Interaktivni crtani sa fantasy pričom nalik nordijskoj, RPG modelu sa strateziranjem na poteze!? – Gdje da potpišem!? Stvarno, ova prilika koja se ukazala zvučala je predobro za gamera mojeg ukusa da bi se propustila. Da li nam početni dojam govori dovoljno ili nešto drugo iza kulisa se krije – vrijeme je da saznamo.

Karavana ide, i ide, i ide… i tako prolazimo kroz igru

Nošena jakim vjetrovima Banner Saga je taktička role-playing igra sastavljena pomoću donacija u Kickstarter projektu sa strane Stoic tima kojeg čini trio developera iz poznatog BioWarea. Iako se radi o „indie“, odnosno nezavisnom proizvođaču malo me muči pitanje koliko je to uistinu „nezavisno“ budući da je igra financirana „preko grbače“ gamera koji su pridonijeli velikim donacijama ne bi li ova igra ugledala svijetlo dana. Međutim o tome ćemo malo kasnije, okrenimo se samoj igri.

Za fatalne pogreške u ovoj igri gotovo nema nikakvog upozorenja. To bi bilo ok čak kada bi prilika za oporavak uopće postojala, no ovako..

Smještena u distopijskom fantasy svijetu (koji djeluje kao neka alternativna nordijska mitologija) priča vodi dvije putujuće karavane u borbi za preživljavanje kroz oštre i nemilosrdne zemlje u kojima su bogovi pali, a razna misteriozna bića nezaustavljivo haraju u novim pothvatima osvajanja. Dok u drugim pričama ljudi strahuju od vječite tame, u ovoj se igri likovi  moraju boriti sa vječitim svjetlom jer sunce je stalo, no ne i vrijeme… Glavna prijetnja sada su gorostasi čvrsti poput stijena stvoreni otprije iz samog gnjeva bogova zvani Dredge. Dva velika svjetska rata su vodili, u oba je ljudska rasa ultimativno nastradala. Sada putujući da bi preživjeli, te čak ukoliko je moguće i zaustavili prijetnju navedenih idu na sve ili ništa i uz velike rizike primaju druge ljude te i rase kao što su „rogati divovi“ zvani Varl, čarobnjaci manjega stupnja zvani „Menderi“ itd. Priča je odlično zamišljena, ima dubine i karaktera, no storytelling dio, odnosno pričanje iste je poprilično zamršeno i nespretno.

U prvom prelasku rijetko kad se objasni situacija, dešavaju se stvari da igrač nezna zašto, nitko neće reći tko su Varli i ostali sve dok to sami ne shvatimo. Da me krivo ne shvatite, nemam ništa protiv poticanja istraživanja i razmišljanja o priči i karakterima, dapače, međutim treba to sa nečime potaknuti i usmjeriti inače vas neće biti briga niti vam stati do toga da nešto saznate. Ako ništa drugo makar neki kodeks sa bilješkama i informacijama pri ruci nebi bio na odmet.

Čak i Varli se slažu; Netko mora platit za ovo

Cijela igra je doslovce bazirana na putovanju tih dvaju karavana te slika sporog prelaska preko raznih zemalja nešto je u što se kroz cijelu igru gleda. Da bi se to učinilo interesantnim, u igru je dodano mnoštvo nevolja na putu, razmirica između likova, ukazanih prilika koje mogu biti zamke, zastoja te pokojeg grada, naselja ili kampa. U tome bi se mogla jednostavno opisati kao tekstovna avantura kakve smo viđali u davnim početnim vremenima PC gaminga te strategija na poteze.

Lekcija jedan; Ne preskačite tutorial!

Svijet je (koliko možemo naslutiti) velik i bogat prošlošću i zbivanjima, no mapa u igri je (što se samoga gameplaya) tiče – beskorisna. Služi samo tome da vidite gdje se nalazite na mapi i ukoliko želite saznati priču drugih područja, no to je sve.

VOĐA U DOBRU I U ZLU

Ono što igra radi dobro jest to što prisiljava igrača da se ponaša kao vođa i odlučuje o sudbini cijele grupe na svakom koraku.  Posljedice odluka su toliko nasumične da pred kraj igre bi se moglo već paranoično početi gledati na svaku sitnicu. Ovdje nije nikakva novost da se ljubaznost i pomoć kazni gubicima te da odbijanje pomoći primjerice nosi prednost. Nekad je to slučaj, nekad nije, a poanta je u tome da igrač ne može znati.

S obzirom da karavana konstantno putuje nekad negdje i predahnuti u nekoj krčmi zar ne? Zapravo, tu priliku nam igra gotovo uopće ne daje.

Istina, dio čari je upravo taj da je nepredvidljivo, ali čovjek inače donosi odluke barem znajući ili nasluteći nekoliko mogućih posljedica zar ne? U ovoj igri se neke stvari teško daju i naslutiti uopće. Budući da je takva, surova priroda igre barem bi trebalo biti nekih točaka koje bi vam dozvoljavale da se pomirite sa gubicima, sastavite i nastavite dalje. Toga u ovoj igri najčešće nema (pogotovo u posljednjim poglavljima kada je najpotrebnije) te ukoliko niste bili spretni ili sretni nastavljate u sve teže borbe sa najnižim moralom, ranjenim borcima, iz poraza u poraz (lako moguć scenarij i na Normal težini).

Da, može se unaprijediti karaktere no to uvijek znači samo jednu ili dvije stavke

To nije nikako zabavno, ne mogu se mečevi „revanširati“ i tada nastaje tren u kojem požalite sav utrošen novac i vrijeme. Da, ova igra voli ići iz krajnosti u krajnost i ukoliko to nije vaša stvar već odmah možete znati na čemu ste.

ART & SOUND

Umjetnički stil sa crtanom grafikom je pun pogodak i prva je stvar koja ljude privuče igri, međutim i ovdje čim se malo zagrebe iza površine postaje očito da nema puno više toga čime može nahraniti oči osim tog početnog dojma. Sve je statično i jednodimenzionalno (figurativno govoreći) te tek tu i tamo neki efekt obilježi pojavu, međutim na kapaljku. Sa druge strane, zvučna podloga definitivno je jedna od svjetlijih točaka igre. Mada nema puno minutaže i čini se „razrijeđeno“ tijekom igranja, melodije su kvalitetne, uhu ugodne i tvore finu atmosferu, a to možemo zahvaliti kompozitoru koji je zaslužan i za soundtrack poznate igre Journey na PlayStationu. Zasluge također idu Dallas Wind simfonijskom orkestru te glazbenicima Malukah, Peter Hollens, Johann Sigurdarson i Taylor Davis bez kojih to nebi bilo moguće.

KICKSTARTER ABUSE?

Imam dojam da bi ovaj slučaj mogao biti jedan od onih negativnih koji izrabljuju „Kickstarter“ model kreiranja igre i čini štetu ljudima. Pogledajmo malo što se napravilo sa tih famoznih 723,886 $ budžeta od raznih donatora? To da cijelo vrijeme gledamo jednu ili maksimalno tri minimalno izmijenjene statične slike po karakteru? To da čitamo linije teksta za linijama teksta u tišini bez ikakve vrste obrade? To da gledamo karavanu kako se kreće sporo i statično na još više statičnoj slici preko pola vremena igranja kroz igru? To kad se dogodi nešto ozbiljno, pogine nam lik, ostanemo bez pola sredstava i imamo prilike to samo vidjeti na platnu između rečenica?

Into the Battle! Nekad već na startu zna ti se smračiti kad vidiš koliko ste nadjačani, a nema specijalnih taktika na koje bi se mogli izvući.

Sada bi mi mogao reći netko: „Ali takav je stil igre.“ – U redu, ali kao prvo, izveden je vrlo slabo, kao drugo, onda igra nema izgovora da bude toliko kratka. Jer u ovome slučaju jednostavno nema sa čime opravdati toliko potrošeni budžet i toliku cijenu na digitalnim servisima. Ili bi morala biti dorađenija ili najmanje dvostruko veća nego šta je. Budući da nijedno ovdje nije slučaj, moguće je da se radi o izrabljivanju donacija što bi bilo sramotno pogotovo kad se uzme u obzir da su na igri radili ljudi iz BioWarea. Međutim budući da su u planu dva nastavka vidjet ćemo što će se dalje za serijal napraviti i kako nastaviti. U svakom slučaju, nadamo se boljem.

„…TO THE BITTER END“

Banner Saga je igra koja uspijeva u isto vrijeme biti lijepa i bezobrazna. Ova igra nikako nije za „casual“ publiku, a jednako tako može i odbiti i one druge. Jednostavno morate pogledati o čemu se radi i sami odlučiti da li bi vam odgovaralo ili ne. Nedajte da vas zavaraju silne boje, lijepi art stil i naizgled simpatični likovi jer kada radnja počne se kretati sve maske otpadaju. Ideja je doduše odlična, i zaista čim sam čuo za ovu igru želio sam ju što prije zaigrati, međutim općenito prejednostavna mehanika, dosadnjikav gameplay te storytelling, nedostatak balansa i previše uzetih prečica ne bi li se igra što prije izdala razuvjerili su me da se ipak ne radi o igri kojoj sam se nadao. Također mislim da 30 $ za igru koju se pređe u jedan ili dva dana je svakako previše, pogotovo u ovakvoj verziji u kojoj smo ju dobili.

Ako ju zbog nečega vrijedi zaigrati to su onda razni izbori koji su se nepovratno izmijenili bilo to dobro ili loše. Budući da ukoliko se puno loših izbora nareda praktički je i nemoguće završiti igru, stoga ponovno igranje ne predstavlja se kao opcija već kao nužda. Ukoliko se smatrate dovoljno hardcore gamerom željnim izazova, da ste voljni savladati nepravedne borbe, nemilosrdne kazne i brojne nedorečenosti kojima igra obiluje ne bi li u svakoj pobjedi nalazili dozu ponosa i gušta za sebe onda bi vam i vrijedilo dati joj šansu. Za takve bi igra mogla čak i postati neki slatki grijeh, ona vrsta koju volite igrati iznova bez obzira što ste svjesni svih nedostataka. Ja ću također dalje nakon ovoga pokušati dalje pošto ne odustajem tako lako i mislim da je sama ideja odlična i zaslužuje priliku u budućnosti da se realizira kako treba. Ukoliko je vjerovati izjavama da nas čekaju još dva nastavka možemo se nadati da će unaprijediti neke stvari i donijeti nam pravu Banner Sagu kakvoj smo se otpočetka nadali. Kako će uistinu dalje ova igra proći samo vrijeme će pokazati.