom Split Fiction.
Gospon Fares i ekipa ponovno su nam isporučili co-op iskustvo koje nije samo zabavno, već i ostavlja dubok trag ne samo u mislima igrača već i cjelokupnoj gaming zajednici. Stoga, ako ste mislili da su A Way Out i It Takes Two vrhunac njihove kreativnosti, pripremite se za novi pozitivni šok – Split Fiction je dokaz da Fares i ekipa ne spavaju na lovorikama, već marljivo rade na dostizanju novih visina.
Josef Fares, čovjek koji je Geoffu Keighleyju u više navrata izazivao nelagodu na The Game Awardsu njegovim legendarnim “Fuck the Oscars!“, čak i dok je mahao GOTY nagradom za It Takes Two, nije samo redatelj s velikim idejama. On je pravi pravcati kreativni tornado koji ne podnosi stagnaciju, već ruši sve barijere kreativnosti neprestano dokazujući da može još bolje i kreativnije. Od bijega iz zatvora u A Way Out do bračnih prepirki s čavlima i čekićima u It Takes Two, Hazelight Studios je oduvijek bio sinonim za nešto novo, nešto što se ne boji riskirati. I dok je It Takes Two osvojio srca igrača i kritičara svojom šarmantnom jednostavnošću i genijalnim mehanikama, postavlja se pitanje može li Split Fiction podići ljestvicu još više? Jer, budimo realni, nakon što ste spasili brak minijaturnim roditeljima i zaplesali s knjigom za samopomoć, što još možete? Pa, očito, možete baciti dvije spisateljice u virtualni stroj za krađu ideja i pustiti ih da se bore kroz svjetove koji su istovremeno ludi, prekrasni i kompleksno osobni. Stoga, je li Fares još jednom nadmašio sebe i može li Split Fiction zasjeniti fantastični It Takes Two? Vjerovali ili ne, odgovor na oba pitanja je jednostavan i glasi: „DA!“.
Kroz glitch u priču
Split Fiction je igra koja izgleda kao da je nastala na sastanku na kojem je netko iz pozadine dobacio: “Što ako spojimo Inception s co-op platformerom i dodamo dvije spisateljice koje se ne podnose?” U središtu je Rader Publishing, virtualni stroj koji bi trebao izvlačiti ideje iz glava nesretnih autora i pretvarati ih u profitabilne svjetove za mase. Tu upoznajemo naše junakinje – Mio Hudson, ciničnu ljubiteljicu znanstvene fantastike koja bi radije progutala vlastiti laptop nego priznala da ima osjećaje, i Zoe Foster, optimističnu zaljubljenicu u fantaziju koja vjeruje da svaka priča zaslužuje sretan kraj. Kad ih J.D. Rader, šef firme i karikatura Silicijske doline s previše gela u kosi, slučajno spoji u istoj simulaciji, nastaje eksplozija – doslovno i metaforički. Njihovi žanrovi se sudaraju, stvarajući niz svjetova kroz koje one moraju loviti glitcheve kako bi pobjegle iz stroja i sačuvale svoje uspomene od krađe.
Priča počinje poznato – zli kapitalist protiv umjetnika, uz neizbježnu dinamiku “mrzim te, ali ćemo se sprijateljiti”. Rader je toliko pretjeran da biste ga mogli zamisliti kako se kupa u zlatnicima dok mrmlja o sinergiji. Nije baš suptilan negativac, i to je prva mala pukotina u narativu. Početni sati također pate od previše objašnjavanja i dijaloga koji vam govore što ćete vidjeti umjesto da vas puste da to sami otkrijete. No, kako se igra razvija, klišeji ustupaju mjesto nečemu dubljem. Mio i Zoe nisu samo nositeljice svojih žanrova. Kroz desetak sati otkrivamo njihove prošlosti, strahove i snove. Mioina tmurna fasada skriva bolne uspomene i neočekivanu nježnost, dok Zoeina neumorna vedrina maskira vlastite rane, otkrivajući da je ona tip osobe koja svijetli najjače jer zna kako izgleda mrak. Njihovo sestrinstvo, koje se polako rađa iz svađa i nesporazuma, postaje srce igre koje kuca sve jače i jače kako se igra približava kraju.
Svjetovi kao što su Neon Revenge, s cyber-nindžama i kišnim ulicama, ili Moon Market, s čarobnim mačkama i krticama sa šeširima, nisu samo pozadina. Oni su prozori u duše ovih likova, odražavajući njihove unutarnje borbe i radosti. Trajanje od oko 10 sati čini igru kraćom od nekih modernih maratona, ali je to savršena dužina – priča ima prostora da diše, a ne razvlači se nepotrebno. Iako Rader ostaje najslabija karika, poruka o kreativnosti kao nečemu duboko ljudskom, posebno u eri AI krađe ideja, pogađa pravo u metu. Zbog svega toga, Split Fiction je oda pričama, njihovim stvoriteljima i vezi koju grade među nama, s dovoljno emocija da zasjeni pokoju scenarističku nespretnost.
Cyber mačevi i čarobne kobasice
Split Fiction je košara puna najluđih ideja koje funkcioniraju na savršen način. Dok je It Takes Two bio šarena torba trikova s čavlima, čekićima i magnetskim čizmama, Split Fiction je cijeli cirkus s akrobatima i, vjerovali ili ne, letećim svinjama koje prduckaju duge. U osnovi, Mio i Zoe moraju surađivati da pobjegnu iz svojih virtualnih svjetova, koristeći sposobnosti koje se mijenjaju češće nego što prosječan igrač može reći: “Čekaj, što mi sad imamo u rukama?” Od cyber mačeva koji mijenjaju gravitaciju i bičeva koji vuku objekte do pretvaranja u majmune ili vidre koje plivaju u vodi punoj pirana, ovo je igra koja će vas neprestano iznenađivati – ali hej, tako je to kad Josef Fares dobije neograničeni budžet za manifestaciju svoga kreativnog ludila.
U odnosu na It Takes Two, gdje su mehanike bile raznovrsne, ali često unutar sigurne zone platformera, Split Fiction podiže ulog s većom kompleksnošću i zahtjevnošću. U Neon Revenge levelu, primjerice, jurite na vozilima sličnim onima iz TRON-a dok koordinirate skokove i udarce, a u finalnom poglavlju split mehanike se razvijaju tako brzo da ćete se osjećati kao da rješavate šahovski problem dok balansirate na žici. Nema dugotrajnog inzistiranja na jednoj ideji – čim svladate trik, igra ga zamijeni novim, često unutar istog nivoa, što drži svaki trenutak svježim, ne dajući igračima vremena za predah.
Poseban sjaj donose Side Stories, opcionalni mini nivoi koji su čisti kreativni delirij. Zamislite da ste kobasica koja se peče, maže kečapom i skače u pecivo, ili da crtate prepreke u bilježnici dok vaš partner trči kroz kaos. Ovi trenuci razbijaju tempo i unose dječju radost, dok glavni nivoi testiraju suradnju kroz asimetrične zadatke – jedan igrač možda vuče poluge dok drugi skače kroz portale, ili jedan postaje lopta u fliperu dok drugi mlati po tipkama. Split-screen, Hazelightov zaštitni znak, i dalje je tu, iako može biti skučen u najintenzivnijim trenucima, pogotovo kad oboje panično vičete “gdje si ti?”. Ponekad igra prebrzo baca nove mehanike, ostavljajući vas zbunjenima prije nego što shvatite što radite, ali to je mala cijena za ovakvu eksploziju ideja. Dok It Takes Two izgleda kao zagrijavanje, Split Fiction je glavni čin – zahtjevan, razigran i nezaboravan.
Pikseli, zvuci i split-screen čarolija
Split Fiction nije samo kreativni vatromet, već je tehnički toliko dotjeran da biste pomislili da Hazelight ima tim vilenjaka koji noću poliraju svaki piksel. Vizualno, igra je prava poslastica. Čak i na standardnoj PlayStation 5 konzoli, grafika drži visoku razinu. Boje su žive, detalji oštri, a tranzicije između znanstvenofantastičnih i fantazijskih krajolika teku tako glatko da ćete zaboraviti da ste u simulaciji. Framerate je stabilan, bez onih dosadnih trzaja koji znaju upropastiti dobar skok, što je ključno za igru koja traži preciznost.
Zvuk je još jedno područje gdje igra briljira. Glazba se mijenja s atmosferom svakog svijeta – od napetih sintova u sci-fi sekvencama do nježnih harfi u Zoeinim fantazijama. Svaka glazbena dionica savršeno podupire emocije. Glasovna gluma za Mio i Zoe je vrhunska. Njihovo zajedljivo dobacivanje ima prirodan ritam, a kad priča skrene u ozbiljnije vode, osjetite težinu u njihovim glasovima. Sporedni likovi, poput već spomenutog Radera, možda zvuče malo prenaglašeno, ali i to je dio šarma. S druge strane, zvučni efekti, od zujanja cyber-oružja do mačjeg mijaukanja, dodaju živost svakom koraku kroz igru.
Kontrole su uglavnom intuitivne, iako veća kompleksnost nekih mehanika poput, primjerice, gađanja u sci-fi dijelovima, može izazvati mrvicu frustracije ako niste navikli na brzo nišanjenje. Split-screen dizajn, iako genijalan za co-op, ponekad ograničava vidno polje, posebno u gužvi akcijskih trenutaka – vaš partner možda viče “tu sam!”, a vi ga ne vidite jer je ekran prepolovljen. Tehničkih bugova gotovo nema, što je rijetkost za igru ovakvog opsega. Sve u u svemu, Hazelight nam je isporučio paket koji izgleda, zvuči i radi kao sat – možda ne savršen, ali dovoljno blizu da se divite njegovoj preciznosti.
Dvoje za pobjedu
Split Fiction izgleda kao da su Josef Fares i Hazeight Studios uzeli sve što su naučili iz It Takes Two i A Way Out, dodali šaku ludila i posuli to prstohvatom ljubavi prema pričama. Rezultat je nezaboravna co-op avantura koja vas tjera da zgrabite prijatelja za ruku i zajedno se upustite u fantastični kaos, kakav nikad niste vidjeli. Nije savršena, Rader je previše karikatura da bi bio ozbiljna prijetnja, a početak može biti klišejski spor, ali kad krene, ne staje. Mio i Zoe nisu obični likovi. One su vaš prozor u svjetove koji su istovremeno smiješni, dirljivi i nevjerojatno zabavni za istraživanje. Gameplay je eksplozija ideja koja nikad ne staje, a tehnička izvedba dokazuje da Hazelight zna kako spojiti stil i supstancu.
Je li Fares nadmašio sebe? Možda ne po svim mjerilima, ali u dobroj mjeri definitivno jeste. Split Fiction je dokaz da njegova vizija još ima goriva u spremniku. Ovaj instant klasik predstavlja slavlje kreativnosti, donoseći i više nego dovoljno šarma da se nametne kao jedan od potencijalnih kandidata za igru godine. Stoga, ako volite co-op igranje, Split Fiction je obavezna lektira – teško da ćete naći nešto zabavnije.
