O igri Testament: The Order of High-Human mogao bi se napisati cijeli jedan doktorat, ne zato jer je loša, nego što nam donosi puno toga, a sve to nije najbolje izvedeno. Fairyship Games je sam sebi zadao ozbiljan posao kada je krenuo razvijati ovaj ambiciozni projekt, a iako bih volio reći da je sve krasno u igri, na kraju se ipak dobiva osjećaj da je igra nedovršena. Ovo je itekako mogla biti igra godine samo da su developeri htjeli malo bolje poslušati svoju zajednicu, obaviti još koji playtest prije izbacivanja, jer praktički od demo verzije koju smo igrali prošli mjesec, uopće se ništa nije promijenilo. Testament je akcijsko-avanturistički RPG za jednog igrača koji se odvija iz perspektive prvog lica, te kombinira različite žanrove kao što su hack-and-slash, platformiranje, rješavanje zagonetki itd. Nudi mješovitu borbu s različitim mogućnostima i kombinacijama mačem, čarolijama i lukom i strijelama. Ako ste ljubitelj indie igara i možete podnijeti nedostatke ovog naslova, onda ga svakako vrijedi isprobati.

Preuzimamo ulogu Arana, kralja „Visokih Ljudi“ kojeg je izdao brat i oduzeo mu moći. Aranov cilj je sada da vrati svoju moć tako što će pronaći moćne artefakte kako bi porazio svog brata i obnovio kraljevstvo koje je preuzela tama. U previewu sam napisao da su elementi priče vrlo dobri, da razumijemo pozadinsku ideju igre. Međutim, s time se više ne mogu složiti. Priča je loše uvedena, istražena i izvedena. Od nas se očekuje da se složimo s puno zapleta koji nam nisu objašnjeni kao što su, primjerice, detalji o kraljevima i Aranovoj obitelji, bogovima, rasama i drugim informacijama koje se nasumično spominju i nemaju pravu dubinu. Pojavit će se i neki nasumični likovi o kojima ne znamo ništa i zašto su tu gdje jesu. Jako je čudno što se Aranov brat stalno pojavljuje ispred nas i ne želi nas ubiti dok gleda kako uzimamo artefakte i ništa ne poduzima s tim… Svi ti elementi također se raspadaju kada je riječ o dijalogu i Aranovom pripovijedanju. Primjerice, Aran vrlo često govori neke naizgled očite stvari: „Vidim dobar mač, možda će poslužiti“ ili „Ovo čudnovato stvorenje koje me ganja baš je naporno“. Sama glasovna gluma nije najbolja, ali ni ne možete bolje očekivati od indie studija.

S druge strane, cijeli ambijent i grafika igre su vrlo dobro napravljeni. Detalji oko izgleda likova i neprijatelja su izvrsni, te nema nikakvog štekanja i čudnih bugova koji bi uništili iskustvo igranja. Možda je čudno što su se više posvetili samom izgledu i animacijama, a ne toliko na mehanikama igre. Kad smo već kod toga, neprijatelji i borba su užasno neuravnoteženi i u biti ste prisiljeni osloniti se na svoj mač. Imamo različite razine neprijatelja, od onih koje je vrlo lako ubiti do onih koji imaju posebne vještine i jači su od ostalih. Najgori osjećaj je kad jednog neprijatelja moram udariti deset puta prije nego što umre. Osim toga, svaki od njih ponavlja jedne te iste obrasce udaranja ili bacanja, što znači da vrlo lako možete naučiti njihove pokrete i animacije. Najviše iritira kada imate veliki broj neprijatelja na jednom mjestu, što dodatno otežava samo snalaženje i kvari iskustvo igranja jer je vrlo teško izbjeći napade i sistem pariranja uopće ne vrijedi koristiti. Gotovo nikad nećete biti u situacijama 1-na-1, osim ako se ne borite protiv bossa, a stalno gomilanje horde neprijatelja itekako može pokvariti zabavu.

Ako želite koristiti luk i strijelu, morate biti vrlo oprezni koliko ih često koristite jer možete držati ograničen broj strijela i ne možete ih pokupiti ako promašite metu, odnosno rijetko ćete pronaći mjesto gdje ponovno možete napuniti strijele. Da, možete pomoću stabla vještina nadograditi koliko možete držati strijela, ali i to je opet premalo. Primjerice, ako ste level 15, možete držati 20 strijela. Za ubijanje prosječnog neprijatelja potrebne su otprilike tri strijele koje nisu hici u glavu i koje ne pogađaju ranjiva mjesta neprijatelja. Šuljanje, odnosno stealth elementi su vrlo korisni i cilj će uvijek biti da prvo šuljanjem ubijete što više neprijatelja, ali i to je sve nespretno. Glavni razlog je taj što je AI dosta čudan i nekad će vas vidjeti i čuti kada se šuljate, dok vas nekad uopće neće vidjeti čak iako stojite pored njega. Mačevanje s druge strane je užasno i milijun puta mi se dogodilo da pogodim neprijatelja i da to ne bude registrirano ili mač prođe kroz njega. Igra sadrži sustav omamljivanja gdje, ako pogodite neprijatelje točno kada zamahnu, oni neće zamahnuti prema vama što vam ostavlja dosta vremena da ih ponovno udarite. To ne vrijedi za sve udarce, stoga je izmicanje vrlo važno, ali i to je ograničeno jer se možemo odmaknuti najviše tri puta u roku od 30 sekundi.

Ono što je trenutno najgore u igri je magija, jer mana se ne regenerira prirodno i morate se osloniti na kristale da obnovite svoje moći s kojima ste također ograničeni, odnosno možete ih držati samo četiri. To isto vrijedi i za kristale za liječenje. Također, magija troši previše vaše mane odjednom, ne možete je stalno koristiti, odnosno morate pričekati određeno vrijeme prije ponovnog korištenja. Vrijedi naglasiti i to da magični napadi daju jako malo štete, odnosno vrijedi koristiti samo ultimativnu magiju ili onu koja omamljuje neprijatelje, a za to vam treba dosta igranja i nadogradnji. Nažalost, ne možete se specijalizirati za samo jedno. Trebate potrošiti određenu količinu bodova prije nego što možete otključati nešto jače i ne možete ići samo jednim putem nego morate sve izbalansirati. To je po meni vrlo loše zamišljeno jer ne možete eksperimentirati.

Još jedna iritantna mehanika igre je pojavljivanje Night Bringera, a to su demonske oči koje crpe vašu energiju i manu i cilj je da prvo njega ubijete, ali pritom trebate ubiti još manje oči koje ga štite. To bi sve bilo ok da još nema 100 drugih neprijatelja koji vas ganjaju, a jedini način da ubijete te oči su luk i strijela. Zamislite sad da nemate više strijela… Ovo sve je samo dodatna smetnja, jer je borba ionako već prespora i ponavljajuća. Konačni rezultat je da morate pretrpiti tisuću napada prije nego što išta uspijete ubiti. Osim toga, stablo vještina je tako nenadahnuto. Neke nadogradnje su besmislene; zašto moram nadograditi mogućnost da mogu brže hodati dok ciljam sa lukom i strijelom ili da mi se automatski zumira dok pokušavam ciljati? Imam osjećaj da je jedan dio stabla korisniji od drugog i sam više nisam znao što mi je korisnije – magija ili da se fokusiram samo na nadogradnju mača do kraja.

Meni jako dobra značajka koji su developeri uveli je sposobnost šestog čula, koji omogućuje da vidimo gdje su neprijatelji, blago i škrinje, svi interaktivni elementi oko vas, a možete vidjeti i kroz zidove. Međutim, ovo se automatski isključi svaki put kad poduzmete nekakvu radnju, što znači da ćete morati uključivati tu značajku i deset puta u minuti. Ova značajka je također potrebna da uočite nevidljive neprijatelje kao što su te oči koje sam ranije spomenuo. No, moram spomenuti da su nagrade apsolutno besmislene i bezvezne jer ima jako puno škrinja, a premalo toga dobijemo da bi se ikako mogli nadograditi. Što se tiče bosseva koji se nalaze u igri, a kojih ima mnogo, moram priznati da su mi oni bili najzabavniji dio igranja. Ne samo da morate na sve paziti, na njihove napade i njihovu veliku količinu energije, već je vrlo bitno koliko ste vješti u samom igranju. Također, kako biste uspješno ubili bosseve i neprijatelje, imate predmete koje možete iskoristiti tijekom igranja, a oni vam daju različite bonuse – primjerice, da mač čini veću štetu, da dobijete barijeru koja vas štiti od napada, da manje primate štete itd. To sve zvuči super, ali ih trebate konstantno praviti i neki od njih koštaju jako puno. Stoga ćete biti u nedoumici kako i kada ih koristiti i koji su najkorisniji.

Gorak okus ostavilo je samo putovanje kroz igru. Koliko god lijep ambijent i grafika bili, previše se putovalo s jednog mjesta na drugo. Iako postoji mogućnost teleportiranja s jednog mjesta na drugo, vrlo rijetko sam sve to koristio jer mi je u prvom planu uvijek bilo prijeći igru, a igra me nikada nije nagradila s time što sam odlučili malo otići sa strane i istražiti. S druge strane, platformiranje je po meni bilo zanimljivo. Također, zanimljive su i zagonetke koje morate riješiti kako biste došli do jednog artefakta, ali to je sve bilo repetitivno i većina puzzli uopće nije bila toliko inovativna. Skakanje i trčanje po zidovima je ponekad bilo iritantno jer vi praktički ne možete skočiti na bilo što, nego samo ono što vam je igra označila, što apsolutno nema smisla. Nisam očekivao neke Assassins Creed mehanike, ali bih volio da sam mogao raditi neki malo praktičniji parkour, a ne ono što mi je igra zadala.

Ima tu još jako puno značajki kroz koje nisam prošao. No, zaključno bih rekao da potencijal ove igre nije iskorišten. Igra bi bila zabavnija kada bi cijeli sistem borbe bio promijenjen i kada se ne bismo po stoti put borili protiv jednih te istih neprijatelja. Testament: The Order of High-Human sadrži sve predispozicije da bude jako dobar naslov, ali tko nas obične igrače to pita kad će developeri opet raditi po svome? Uz to, igra se prodaje po cijeni od 35€, za što nikako ne mogu reći da je valjano. Sve u svemu, Testament nije ni dobar ni loš ni pristojno napravljen naslov. Možda je malo više od samo pristojnog naslova jer ima neke dobre stvari u sebi. Ako vam u životu nedostaje malo avanture i igre koja povezuje veliki broj žanrova, 15 sati igranja Testamenta itekako će vas zaokupirati na neko određeno vrijeme. S druge strane, pripremite se i na brojna razočaranja.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.