It’s a vector eat vector world

Ono što me definitivno fascinira jeste da interes za mrežnim pucačinama nikako ne jenjava. Godine prolaze, razvojni timovi Call of Dutyja se mijenjaju, ali nama nikako dosta igranja virtualnih kauboja i indijanaca, policajaca i lopova, amerikanaca i terorista, ili u ovom slučaju vectora i vectora. Vjerojatno je stvar u tome što smo se svi kao djeca igrali na „pa-pa“, a mrežne pucačine nam pružaju način da to radimo bez da trčimo po ulici sa ispruženim kažiprstom, amaterski složenom drvenom, ili za one imućnije, plastičnom puškom. I dok veliki igrači uvijek igraju na sigurno, a u nekim ekstremnim slučajevima na „skoro“ sigurno, na malim nezavisnim studijima ostaje da naprave nešto novo, nešto divlje. Tako je Ragequit, njih 9 francuza, odlučio odvojiti 16 mjeseci, te probati napraviti nešto drugačije. Rezultat je Strike Vector, manični arena shooter koji zbog svoje cijene, konkurenta za „naslov godine“ više predstavlja u kategoriji DLC nego „punokrvnih igara“.

Descent Dogfighter

Strike Vector vas stavlja u kokpit vectora (prilično neočekivano?). Vector je letjelica iz budućnosti koju vjerojatno nećemo doživjeti, a koja ima dva načina rada za uspješno sijanje mržnje i olova. Prvi je najbliži mlaznom avionu koji pruža veliku brzinu kretanja, ali ograničene manevarske sposobnosti. Pritiskom na SPACE vaš vector se iz brzog mlažnjaka transformira u leteću platformu sa potpunom slobodom kretanja i jako brzim manevriranjem, što bi bilo super da u tom modu vector nije praktički nepomičan. Ovaj mod je najbolje opisati kao kretanje u  Descentu (ako je itko ovdje igrao tu sad već prastaru igru).

Kombinirajući ova dva moda, Strike Vector vam daje potpunu slobodu kretanja. Od manično brzih preleta sa nonšalantnim pušketanjem do lebdećih sačekuša u manje eksponiranim djelovima mape.

Mape, točnije arene, su oda industrijskom science fictionu. Izgledaju kao gigantska postrojenja čiju je funkciju teško prepoznati. Iako je sve izvedeno u prilično generičkom stilu znanstvene fantastike (cijevi, gigantski ventilatori, tragovi gorenja, curenje ulja), Ragequit je odradio svoj posao poprilično dobro. Iako ćete, kad se približite i zaustavite, primjetiti da teksture i nisu neke ultra visoke rezolucije, ali za potrebe maničnog puškaranja odrađuju svoj posao. Igru pokreće već provjereni Unreal engine 3, koji sa svojim naprednim osvjetljenjem i hrpom post efekata, sve to prikazuje jako lijepo. Sami modeli letjelica su dosta detaljni, a dizajnom prate sam izgled arena.

Htio bih ispraviti izjavu sa početka. Strike Vector vas ne stavlja u kokpit, on vas baca u isti! To je zbog toga što u igru nije stavljeno ništa što bi vas pripremilo na igranje. Da, postoji tutorial, ako se to uopće može nazvati tutorialom. Njihov Flight School je više Powerpoint prezentacija nego tutorial u igri izdanoj 2014. Kroz par sličica će vam neki čiča objasnit koje su komande i to je to. Kao da vas neko izbaci u prašumu s nožem i zaželi sreću.

Solo flight vam daje mogućnost da letite sami u areni, dok računalo izbacuje neke dronove, al to je samo korisno da se malo upoznate s mapama, ali najbitnije je da je dosadno, dronovi se jako sporo kreću i ne predstavljaju nikakav izazov za vaše vještine nišanjenja.

Jedino šta vam preostaje je da krenete na neki server i okušate se protiv drugih pilota vectora, a za to, vjerujte mi, niste spremni.

I’m gonna need a different gun

Kao i svaku mrežnu pucačinu, Strike Vector počinjete sa loadoutom. Na raspolaganju vam je 8 vrsta oružja, pasivne sposobnosti, perkovi. Tu ima dosta unlockova, pa možete otključati i drugu šasiju, bolje motore ili stavit naljepnice da razbijete monotoniju, dodati oštećene boje i tragove dima. Gatling gunovi su već bili instalirani, pa čemu komplicirat kad je bezbolni već tu.

U trenutku kad me katapultiralo u prvi okršaj, doživio sam isti osjećaj kao kad sam prvi put zaigrao Quake III Arenu. Sve se događalo nevjerojatno brzo, svako malo sam bio mrtav i nisam imao pojma što radim. Iako u svakoj mrežnoj pucačini kad tek krenete igrati, vi ste ništa drugo nego topovsko meso za iskusnije, no Strike Vector vam daje još jednu prepreku – okoliš.

Da bi uopće igrali potrebno je letjeti maničnim brzinama po okolišu, gađati uske prolaze i jump gateove. Čak i najmanji dodir sa pratećim kulisama znači sigurnu smrt. U prijevodu, to znači da ćete prvih sat-dva igre bit veća opasnost sami za sebe, nego poprilične količine olova i eksplozivnih naprava koje će se kretati u vašem smjeru.

Prva stvar koju sam shvatio, da iako je vrlo zadovoljavajuće pucati sa duplim gatling gunom, količina ljudi koja mi pali respawn timer sa raketama je alarmantna. Možda je samo stvar balansa i podešavanja, ali neka oružja su jednostavno beskorisna.

Da nisam morao pisati ovu recenziju, nakon prvih pokušaja da ne budem free kill, vjerojatno bih frustriran odustao. No time bi se gadno prevario. Ako mu date priliku i izdržite inicijalno neznanje koje možete rješiti samo učenjem na greškama (predlažem igranje Dark Soulsa prije za potrebno stanje uma), Strike Vector je jako zabavan. Potpuna sloboda kretanja, bez ikakvog pardona prema gravitaciji, kombinirana s munjevitom akcijom predstavlja nešto šta ne možete ignorirati. Iznimno je zadovoljavajuće ubosti nekolicinu killova, dok letite suludim brzinama milimetar od smrti. Kočenja u zadnju sekundu, prebacivanje modova letjelice, samo da izbjegnete sudar sa nakaradno velikim ventilatorom, natjerat će vas da obrišete znoj sa čela.

Osim klasičnih Deathmatch i Team deathmatch modova, Strike Vector nudi i Domination i Bounty Hunter modove igre. Bounty Hunter vam daje novac za killove i time diže vašu “vrijednost”, a pobjednik je onaj koji na kraju partije ima najviše novca. Domination je klasičan capture the hill, koji smo već vidjeli nebrojeno puta.

S Tasty Walls patchom, koji je izašao u veljači, igra je obogaćena za Capture the flag mod, dvije mape, nove unlockove i sve to za cijenu od 0kn. Nečuveno. Da, Ragequit je od početka obećao da će sve buduće nadogradnje za Strike Vector biti besplatne. Pitanje je samo kolko dugo će se tim nadobudnim francuzima isplatiti raditi na ovoj igri.

Serveri su često prazni, bar oni s nekim suvislim pingom i popunjenošću, a igrati mrežnu pucačinu s pingom većim od 150ms i nije baš optimalno. No moram priznati da sam se zabavljao dodavanjem eksplozija na okoliš i hvatanjem vectorom raketa bez obzira na neoptimalni ping, pritom se tješeći da bi ih sve pobio kad bi ping bio bolji.