Samo pet mjeseci nakon izdavanja Battlefielda 3, sveprisutni  Electronic Arts odlučio nam je ponuditi novi FPS naslov. Syndicate je reboot poznate taktičke pucačine iz trećeg lica iz devedesetih godina prošlog stoljeća, no to ne znači da ćemo dobiti isti koncept u 2012. godini.  Starbreeze Studios, developerski studio poznat po prvom Darknessu,  je, na iznenađenje svih, odbio slijepo slijediti originalni koncept čime je Syndicate krenuo u drugom smjeru.  Ljubitelji originala odlučili su prebacivanje ove igre u FPS okruženje nazvati herezom, a takav stav mnogih se na kraju odrazio i na samu prodaju.  Osim toga,  EA-ovcima je palo kao „šlag na tortu“ potpuno cenzuriranje igre u Australiji, zbog čega je igra morala biti izdana isključivo na području Novog Zelanda. Pored svih ovih poteškoća, Syndicate je ipak doživio uspješan launch, a kako se nama svidio ovaj FPS pročitajte u nastavku.

U ne tako dalekoj budućnosti…

…točnije u 2069. godini. Za vlast u svijetu bore se Syndicati, moćne multinacionalne kompanije koje polagano preuzimaju uloge svjetskih vlada. Naš junak, Miles Kilo, plaćenik je jednog od najvećih Syndicata pod nazivom EuroCorp. Kilo je prvi čovjek s implantiranim DART 6 čipom koji mu omogućava kontroliranje raznih strojeva kao i drugih čipova ugrađenih u protivnike. Već od samog početka igranja, Syndicate vam daje do znanja kako je prepun akcije. Nažalost, taj početak (odnosno prvih petnaest minuta igre) je izrazito konfuzan. Budite se vezani za stolicu, usred ničega, ne znate tko ste i, prije nego kažete keks, morate bježati od neprijatelja koji su naoružani do zuba. Pravi uvod u igru je cut-scena na kraju prve misije, gdje napokon saznajete tko ste  i pozadinu vaše priče  (napomena: glavni lik ne pati od amnezije, već vas netko prvi put naziva imenom). Cijela single player kampanja vrti se oko teorija zavjere i preispitivanja vaših odluka. No, nemojte se zavarati prividnom mogućnošću izbora koju igra postavlja pred vas. Bez obzira na sva vaša (ne)djela koja ste učinili tijekom kampanje, posljedice su uvijek iste, a kraj je od početka predefiniran. Jedina „svijetla“ stvar u tome je činjenica da ne morate razbijati glavu hoćete li ili nećete ubiti nekoga, ali to je po meni čar igara – izbori koje ne nalazite u svakodnevnom životu.

Povratak korijenima… ili ipak ne

Značajan gubitak potpore igrača je prouzročilo prebacivanje Syndicatea u FPS okruženje. Ali, je li to loš potez? Ne baš, jer se ovaj FPS značajno razlikuje od svih ostalih. Starbreeze je u ovoj igri odlučio primijeniti jednu jednostavnu taktiku: budi drugačiji. Vaša okosnica u igri biti će DART 6 čip koji donosi opcije gameplaya jedinstvene za ovu igru. Tako ćete moći hakirati određene elektroničke uređaje da rade u vašu korist, preusmjeriti navođene rakete, pa čak i kontrolirati neprijatelje uz pomoć Breacheva. Prvi od njih, Suicide, izaziva kvarove u čipu naciljanog neprijatelja, nakon čega neprijatelj eksplodira čineći štetu u okolini. Backfire ne utječe direktno na neprijatelje, već na njihova oružja tako da ista „polude“ čineći pritom osrednju štetu na zdravlje korisnika oružja onesposobljavajući ga na nekoliko sekundi. Posljednji, Persuade, usmjerava neprijatelja na napad vlastitih kolega. Iako je Backfire na prvi pogled najslabiji od svih breacheva, pronalazimo mu najčešću primjenu tijekom cijele igre. Kako se u nekim segmentima borite protiv „nečipiranih“ neprijatelja, Persuade i Suicide nemaju efekta na njih. No, svi ovi breachevi korisni su vam isključivo ako igrate na većim težinama, budući da na onim manjim neprijatelje možete veoma lako eliminirati „konvencionalnim“ metodama. Srećom po zahtjevnije igrače, AI neprijatelja je veoma dobro ispoliran te se nećete tek tako moći prošetati kroz igru. Tako neprijatelji neće bezglavo ulijetati direktno u smrt, već će se rasporediti po svim zaklonima i time otežati vaš posao. Boss bitke su napravljene na totalno suprotan način pa se tako svode na trčkaranje, pucanje i skrivanje dok ne ubijete bossa. Čak se ide dotle da u drugoj boss bitci (ako se to tako može nazvati) trebate samo pritisnuti tipku u pravo vrijeme i ne micati se s mjesta. Otužno, zar ne? Loše stvari nikada ne dolaze same, a za to se pobrinuo i bug u sustavu zaklona. Naime, kada koristite oružja većeg kalibra (jurišne puške, snajperi) trčanje u zaklon će vam vjerojatno biti posljednja opcija, jer je sustav napravljen tako da vam kompletna puška zaklanja vidno polje.

Together alone

Napokon smo došli i do dijela u kojemu ova igra briljira, a to je kooperativni mod. Dostupna su nam četiri lika: Akuma, Tihomir Darius, Aidan Fall i Emma Thalos (svi su agenti Wulf Western sindikata). Kooperativni mod donosi 9 raznih mapa, potpuno neopterećenih suludom i zbrzanom pričom prisutnom u single player kampanji. Osobito je pohvalna kvaliteta izrade mapa jer su optimizirane za kooperativni način igre (npr. imate nekoliko ulaza na različitim stranama sobe ili će pak jedan od igrača morati privući neprijateljsku pažnju na sebe kako bi se drugi prišuljao s leđa). Cilj je maksimizirati suradnju među igračima i „prisiliti“ vas na drugačije razmišljanje. Glavna razlika između co-opa i singleplayera je liječenje ozljeda. „Healati“ možete uvijek, a nekada pravovremeno saniranje ozljeda može značiti razliku između uspjeha i neuspjeha u misiji. Kako se co-op mod ne bi pretvorio u isprazno prelaženje misija, tu je sustav napredovanja, u kojem ćete vidjeti razne breacheve i oružja. Jednostavna kupnja nekih modifikacija ili breacha neće polučiti maksimalnim rezultatom, već ćete morati postupno koristiti stečene iskustvene bodova kako biste mogli iskoristiti sve potencijale.

Nešto o grafici…

Koliko god se neki dijelovi ove igre doimali nedovršeni, toliko drugi impresioniraju već na prvi pogled. Minimaliziran HUD, detaljno modelirani likovi i raznolika okruženja obilježja su grafičke prezentacije Syndicatea. Naravno, ni u ovom segmentu ne ide sve „kao po loju“, pa tako imamo problem koji se vukao i u Battlefieldu 3: „tactical light“. Syndicate je (po svemu sudeći) pokušao kopirati taj dio Battlefielda s nadom da će to bolje uraditi od Digital Illusionsa. Tako smo na kraju dobili zasljepljujuće svjetlosne efekte na gotovo svakom koraku. Znate onaj osjećaj kada vam netko u mrklom mraku usred sna upali svjetlo? E, upravo tako se osjećate prolazeći pored izvora svjetlosti u Syndicateu.

I na kraju…

Igra smještena u cyberpunk svijet kojem vladaju korporacije vođene makijavelističkim motom „Il fine giustifica i mezzi“ je definitivno naslov vrijedan pažnje, ali neki nedopustivi propusti čine kompletno iskustvo znatno lošijim. Počevši od grešaka koje su učinjene u radu na single player kamanji, preko blještećih svjetala od kojih gubimo vid, stiče se dojam da je ovo igra velikog potencijala koji se izgubio negdje u procesu izrade. Besprijekorno odrađeni kooperativni segment i specifični gameplay elementi čine ovaj naslov jedinstvenim u moru FPS-ova. Vrijedi li ova igra isključivo zbog co-opa? Odgovor je kratak i jasan: Vrijedi.