Super Mario Run bilježi početak dolaska Nintendovih IP-eva na mobilne platforme koje nisu u njihovom vlasništvu. Ono što se doimalo logičnim još prije nekoliko godina, izdavanje poznatih Nintendovih igara za razne Android i iOS uređaje, tek je sad postalo stvarnost prvenstveno zbog prvotne Nintendove sebičnosti i jasnog poslovnog modela. Taj se model, kao što smo vidjeli u zadnjih godinu i pol dana dosta strmoglavio o donio sa sobom neke zabrinjavajuće rezultate. Ono što je donekle ”okrenulo” ploču je razvoj nove Switch konzole, ali i dolazak Pokemon GO igre na mobilne uređaje. Iako ne u stopostotnom vlasništvu Nintenda, od megalomanskog uspjeha igre i Nintendo je puno zaradio, a samim time i dobio vjetar u leđa za odluku da se njihov najpoznatiji lik odvaži u pustolovinu na pametnim telefonima. No, kod Nintenda ni ovako jedan jednostavan model donošenja kvalitetne igre i uživanja u zaradi iz mikrotransakcija nije baš bio dovoljan, pa se priča brzo zakomplicirala sa potrebom trošenja više od 10 dolara na punu verziju igre zbog čega su mnogi, u početku, postali skeptični i zaziru od igre (izuzev prva tri dostupna levela, besplatna svima). Što točno Super Mario Run skriva iza svega i kakav je konačan proizvod?

Kao što smo znali otkad je najavljen, Marijev izlet u mobilne vode neće biti standardno platformerski. Prvenstveno se to odnosilo na činjenicu da je ovo (endless) runner igra (ili smo barem mislili da jest), žanr koji smo već dosta puta vidjeli na mobitelima i tabletima, raznih podvrsta i detalja koji razlikuju jedan naslov od drugih. U nekoliko godina smo od Temple Runa otišli do Looney Tunes Dasha, pa je Ubisoft napravio fantastičnu Rayman Jungle Run igru, a sve je popraćeno još ponekim uspješnicama i propalim kopijama. Doduše, fantastična Rayman igra bila je ostvarenje koje je još 2012. godine ponudilo uspješnu formulu koju je Nintendo tek sad odlučio iskoristiti, dodavši različiti sadržaj izvan samog koncepta koji je isti kao i kod Ubisoftove igre.

Za mnoge je vijest o tome da nećemo dobiti klasični platformer dovela do  prvotnog razočaranja koje je zaboravljeno odmah nakon pokretanja igre, budući da smo zapravo i dobili klasičnu Mario igru. Razliku, koja ispada minorna nakon kraćeg igranja, čini činjenica da se Mario ne može kretati unazad, tj. stalno maršira prema naprijed. Neki bi rekli da su time Nintendovci samo olakšali posao igračima i igračicama, budući da je dio komandi svake Mario igre ovakvog 2D, klasičnog tipa, uvijek oduzimalo držanje gumba za trčanje. Nakon kratkog, iznimno kratkog procesa navikavanja, standardna podjela na 6 svjetova sa po 4 levela nudi pravo uživanje unutar kojeg će se usporedba sa, na primjer, Jungle Runom, svoditi prvenstveno na to čije igre i vizualni stil su vam draži. No, kako bi Nintendo dobio određenu prednost i dvostruko povisio cijenu naspram sličnih igara, donijeli su još dva dodatna modea, o kojima će detaljnije biti riječ malo kasnije u tekstu. Prvo krećemo sa samim izgledom i nostalgičnim osjećajem koja igra pobuđuje među svim fanovima, kao i onima koji su stali igrati Marija prije 12 ili 15 godina zbog kupovanja PlayStation i Xbox konzola.

Igra ima predivnu audio-vizualnu prezentaciju, Istina, počiva na nostalgičnim zvukovima, dizajnu i neprijateljima, ali vidi se strahovito uložen trud u tome da leveli budu prilagođeni ovakvom bržem tipu igre. Zvuk i glazba su klasično Marijevi, a na iOS uređajima sve izgleda dosta kvalitetno, visokobudžetno i brzo. Kroz umjereno igranje otkad je izašla igra nije bilo nijednog buga niti zamrzavanja igre, a izbornici su dosta jasni u svakom od modeova (iako bi za neke dijelove, pogotovo dodavanje prijatelja i multiplayer opcije, bila dobra dodatna pojašnjenja). Sukladno navedenoj promjeni, tj. konstantnom Marijevom trčanju, omogućeno mu je da se odbija od zidove, koristi nove power-upove po stazi (kao što su dijelovi u kojima on staje sve dok ga ne odlučite ponovno pokrenuti te da se ponekad vrati unatrag u određenim dijelovima levela), a skakanje po neprijateljima kako bi došli do teže dostupnih dijelova levela dobiva dodatna naglasak, više nego u nekim prijašnjim igrama (iako će neki iskusniji igrači/ice da je taj dio jednako kompleksan i izazovan, a u tom slučaju i dalje to vidim kao veliki plus). Na prvi pogled, ovaj glavni dio igre, takozvani World Tour, ne nudi puno. 24 levela, pogotovo u osnovnom cilju samog kompletiranja istih, ne nude previše izazova koliko bi neki iskusniji fanovi možda očekivali. Igra ima svega 3 levela sa malo težim dijelovima koji bi vas mogli namučiti, no sve u svemu tih 24 levela se da dosta brzo kompletirati ukoliko ste iskusniji u platformerima i/ili Super Mario igrama. Naravno, to od njih nije sve, budući da je pravi izazov skupljanje po pet ljubičastih novčića na svakome levelu. Neki su dostupniji, a neki od vas traže dosta vještine i strpljenja, te prelazak svih levela sa skupljenim ljubičastim novčićima može biti pravi izazov i onim iskusnijima. Da li vas igra privlači na taj način da želite skupiti sve? Postoje određene nagrade, tj. objekti koje možete kupiti za te novčiće koji vam daju nove igrive likove i mini-igre, a privlačnost također ovisi i o broju prijatelja koji igraju igru i s kojima se uspoređujete i koliko vam se svidjelo osnovno prelaženje igre. Treba napomenuti da ti leveli, čak i nakon što skupite ljubičaste novčiće i krenete u skupljanje još težeg seta od 5 novčića se drastično mijenjaju i zapravo donose sasvim nove razine i prepreke sa istim temama, a nakon skupljanja i tih novčića možete skupljati još teže dostupne novčiće (neki su toliko slobodni da broj od 24 levela množe sa tri ili ča četiri, iako mi se to čini ipak malo pretjerano jer leveli ipak nisu toliko različiti u tim ”težim” verzijama).

Ono što je dosta bitno u ovom kontekstu, a  što smatram da igra radi savršeno, jesu kontrole. Istina, igra je toliko jednostavna da se može igrati jednom rukom, ili čak prstom, budući da jedino što morate raditi je upravljati Mariovim skokom. No, budući da je situacija takva, dosta je bitno kako se to skakanje izvodi i koliko takva vrsta komandi ”sluša” i radi one stvari koje ste zamislili da radi. Super Mario Run je odličan primjer kako treba odraditi kontrolu lika u ovakvoj igri. Kada nemate opterećenje upravljanja samim likom i posvetite se uvježbavanju jačeg ili lakšeg skoka, odbijanja od zidove i skakanja po oklopima kornjača dobivate iznimno uravnoteženu količinu zahtjeva koje igra traži od vas i čije uspješno obavljanje pruža određeno zadovoljstvo. Za svaku pogrešku, tu je i bubble power -up koji možete koristiti dva puta u jednom runu. Objašnjenje za njega je dosta jednostavno – ukoliko ste već izgubili power-up u obliku gljive koja vas čini većim, svakako iduća greška je zapravo kraj levela, no bubble power-up ”kupi” Marija i vraća ga natrag kroz level sve do mjesta gdje ga vi želite raspuknuti, nakon čega se nastavlja run. To je ujedno i jedini način da se vratite na neka mjesta gdje ste zaboravili pokupiti još novčića ili posebne novčiće, što daje dodatnu vrijednost i taktiziranje za ovaj power-up.

Drugi, važan dio igre, je Rally mode, svojevrsni pVp u kojem se natječete sa ostalih igračima/icama iz cijelog svijeta. Na raznim levelima koji su iz World Tour modea, sa raznim varijacijama i u looopu, na vama je zadatak da što brže, bolje i zabavnije prelazite prepreke, skupljate novčiće i radite mini-trikove nad svojim protivnicima. vrijedi napomenuti da se ne natječete uživo sa nekim drugim igračem/icom, nego se radi o vrsti ghost time-triala. Kako budete bolji u tome prikupljate sve veći broj publike (tj. toadova raznih boja koji počnu navijati za vas) koja u konačnici čini konačan zbroj vaših bodova zajedno sa brojem skupljenih novčića, prijeđenih prepreka i slično. Za igranje ovoga modea trebati ćete potrošiti Toad Rally karte koje dobivate na razne načine u igri i nije ih toliko teško naći, no ako zapnete za ovaj mode malo dulje, moglo bi vas razbjesniti to što nemate više tih karata nego ih morate skupiti u drugim  modeovima.

Kada pobijedite protivnika, dobivate sve navedene iz publike i koristite ih za Build mode, treći glavni dio igre. Build mode je jedna vrsta mini city managementa gdje uređujete svoj dvorac i dvor sa raznim poznatim relikvijama iz Mario svijeta. Korištenje skupljenih novčića i toadova koje dobijete kroz Rally Mode omogućuju vam izgradnju i kupovinu raznih stvari, a obavljanjem i kupovinom određenih zadataka, tj. objekata dobivate dodatne likove kao što su Luigi i Princeza Peach. To je ujedno, uz zadovoljstvo da imate lijepo i skupo kraljevstvo glavni cilj ovoga modea. Još nije jasno planira li Nintendo nešto posebno s ovim dijelom, no budući da nas uvjeravaju da smo dobili, što se tiče sadržaja, kompletnu igru za svojih 13 dolara (morate uračunati i PDV) čini mi se dosta siromašnim i nedovršenim. Opet, sve ovisi o zajednici i s koliko se ljudi ”skompate” jer igra i dalje počiva na nekim očekivanjima koja su na raskrižju između mobilne i Facebook igre, gdje bi vas prijatelji i ”protivnici” gurali dalje i gdje bi skupljanje resurasa na onaj standardan, Farmville način, činili dobar dio igre. Ovdje takvih dijelova nema, a drugi su tek u nastajanju, a već je praktički sigurno da nisu generirali ni blizu takvu popularnost kao Pokemon GO, tako da se ne može govoriti o velikom uspjehu ove ideje.

Ukoliko je ovo zaista sve što Super Mario Run nudi za taj novac, moram priznati da je malo sve to ipak razočaravajuće. Jer, koliko god sreće i zadovoljstva donijelo igranje pravog Marija na mobitelima i tabletima, a ne Lep’s Worlda i sličnih kopija, jedna od osnova uspješnih mobilnih igara su mikrotransakcije i konstantno nadopunjavanje sadržaja. Božićne i Halloween misije, ljetni bonusi, novi zadaci, dnevni izazovi i ”tjeranje”  na igranje igre je nešto na što su ljudi navikli s igrama za mobitele. Istina, imamo u ponudi razne LEGO Star Wars, Deus Ex i slične naslove koji su pune igre i koštaju 8, 9 ili 12 dolara, ali kod većine njih dobijemo osjećaj glomaznije igre, visokog proizvoda koji je dosta sličan konzolaškim verzijama. Super Mario Run je nešto što konceptom ne bi preživjelo baš dobro na Nintendovoj konzoli jer bi jednostavno puno toga nedostajalo. Poprilično sam siguran da ovakva igra Nintendu nikad nije padala na pamet da se napravi za njihove konzole, te da su pokušali ponuditi određene poslovne i gaming modele za mobilno igranje koji su rizični, noviji i samouvjereniji. Možda i previše za njihovo dobro. No, to će na kraju pokazati same brojke, zarada, stanje dionica i slično jer ipak to donosi veći dio konačnog suda o uspjehu. Kad oduzmemo cijenu i cijelu tu poslovnu stranu, Super Mario Run jest iznimno kvalitetna i zabavna igra i trebala bi biti jedan od ovogodišnjih najvećih mobilnih hitova. Nintendo ništa nije lagao, a k tome je iznenadio sa čak 6 igrivih likova u igri i tri specifična modea koji se dosta razlikuju i nude dosta sadržaja. No, opet, ako gledamo cijenu, jasno je da s pola te cijene plaćamo možda samu činjenicu da se radi o najpopularnijem (ili jednom od najpopularnijih) likova gaming industrije, a ne da nas ta cijena oslobađa žicanja ”života” od Facebook prijatelja ili vremenskog ograničenja za nanovo igranje određenih levela ili oglasa.

Super Mario Run je iznimno ”ulickani” proizvod koji pokušava pratiti trendove dodavajući svoja pravila. Zbog tih pravila, prvenstveno obvezu kupovine igre za oveću svotu, igra nije naišla na dobar feedback dok su ostali koji su kupili igru većinom iznimno oduševljeni sa onim što nudi. Dobra stvar besplatne verzije je što vam uistinu pokazuje samu srž igre, kako World Tour tako i Rally modea, i daje vam na vlastitu ruku da donesete konačnu odluku. Ako vam se svidjelo što vidite, nema razloga da se, ukoliko imate moguća sredstva, ne odlučite za kupovinu. Ako vam ponuda mobilnih aplikacija koje se plaćaju čini određenu granicu dobroga ukusa, zaigrajte ono što je dostupno nostalgije radi i gledajte zajedno sa svima drugima što nas čeka u budućnosti mobilnih igara. Istina, možda previše očekujemo od ove igre i ovoga Nintendovog poteza no ipak smatramo da, ako ispadne da se Nintendu isplatilo naplatiti igru ipak maaaaalo više nego što su možda trebali, da nas čeka jedna drugačija budućnost jednog dijela gaminga na mobitelima.