Tamarin je svakako jedna od najčudnijih igara koje sam igrao ove godine. Možda i jedina ovako čudna, budući da te rijetko igra ovako iznenadi i totalno uništi tvoja očekivanja koja si imao nakon što si pročitao premisu i pogledao cover igre. Jer, upravo ste strane, strane stila, žanra, atmosfere i poruke koju donosi, ova indie igra Chameleon Gamesa je uistinu čudan projekt. Nekada se čudni projekti isplate (pitajte samo developere Goat Simulatora), a neka su samo pogubljeni u moru ispod prosječnoga gameplaya, priče i doživljaja zbog čega su u potpunosti promašili cijeli smisao izrade video igara, a i mi smo u konačnici pogubljeni s njima. Na kojoj je strani medalje Tamarin?

Aha, ok! Čekaj..

Pa, vjerojatno ste zbog ovoga uvoda brzo pretpostavili da se radi o potonjoj situaciji. Kako bi objasnio što se točno događa, pozivam vas da još jednom pogledate naslovnu sliku ove recenzije, točnije, cover igre. Jeste? Kad bi pretpostavljali o čemu se radi, zasigurno bi rekli da se radi o simpatičnom platformeru punom dražesnih stvorenja, lijepih krajolika, nevinog skakutanja i neke relativno ok priče primijenjene djeci i odraslima. Možda, u stilu Croca? Ili Gexa? E, pa, prevarili bi se, kao i ja. Naime, idila šume jako brzo u igri, tj. početnoj animaciji, bude narušena, velikim požarom za koji su krivi ni manje ni više nego – kukci. Točnije, nekakav divovski žohar, još veliki broj manjih kukaca, razne leteće bube i bića nalik na bogomoljke, uništile su vaše selo/šumu, tj. dom. Skupa s time, popraćeno smrću mnogih vaših sugrađana, ovi kukci su oteli i vašu obitelj. Zašto baš obitelj našeg protagonista Tamarina, i nije baš bitno, ali bitna je Tamarinova potraga za njima i spašavanje ostatka šume (iako vas manje više svi žele ozlijediti) od najezde kukaca. OK, čudna je premisa, no bilo je i čudnijih u platformskim igrama, a ovdje donekle i ima smisla ako se ide sa dozom sarkazma budući da se developeri (valjda) igraju sa našim očekivanjima od igre.

Okrutni žuti kukci kao protivnici

Glavni šok mojim očekivanjima je što je igra, predstavljena kao slatki platformer, zapravo čudni šumski postapokaliptični shooter. Jako brzo nakon mračnoga uvoda dobivamo lijepe i sunčane krajolike, slatkog Tamarina (valjda mu je to i ime, pa pišem velikim slovom) koji skakuće po livadi i kreće ”negdje” samo da bi mu ubrzo jedan jež dao, ni manje ni više, nego uzi s kojim će lakše pobijediti (ubiti) svoje neprijatelje. Brzo postaje jasno da će igra uz malo skakanja imati puno pucanja po raznim kukcima i drugim neprijateljima (tu se nalaze i zmije, pa i neki drugi ježevi koji zbog nekog razloga ne vole Tamarina), a i da će Tamarin dobivati razne nove sposobnosti s kojima će posjećivati starije, već pređene lokacije i otvarati nova područja. Uz sve te neprijatelje oko vas, ptice su vam ipak prijatelji. Dapače, ptice su zatočene od strane kukaca te ih vi morate spasiti i kasnije vraćati u njihove kućice za što ćete dobiti krijesnicu čiji određeni broj skupljenih otvara opet nova područja i nove mogućnosti. Sve je ovo popraćeno zapravo dosta mračnim lokacijama i pećinama, neprijateljima bez imalo karaktera čiji leševi (što zbog grafičkih mogućnosti, a možda i namjerno) izgledaju poprilično zabrinjavajuće pogotovo dok ih oblijeću muhe, a vi ih možete gurati dok zbog muha ti isti kukci ne nestanu. Ovo je svakako jedna od čudnijih odluka programera, no možda je samo do mene, ali je svakako nepotrebno, osim ako je cilj bio da zgrozi ljude.

Neki dijelovi izgledaju lijepo

Malo nakon prvih sat vremena igre u kojoj niti Tamarin ima neku razvijenu osobnost, niti općenito ima glasovne glume i iskustvo je samo donekle popraćeno dobro sa atmosferičnom glazbom, padne mi na pamet jedna druga igra developerske ekipe Rare, točnije Conker serijal, koji je imao sličan pristup u kojem, u satiričkom i humorističnom stilu, glavni slatki lik Conker umjesto da skakuće i skuplja novčiće ima razne oružja i puca. S obzirom da su neki članovi Rarea koji su radili na Conkeru sad dio Chameleon Gamesa, onda je donekle jasno što su htjeli napraviti, no, nažalost, ovo nije blizu ni humoru ni izvedbi kao prethodni pokušaji. Vidi se da je možda igra napravljena da ide u tom smjeru, da se igra s onim što očekujemo od igre koja ima slatki cover te da je plan bio dekonstruirati slatkaste platfomere. No, to nije uspješno napravljeno jer tema nije ni malo razrađena na tom području, tako da ostaje sumnja što je ovdje od nekih čudnih trenutaka namjerno, a što je nenamjerno. A to nikad nije dobro za konačnu poruku koju igra želi poslati.

Tamarin sve te shooter dijelove nije dobro izveo. Pucanje i nišanjenje nije baš intuitivno niti jasno, response na vaše komande često kasni, a lokacije su na granici između procedurale i dosade. Dijelovi koji su nastrojeni na shooter elemente često te liše nekih platformeskih sposobnosti, pa tako s oružjima ne možete skakati kao i bez njih. Iako vam te sposobnosti i ne trebaju u tim shooter dijelovima, svakako bi dobro došla mapa ili bilo kakva naznaka pravoga puta, no često su ti dijelovi izuzetno jednolični i suhoparni i samim time traju duže nego što bi trebali, jednostavno jer ne znate nači prolaz i novu lokaciju. Ono što bi još dobro došlo su češći save pointovi, ili neko objašnjenje kada igra odlučuje točno automatski saveati. Čini se da je to najčešće kad se skupe ili odvedu ptice na sigurnu lokaciju, no s obzirom na izgubljenost i neke malo teže dijelove, elegenatnije je rješenje bilo omogućiti samostalni, manualni save point. Iako je dosta uloženo u izgled tih lokacija, na kraju izgledaju često dosta osiromašeno i dosadnjikavo. Tome pomaže i činjenica da se developeri nisu potrudili više da Tamarinu daju ikakvu osobnost, a nedostatak glasovne glume i bilo koje jasnije priče dok igrate igru (osim savjeta ježa koji govore ”odi na vrh planine”, ”skoči ovako”, ”ostavi mi sva oružja privremeno pa me nađi”) dodatno daje dojam kao da je igra u early accessu, a ne potpuni proizvod. Čak i ti dijelovi sa pticama nekad budu zbunjujući, budući da se njihov izgled ”stopi” s nekim predmetima na lokacijama ili sa drugim neprijateljima, pa se često dogodi i da slučajno ubijete neku od ptica, što je poprilično okrutno i nejasno kao opcija. OK, možda bi imalo smisla da su ostali dijelovi tako izvedeni, no u konačnici Tamarin se čini kao nedovršeni eksperiment koji nema nijedan solidno obrađen dio.

Tamarin, zanimljiv kao ideja, na kraju jednostavno ne donosi ono što bi mnogi očekivali. To nije igra koja je samo teški platformer sa shooter dijelovima koji nas podsjeća na neka druga vremena, već nas na druga vremena podsjeća zbog toga što nema glasovne glume, ima kaotične kontrole i 3D svjetove koji, iako dobro dizajnirani, nakon više igranja shvatimo da su zapravo dosta isprazni. Čudne atmosfere, još čudnije premise, Tamarin je naslov koji, da je bilo više vremena, truda i/ili novca, mogao biti sasvim solidno ostvaranje. Ovako je ostao nedorečen, što sa porukom što sa zadovoljstvom igranja.