Point n’ click avanture. Stariji se vjerojatno sjećaju sa suzicom u onom jednom dobrom oku prve polovice devedesetih i dominacije avanturističkog žanra. Tako je – nikakvi Gears Of War 52 , Call (fak)of Duty 1851, Halo Ovdje M$ Bing 69 ili slične digitalne krvave kupke koje uništavaju i ono malo moždanih stanica što nam je ostalo nakon višegodišnjeg izlaganja TV prijenosima Sabora. Naslovi kao što su Monkey Island, King’s Quest, Day Of The Tentacle, Sam & Max, Broken Sword i Gabriel Knight su bili bestselleri PC platforme, LucasArts je bio ime koje je zapovijedalo strahopoštovanje i većina igrača (ako ne i svi) su bili stariji od 18 godina. I completamente HC. Vremena su se, vidi vraga, promijenila pa se tako u novi milenij ušlo s digitalnom puškom u digitalnim maloljetnim rukama, a ne usmjeravanjem strelice vašeg omiljenog miša na rupicu u zidu promjera milimetar sa milimetar, u nadi da ćete čuti Guybrushev meketavi glas i repliku – “Yeah, I can use that.” The Book Of Unwritten Tales, po mnogočemu ne samo spiritualni, već i (navodno) pravi sljedbenik point n’ click žanra, ulazi u kadar dobrih 12 godina poslije zadnjeg većeg booma avantura, a kako se ovo njemačko čedo pokazalo u akciji, treba li mijenjat štosdemfer, je li hauba karambolirana i je li mu digitalno smanjena kilometraža, detaljno je prikazano u narednim jednosložnim i višesložnim rečenicama.

If I fits, I clicks

Iako ovaj podnaslov ima otprilike jednako smisla kao i konstatacija da je 4Chan konačan proizvod (d)evolucije Interneta, ovakav podnaslov je…pa, odite na 4Chan, 9Gag, Imgur ili Reddit i vidite. Samo mi nemojte kasnije odgovarati s “I see what you did there”.

Rifrešin’

Daklem… Priča BOUT-a fantastičan je spoj svakog zamislivog fantasy klišeja upakiranog u, za Nijemce, začudujuće dobar humor. Imate gremlina zvanog Mortimer MacGuffin (macguffin je inače holivudska fraza za elemente zapleta koji guraju radnju dalje) starog knjiškog crva, koji nakon desetljeća potrage nađe artefakt nezamislive moći koji bi mogao preokrenuti tok rata između Kraljevstva ljudi, vilenjaka i patuljaka, te zloglasnog vještičjeg Carstva. Naravno, bad guysi saznaju za ovo, te otmu Mortimera, koji je tada primoran tražiti pomoć dvaju nehotičnih heroja – vilenjačke princeze Ivo i mladog gnoma zvanog Wilbur Weathervane. Sve do 3. čina igre, oni se ne susreću te djeluju kao dijelovi velike slagalice koja se sklopi nadolaskom trećeg lika, lovca na blago imena Nate Bonnet. Njih troje će zajedno naći artefakt moći, spasiti svijet i sve ono što u klišejizirane priče već ide. S razlikom što je u ovom slučaju priča ne samo parodija manje-više svake geekovske pop reference na planeti, već konstantno zbija šale na svoj način. I to uspješno. Toliko uspješno da ova igra komotno može poslužiti kao dokaz da njemački humor nije priča kojom se straše gastarbajterska djeca prije spavanja. “Mujo, ako ne budeš dobar, Hans će ti sutra ispričati drugi vic!” Ispričavam se, morao sam ovo izbaciti iz glave. Igra se genijalno kroz zagonetke sprda s World Of Warcraftom (vidi sliku), Monkey Islandom, Gospodarem Prstenova, Ratovima Zvijezda, Star Trekom, Hollywoodom i još mnogočim, što je uvijek dobra stvar koja daje štiha i onoj prosječnoj, “siromašnoj” igri.

Ovdje, pak, pričamo o avanturi s prilično bogatim produkcijskim vrijednostima i dobrim gameplayem kojoj je ovako nešto i više no dobrodošao plus. Dodamo li u miks dobro napisane i izvedene protagoniste, antagoniste, pa čak i NPC-eve, Ameri bi rekli: “Gentlemen, we have a winner!”.

Atmosferično, zar ne?

Click Mich, Franz!!!

Sad se dosta vas možda pita: “Ček’ malo, ak’ je švapska igra, kaj je onda sve na švapskom?”. Moj odgovor je da, u njemačkoj verziji je sve na njemačkom. No, zbog nekog člana MENSA-e koji je napomenuo da bi se igra mogla prodavat i van Njemačke, BOUT je postala jako dobro lokalizirana igra, što i nije čest slučaj s njemačkim igrama. Za usporedbu, The Whispered World, također relativno nedavno izdana njemačka pnc avantura, patila je upravo zbog lošeg voice actinga i loše prevedene priče. Ovdje to nije problem, iako na par mjesta prijevod “šteka”, a ni lipsynch nije prilagođen engleskom jeziku, već je ostao na njemačkom, što će znalci primjetiti, dok će ostalima možda i smetati. Osobno, meni smetalo previše nije.

Što se samog igranja igre tiče, Book Of Unwritten Tales se koncepta point n’ clicka drži ko’ Šeks zastupničke fotelje – idi na lokaciju A, uzmi predmete, odi na lokaciju B, pričaj s likom/vima pa na lokaciju C po još predmeta, vraćanje na A, kombiniranje predmeta i voila! Rješenje. Gameplay ne nudi ništa pretjerano originalnog i definitvno nije paragon inovativnosti kao što je to Heavy Rain, no pošto su Heavy Rain i BOUT dvije konceptulano različite igre, ova činjenica i nije toliko bitna. Upravljate s tri lika: Ivo, Wilburom i Nateom, od kojih svatko ima svoj pristup riješavanju zagonetki, te se kasnije ta tri koncepta moraju kobinirati kako bi se riješile teže zagonetke. No, ako ste mislili da je BOUT teška avantura, ne očajavajte. Zagonetke su težinom daleko od sad već famoznih Monkey Island frustracija. Dapače, dobar dio igre su možda i prelagane. No, zato su završni činovi igre dosta zahtjevni i ponekad se prilično lako zagubiti i buljiti u mrak, klikčući s nadom da će ti pucnjevi u prazno rezultirati rješenjem. Ono što je zajedničko gotovo svim zagonetkama jest da su pametno riješene, iako na pomalo apsurdan način koji na kraju ipak pogoduje igrinom humoru.

Helga, You may click me now!

Za razliku od gore navedene nazi seksi tete iz ‘Allo ‘Allo, The Book Of Unwritten Tales nije toliko hladno seksi. No, teško je ne zamijetiti prekrasne rukom crtane pozadine i odlično dočaran igrin univerzum. Sve je šareno, životno i taman toliko uvrnuto da može posjedovati onaj epitet art igre. Ali, pozadine su jedna stvar, likovi i njihove animacije sasvim druga. Premda gotovo svi likovi pršte karakterom, ono što donekle narušava ukupan dojam su traljave animacije kretanja ili bilo kakve radnje, te niska poligonaža navedenih likova. Ništa prestrašno, ali ipak dovoljno da smanji uživljenost u igru. Glazba i zvuk općenito su pak odrađeni standardno dobro – ništa previše pamtljivo, no dobro uklopljeno u igru s ciljem da bude nenametljivi partner grafici, što je i postignuto.

Na kraju, što još reći? Ako vam fale kvalitetne point n’ click avanture, ako želite malo napnuti moždane vijuge i pritom se dobro nasmijati, The Book Of Unwritten Tales je igra za vas. Nesavršena sigurno jest, no plusevi u ovom slučaju debelo nadmašuju minuseve. Ako vam treba odmor od questanja, grindanja i pucanja u sve što se miče na ekranu (a da nije Duck Hunt, u tom slučaju ne morate odigrati nijednu drugu pucačinu u životu), ne gledajte dalje – The Book Of Unwritten Tales je jedna od najboljih avantura izašlih u zadnjih par godina. Možda nije onaj mesija koji će uskrsnuti žanr pn’c-a, no to ni ne mora biti. Ponekad, sve što čovjeku treba je dobra, zabavna igra. BOUT to zasigurno jest.