Space Shooter sim, rak rana moje gamerske opsesije, žanr je koji obožavam, a u isto vrijeme i užasno mrzim. Žanr koji je imao neke od najboljih igara svih vremena pa neće škoditi da neke od tih najboljih i nabrojimo: Elite, Privateer, Wing Commander serijal, X-Wing serijal, Independance War te kasnije Freespace, Freelancer, Starlancer. Sve su to igre kojima sam se iz godine u godinu vraćao (nedavno sam “odgulio” turu protiv Kilrathia). Pitate se zašto sam napisao da ga mrzim onoliko koliko ga i volim, pa mrzim ga iz činjenice da je većina tih igara imala moć da me prikuje za stolicu ispred monitora na duži period i da potpuno izgubim doticaj sa stvarnim životom (zadnja igra koja je to uspjela je bila MMO EVE Online) i upravo iz tog istog razloga taj žanr obožavam.

No, godine su prolazile, a space shooter žanr je pao u zaborav, jedina igra/serijal koja se trudila držati isti živim je sjani “X” serijal (X-Beyond, X-Tension, X2-The Threat i silne druge ekspanzije i nastavci) koji je sa zadnjim izdankom pomalo poljuljao svoju reputaciju kao ultimativna space shooter sim igra. Najava za 2014 (ili prije 2015) bi trebale biti godine u kojima bi se ovaj žanr trebao vratiti na staze stare slave, razlozi za to su vrlo jednostavni. Monstruozni Star Citizen projekt (120 milijuna dolara skupljeno od strane fanova za razvoj ove igre) od strane alfe i omege space shooter sim žanra (Chris Robertsa) te povratak oca i majke žanra pod imenom Elite: Dangerous. Živi bili pa vidjeli, rekli bi naši stari!

Ajmo mi sad nazad u realnost i sadašnjost, pred nama se nalazi nova revizija Strike Suit Zero (Directors Cut) space shooter sima koji je prije godinu dana zaprašio našim PC-ima i mene osobno oduševio (toliko da sam ga čak odabrao u top 5 igara za 2013). Nova revizija ipak nije ostvarila takav moćan dojam na mene. Da, igru i dalje krasi sjajan/brzi/pitki gameplay, no sve ostalo ne opravdava ponovnu investiciju u ovaj serijal. Za sve one koji ovaj naslov nisu igrali na PC-u te ga planiraju nabaviti za novu plejadu konzola (Xbox One, Playstation 4), Strike Suit Zero – Directors Cut definitivno nije loš izbor (upravo suprotno, pruža tonu zabave). Igra koja kombinira gameplay mehaniku iz Freespacea i Starlancera definitivino nije za baciti. Pa ajmo secirati što valja, a što ne valja.

Minus i flux…

…k’o kolonist ili zemljorus pjevao bi Magazin i ona njihova anoreksična namiguša da su smješteni u Strike Suit Zero svijet/timeframe. Daklem, kao i svaka pucačina (pa tako i ona svemirska) do sada mora imati dvije sukobljene strane pa je taj nepogrešivi klišej prisutan i ovdje. S jedne strane United Nations of Earth (U.N.E), a s druge prljavi pobunjenici s koloniziranih planeta (od strane U.N.E). Pobunjenici su odlučili da im je pun kufer svega i da žele neovisnost od majčice zemlje, prljavih političara i korporacija koji sišu njihove resurse za svoj boljitak. To je ukratko jezgra iz koje se priča Strike Suit Zeroa razvija.

Detalji poput ultranaprednog A.I. sustava koji je nekad davno poludio i pobio tisuće ljudi u svrhu kreiranja ultimativnog oružja (Strike Suit) su samo još dodatni klišeji koji su se mogli “obraditi” na puno bolji način, no što je tu je. Našu avanturu počinjemo kao pilot koji se vraća “na posao” usred sve žešćeg sukoba pobunjenika i vlastodržaca. Nakon gadnog poraza od strane pobunjenika, očajnički odlaze iz naftalina iskopati prije navedeni A.I. te iskoristiti Strike Suit Zero kako bi preokrenuli tijek rata. Sve navedeno je doslovno u prvih par minuta igre te ne predstavlja nikakav spojler, a sama igra ne nudi nikakve posebne zaokrete ili iznenađenja u priči te se kreće od jednog do drugog klišeja. A što je prokleti flux iz podnaslova, zaronimo dublje u tekst.

Strike Suit Zero i njegov flux

Strike Suit je u biti posebna vrsta letjelice koja ima mogućnost transformacije u kvazi mecha (think Robotek) koju ostvarujemo skupljanjem nečeg što se zove Flux. Flux skupljamo tako što krknemo sve što se kreće po ekranu i ima crveni indikator oko sebe. U prve dvije misije ćemo morati “jahati” s običnim spejsšipom nakon kojeg će nam Strike Suit postati dostupan da s njim sijemo zlo po nemoćnim protivnicima. Posebna pozadina same letjelica kao i njena dublja povijest postojanja nije objašnjenja pa čak niti površno.

Isto kao i “obični” brod, Strike Suit ima mogućnost nadogradnje svojih štitova, oklopa, oružja i slično. +1 to blablabla bi ukratko najjasnije objasnilo način na koji “poboljšavamo” svoje eksterminatorske sposobnosti, što ste učinkovitiji u misijima tako ćete nakon svake dobiti bolju priliku “nadoštukati” svojeg mezimca. Misije su isto tako standardne (sveukupno 13 njih), štiti konvoj, uništi taj i taj leteći bratoubilački odred koji prijeti našem bratoubilačkom odredu, presretni torpeda koja prijete našim krstaricama i slično.

Kao što i sami vidite, Strike Suit Zero ne nudi ništa što već nismo vidjeli XY puta u svakoj drugoj space shooter sim igri (i to najčešće onim ispodprosječnim) no ono što nudi jest sjajan i na trenutke fenomenalno odrađen gameplay. Dojam velikih bitki u bespuću svemira ostavljaju sjajan efekt, kako na oči tako i na “dušu“. Ono što je PC publika morala platiti kao DLC (Heroes of the Fleet), na konzolama (i PC reizdanju) dolazi kao standardni dio paketa. Sam DLC, odnosno dodatak nije ništa spektakularno te ne predstavlja ništa posebno u smislu produbljivanja centralne priče.

Šareno i glasno, amen!

Grafički gledano, Strike Suit Zero nije ništa posebno detaljan niti ostavlja dojam next-gen naslova (iako je dostupan samo na PS4, Xbox One i PC-u) no umjetnički dojam mu je na jako (JAKO!) visokoj razini. Silno šarenilo svemirske pozadine, nebule, planeti, asteroidi i slične svemirske ljepote u pokretu i samim bitkama izgleda uistinu impresivno i na trenutke potpuno nadrealno. Dok bitka traje i na ekranu sve pršti od eksplozija i efekata igra izgleda uistinu sjajno, no čim se broj eksplozija smanji sve se može svesti na jednostavni “meh“. Sve u svemu, grafički prosjek koji na trenutke izgleda brutalno dobro i mora se vidjeti u pokretu da se uistinu stekne pravi dojam.

Zvuk pruža standardni pew pew ugođaj popraćen glasnim eksplozijama koje će na solidnom audio sustavu ili kvalitetnim slušalicama zvučati uistinu impresivno. Soundtrack je pak posebna priča, savršeni ugođaj koji sam gameplay diže na visoku razinu je upravo soundtrack za koji je zadužen kultni skladatelj (Paul Ruskay) jedne od najboljih glazbi koju je igraći svijet vidio (Homeworld 1 i 2). Glazba koja je u pozadini svake bitke je jednostavno epska i savršeno pogođena, i iako nije posebno originalna (Homeworld stil curi iz svake pore) definitivno je memorabilna i sjajna. Igra vrijedi svaku lipu ako zbog ničega drugog, onda zbog soundtracka.

Gamepad ga nije volio…i na kraju priče?

Kada se usporedi s PC verzijom, konzolaška verzija ipak nešto kaska za brzim kontrolama miša i tipkovnice. Da se krivo ne shvati, Strike Suit je igriv (jako igriv) na konzolama no upravljivost vašeg i našeg Strike Suita je ipak nešto ugodnija na PC-u. Uz pokoji framedrop koji se na Playstation 4 verziji iz nekog razloga više primjeti nego na Xbox One (u istim situacijama) i bez obzira gore navedeni (subjektivni) dojam vezan uz kontrole kojim se ne morate nužno složiti, ovo je veoma kvalitetan port na konzole nove generacije u kojem mogu uživati gameri plavog i zelenog tabora bez ikakvog ustručavanja.

Sad jeli igra vrijedna vaših teško zarađenih novaca ovisi kako gledate na sve to. Treba spomenuti da igra nema nikakav replay value, pogotovo za one koji nisu pretjerani fanovi ovog žanra već samo vole pucati po protivniku i kada pređu igru ovakvog tipa, spreme je na policu (ili obrišu s diska) i zaborave da postoji. Ako ste takav tip igrača onda je Strike Suit Zero Directors Cut i dalje zanimljiv izbor jer igra košta tričavih 19.99€ te za tu cifru pruža solidnu količinu zabave koja (ovisi o težini) može biti od 5 do 10 sati. Obzirom da je suša i na zelenoj i plavoj livadi, Strike Suit je sa svojom cijenom (i sadržajem) solidan izbor da prekratite vrijeme do izlaska još koje igre na omiljenoj vam platformi.