Rijetko kada je riječima nešto teško opisati, a još rjeđe je da se isto može savršeno opisati pomoću jedne jedine riječi – kaos. Ukoliko niste Final Fantasy fan, moguće je da vam je prošlogodišnja najava  igre Stranger of Paradise: Final Fantasy Origin prošla ispod radara. Međutim, ako na svojim mobitelima dok nekome pišete poruku potražite gif pod terminom chaos sigurno ćete dobiti mnoštvo rezultata sa memeovima upravo iz ove igre.

Developeri igre su otišli u toliku krajnost da su kroz samu najavu besramno dali do znanja da će pojam kaosa izbanalizirati do krajnje mjere i upravo takav naslov su nam i dostavili. Da se ne varamo, ova igra je ciljana za Final Fantasy fanove i vjerojatno će ju samo oni moći potpuno razumjeti. Ne smatram da je to minus, ali prethodno poznavanje priča, lokacija i likova različitih Final Fantasy igara će vam dati više značenje i objašnjenje priče ovog spinoff-a.

Stranger of Paradise se trudi ponovno ispričati priču prvog nastavka franšize, ali i istovremeno dati novi kontekst i nastavak radnje originala. Glavni protagonist i lik s kojim igrate je Jack Garland. Da, to je Garland, glavni antagonist prve igre i ovo nije spoiler jer su to developeri igre i najavili tijekom prošle godine u gorespomenutom kaosu predstavljanja novog naslova. Jack započinje igru samo sa jednom idejom, a to je da mora uništiti chaos. Iako u početku ne znate zašto, to vam je jedini cilj. Na putu ćete se još udružiti sa četiri “stranca” kako bi postali “Ratnici svjetla” te udružili četiri kristala kojima ćete vratiti svijet u balans, iako ne znate zašto uopće postoji disbalans.

Jako je teško dočarati koliko je priča igre čudno i kaotično napisana, a scenarij kao rollercoaster razbacan na sve strane. Dijalozi su urnebesni, potrebni i nepotrebni, glupi i inteligentni u isto vrijeme. Jedan lik vam priča jedno, a drugi drugo u istoj cut sceni. Količina cringea i meme materijala kojeg ćete iskusiti je na nevjerojatnim razinama za jednu igru. U dijelovima dijaloga, gdje je očito da bi vaš lik trebao nešto reći, on će se samo namrštiti umjesto odgovora, a u situacijama gdje je narativ na nebitnim stvarima lik će deset minuta pričati o uništavanju kaosa. U igri je preko tri sata cut scena, stoga se pripremite na kaos.

No, da me krivo ne shvatite, nije banalno, već je sve smišljeno konstruirano i kako budete napredovali prema kraju igre i priče, shvatit ćete da sve sjeda na svoje mjesto. To me na kraju krajeva najviše iznenadilo i uznemirilo.

Ako izuzmemo idiotariju od scenarija, Stranger of Paradise je u principu vrlo dobra akcijska poslastica. Vidio sam da ju se donekle uspoređuje sa souls igrama, al najbolje bi je možda bilo objasniti kao nekakvu kombinaciju hack’n’slash igara poput Devil May Cry serijala sa elementima souls igara, ponajviše Nioha kojeg je uostalom i pravio isti studio – Team Ninja. Akcija je dosta brza i responzivna, te iako postoje souls elementi poput bonfirea, lokacije za respawn nakon smrti, Stranger of Paradise nema stamina sistem kojeg souls igre koriste za udaranje i izbjegavanje.

Vaš character dakle ne koristi nikakvu staminu, udarce i izbjegavanja možete slobodno koristiti i spamati do mile volje, a s druge strane vi i protivnici osim health bara imate takozvani “break bar”. Svaki udarac koji primite smanjuje vaš break bar koji se odmah polagano puni, ali ako primite nekoliko povezanih udaraca za redom i break bar se isprazni, srušit ćete se na pod i nećete se moći micati neko vrijeme, što u pravilu znači smrt. S druge strane, i vi protivnicima također možete razbiti break bar, čime dobijete mogućnost da istog moba momentalno (i prilično teatralno) ubijete. Ovo je iznimno važan aspekt mehanike igranja, s obzirom na to da svoj build i lika možete opremiti potpuno u svrhu što bržeg uništavanja break bara.

S obzirom na to da smo se dotakli buildova, valja spomenuti da u igri postoji 27 različitih klasa. Počinjete sa devet osnovnih i, kako ih levelirate do maksimalnog 30 levela, otključavate razne perkove koji otvaraju nove combo udarce, pasivne skillove za bolju statistiku te ultimativno nove i jače klase. Dakle, raznolikosti u slobodi i načinu igranja u ovoj igri ne fali. Pored odabira perkova i odgovarajućih comboa, pri slaganju vašeg builda pomaže vam i oprema koju sakupljate iz chestova i protivnika. Sistem opreme je poprilično sličan igrama poput Destinyja, gdje s vremenom skupljate sve veću kvalitetu i level opreme sa različitim statovima i efektima, te afinitetima prema određenim klasama.

U teoriji zvuči izvanredno, no u stvarnosti postoji problem koji taj sistem čini besmislenim. Naime, zbog brzog načina igranja i progresa te želje da igra podsjeća na “looter” igru, developeri su opet proizveli kaos na način da pada previše itema. Mislio sam da to nikad neću reći, ali u igri dropa toliko puno itema da sam nakon dvije kratke misije znao imati po 500 novih itema u inventoryu. Pošto su misije uvijetovane levelom, vi u pravilu samo stavite bilo koju opremu koja vam je najvišeg levela, a statovi i efekti postaju banalizirani. Sve do kraja igre, svakom novom misijom ćete dobivati opremu većeg levela, što ovaj sistem čini nepotrebnim, ali ne i potpuno besmislenim. Nakon prvog prelaska igre otključavate CHAOS težinu, koja opet nastavlja isti recept sve do levela 300 koji je trenutno maksimalni. E sad, ideja bi bila super u nekakvoj MMO igri u kojoj ćete napokon kao max level character igrati endgame sadržaj, ali ovo je u pravilu single player, odnosno co-op igra koju ćete preći i eventualno složiti max level build, ali ga nećete imati gdje koristiti.

Stranger of Paradise igrate po sistemu misija, dakle odaberete jednu od 16 glavnih misija (i 25 sporednih), odredite joj težinu i odigrate ju. U misiju vodite i dva NPC-ja koja zasebno opremate s njihovom opremom i skillovima, a oni vam pomažu udarati mobove. Za divno čudo, AI vaših NPC-jeva uopće nije loš i u većini slučajeva će znati što trebaju raditi i bit će vam od pomoći. Ukoliko igrate co-op, stvarni igrači će igrati umjesto njih, naravno sa svojim buildovima. Tu dolazimo do stvari zbog koje igrivost Stranger of Paradisea zbilja dosiže novu razinu. Co-op je jednostavno zabavan i funkcionira. Različiti buildovi tada dobivaju smisao i dosta sam vremena proveo razvaljujući mobove u “trojcu” koliko je maksimalan broj igrača.

Tko ne voli co-op, igra je i dalje ugodno igriva kao single player. Štoviše, spomenuo bih i kako je za razliku od souls igara, developer ukomponirao cijeli sustav težine, tako ćete igru moći igrati na story, action, hard i chaos težini, koja naposljetku zbilja predstavlja soulslike osjećaj težine. Na story težini možete aktivirati i “casual” opciju koja igru pretvara u storytelling iskustvo, jer ćete sve mobove moći razvaljivati jednim udarcem. Ovo je pokazatelj kako su developeri igru zaista osmislili za sve fanove željne Final Fantasy “festivala”, a koji možda nisu spremni na izazove koje igra stavlja pred njih.

Naposljetku, treba se dotaknuti i samog dizajna i grafike igre, odnosno misija. One su svojevrstan homage svim Final Fantasy nastavcima, jer je svaki level dizajniran po uzoru na neke poznate lokacije iz prethodnih igara. Sve u svemu, ništa zbog čega bismo “pisali doma” ili prepričavali ukućanima. Zapravo, kad bolje razmislim, bolje da grafiku nisam ni spominjao. Sjetio sam se komentara kako grafika neke igrače podsjeća na PS2 eru. Meni to osobno ne predstavlja nikakav problem, ali znam da je za neke grafika Sveto Pismo, pa bih ovom prilikom zadržao status quo i ne bih komentirao grafiku, nek svatko igra što mu se sviđa. Ali svakako bih spomenuo kako je igra jako loše optimizirana i u nekim “razbijačkim” situacijama s puno mobova moj PS5 se itekako zasro i nije uspio izvući više od 20 frameova. To potraje kratko i PS5 definitivno nije kriv zbog toga, već totalna nesposobnost ili ignorancija developera da se potrude ispolirati igru. Kao igrač koji dolazi sa zbilja monstruozno jakog PC-a, ovakve pizdarije teško trpim. Svakako izražavam žaljenje i dajem minus developerima koji ne rade svoj posao, takvi frame dropovi se jednostavno ne bi trebali događati u 2022. godini.

Da zaključimo, Stranger of Paradise je teško opisivo iskustvo. S jedne strane apsolutni kaos od svakog pojedinog aspekta. Storytelling koji se rasipa od potpunog smeća do totalne ingenioznonsti da postaje pravi šund. Garantiram vam da ćete imati osjećaj kao da smo se nas 10 skupili u nekoj grupi i odlučili napraviti igru i to na način da je najbolji programer od nas napisao priču, a najbolji pisac isprogramirao igru. Ne znam više jel ovo igra ili meme. No, uz dobru zajebanciju i svakako odličan homage Final Fantasy serijalu, dajem igri malo veću prolaznu ocjenu. Ipak me zadržala 60-ak sati do “platine”. Ma kaos, vjerujte mi. 🙂

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.