Nema potrebe nadugo i naširoko pisati uvodnu riječ o ovom metroidvania akcijskom platformeru. Strider je reboot istoimene popularne Capcomove igre iz davne 1989. godine. Ne cilja na širokopojasnu popularnost niti slavu, već se predstavlja kao posveta svim onim 2D divotama koje su žarile i palile igraćim strojevima prošloga stoljeća. Istina, sve je to odrađeno u šarenijem i bombastičnijem stilu kako bi se svidjelo i mlađim igračima poput mene, a na odmet ne ide ni cijena od 15 eura.

Priča je veoma jednostavna i služi kao pokretač radnje. Organizacija Strider šalje svog najboljeg tajnog ninja ubojicu, Stridera Hiryua, da ubije zlog diktatora Grandmaster Meioa zbog tiranije nad metropolom Kazakh City. To je to ljudi moji, to je to. No nije ovo ni Dear Esther ni Gone Home, tako da u ovakvoj igri na ovako, blago rečeno, jednostavnu priču ne možemo gledati ozbiljno, već se usredotočiti na druge igrine elemente.

S ovakvom akcijom, što će ti priča!

Deus Ex Machina

Iako je igra dovoljno uljepšana da se dopadne mlađim gamerima to nipošto ne znači da će ih povlačiti za ruku. Kao što i sam podnaslov kaže, u Stridera ulazimo u središte radnje, to jest, ubačeni smo u futuristički Kazakh City pun naoružanih neprijatelja bez ijednog tutorijala. Tada ne preostaje ništa drugo nego otići u glavni meni te prošvrljati po izbornicima “how to play” i “controls“. Stvari ipak nisu tako drastične budući da se početak igre odvija zaista lagano i pušta vam da pohvatate sve konce na vrijeme. Glavno i najkorisnije oružje s kojim ćete probdjeti cijelu igru je high-tech plazma mač Cypher. Na raspolaganju su vam dva osnovna napada, brzo sjeckanje koje ćete koristiti 90 % vremena i napad koji neprijatelja može dignuti u zrak i otvoriti ga za daljnje combo napade. Ispočetka ćete većinom nailaziti na prašinare koji vam neće zadavati puno muka, no kako napredujete stvari se mijenjaju. Kako i priliči Metroidvania stilu postepeno nailazimo na što jače i opremljenije neprijatelje kojih se rješavamo novostečenim posebnim napadima i sposobnostima. Tu su neprijatelji sa štitom, snajperisti čiji će vas metak oboriti u letu i prekinuti vam doskok, beštijice koje na vas rigaju kiselinu skrivajući se iza svog tvrdog oklopa, pa čak i veoma česti mini bossovi.

Spektakularnih boss bitaka neće nedostajati

Ovdje nailazimo na prvu igrinu manu. Naime, neprijatelji će se respawnati čim ih jedanput ubijete i prođete. Bezbroj puta sam se našao u potpuno blesavim situacijama kada bih potamanio tucet napornih prašinara i krenuo dalje da bih se sjetio da sam zaboravio nešto istražiti na tom dijelu mape, i što me dočeka kad se vratim punih deset metara, isti tucet neprijatelja. U svim metroidvania igrama zbog njihove otvorene strukture primorani smo se vraćati do nekih starijih dijelova mape koje smo već istražili, no developeri Stridera su se tom činjenicom okoristili. Takve segmente prekrcali su neprijateljima tako da igra dobije na dužini. Srećom taj problem se veoma lako može riješiti kako je Hiryu veoma dobar skakač, dapače, preskače protivnike ‘ko veliki. Nakon nekih dva sata igranja, ako nemate mazohističkih sklonosti vjerujem da ćete odustati od upornog ubijanja neumorne vojske klonova te ih početi preskakati. Kako ova opaska ne bi završila u ovako negativnom tonu, činjenica je da je izbor na vama. Nasjesti na developersku varku, ili riješiti problem i pritom se zabaviti?

Baja mali nindža

Skači, udaraj, skači, bježi, udaraj, udaraj

Upravljanje Hiryuom je divota. Zahvaljujući savršeno responzivnim i odlično izmapiranim kontrolama ubrzo ćete se naviknuti na brzi ritam igre te prepreke Kazakh Cityja savladavati s lakoćom. Nakon nekih sat vremena u igri Strider dobiva mogućnost double jumpa koja uvelike olakšava kretnju nivoima i pridonosi osjećaju slobode. Osim mača, u rješavanju neprijatelja pomoći će vam i posebne sposobnosti koje dobivate napredovanjem kroz igru. Šteta bi ih bilo spoilati kako su upravo te sposobnosti glavni motivator koji vas gura dalje. Neizostavan dio gameplaya je kuka kojom ćete se grabiti za svaku horizontalnu i vertikalnu površinu, a igra i veliku ulogu u pronalaženju kojekakvih skrivenih nadogradnji i tajni. Tajne se nalaze svugdje i često je dovoljno slučajno skrenuti s puta da bi pronašli kakav skriveni crtež ili pak poboljšanje zdravlja, energije, ili neke postojeće sposobnosti.

Znam da sam rekao da neću spoilati moći koje dobivate, ali ova je tako kul da je moram spomenuti. U jednom trenutku dobijete mogućnost odbijanja metaka brzim potezima svoga mača, Hiryu tada podsjeća na Raidena iz Metal Gear Solid franšize, a čitava stvar izgleda super i dodatno vas ”uživi” u vašu ulogu elitnog ninja ubojice.

Treniranje za sindrom karpalnog kanala

Stara škola u novom ruhu

Igra inzistira na upornom button mashanju bez pretjerane strategije. Iako se isprva možda čini da je to zbog nedostatka ideja i loše razrađene mehanike, button mashanje zapravo predstavlja način igre i savladavanje istog predstavlja vještinu samu za sebe. Jednostavno – ako ne slijedite brzi ritam igre umrijet ćete. Često me na igrinim bossovima znao zaboliti srednji prst (koji je položen na tipku S za napad) što se nije događalo još od davnih dana, od God Of Wara da budem precizniji. Boss borbe su pak odrađene po klasičnom principu, izbjegavaj pa udri. Iako većina takvih bitaka nije pretjerano maštovita igra ima blistavih trenutaka koji će vas ugodno iznenaditi.

Tehnička izvedba

Igra je prepuna ovakvih impresivnih scena koje vizualno ispadaju sasvim solidno

Akcija je jako fluidna i sve se konstantno odvija u 60 sličica po sekundi. Osjećaj uništavanja je zadovoljavajući, a eksplozije su popraćene finim efektima, česticama i bojama koje pršte na sve strane. Sam dizajn levela je odličan i fino dočarava futurističku metropolu usprkos kroničnom manjku raznolikijeg kolorita.

Igra vas pokušava uživjeti u anti-utopijsku atmosferu socijalističkog grada glasovnim propagandnim porukama popraćenih tekstom u donjem dijelu ekrana. U tome baš ne uspijeva kako takve poruke uglavnom služe kao nepotrebna opstrukcija istog, a njihov sadržaj i ruskim naglaskom odrađeni voice acting često podsjećaju na neki jeftini anime. Za cjelokupan voice acting bi se moglo reći da je na nivou, no nije ovo takav tip igre u kojemu je on uopće bitan kako je priča samo podstava za sve drugo. Treba još spomenuti i prigodne techno beatove koji se dobro uklapaju u futurističku atmosferu i pospješuju flow igre.

Koju poruku poslati…

Još malo ludnice za kraj

Sa tehničke strane Strider je gotovo besprijekoran. Kontrole su glatke, dizajn levela je odličan, a sjeckanje neprijatelja je zabavno od početka do kraja. Iako se igra ne može pohvaliti dobrom pričom niti dubinom, uspjela je u onome što je htjela postići. Zabavit će vas u 5 kratkih, ali slatkih sati te vam dati podsjetnik na to kako se igralo kada je gameplay bio bitniji od priče. Ne otvara nikakva nova pitanja, ne pokušava se natjecati sa ostalim maštovitim platformerima koji svako malo inovacijama mijenjaju pravila igre, niti pokušava parirati ostalim triple A naslovima.

Toplo vam preporučujem da se sjetite Stridera za vrijeme jednog ili dva kišna popodneva. Da vas malo podigne, da vam pokaže da se možete zabaviti bez ikakve ozbiljnije fabule i alkohola.