AH TE 60-TE

Zlatna je era Amerike, vrijeme dok su crnci i žene još imali svoje posebno mjesto u američkom društvu, a bijelci brzo napredovali u divnom kapitalizmu, živeći svoj američki san. Svaki je detalj tog vremena rekreiran s dužnom pažnjom od odjeće i frizura do automobila (dok ovo pišem, slušam soundtrack „American Graffiti“). Nažalost, ostatak igre je malo drugačija priča. Ono što mene osobno smeta (iako to neće utjecati na ocjenu) jest to što je The Bureau izmijenio priču u odnosu na originalni UFO: Enemy Unknown koji smo svi voljeli, neovisno o tome jesmo li imali PC, Amigu ili PlayStation. U igri UFO: Enemy Unknown invazija vanzemaljaca je počela 1999. godine, a najveće nacije svijeta su, shvativši da bi ljudska rasa mogla izumrijeti u ovakvom masovnom genocidu, na brzinu oformile specijalni krizni štab nazvan Extraterrestrial Combat (X-COM). The Bureau je staru priču promijenio i to mi smeta kao velikom ljubitelju originalnog Microproseovog remek-djela iz 1994. Remake XCOM: Enemy Unknown iz 2012. je bio sasvim solidan, iako mi nije zamijenio original.

Spremni za rat

MALI CRVENI ILI MALI ZELENI?

U The Bureau se radnja odvija u jesen 1962. godine, XCOM stožer već postoji kao tajna organizacija čiji je glavni cilj brzo reagirati u slučaju napada „crvenih“, s obzirom da je Hladni rat bio u punom jeku. No, kako se ubrzo ispostavlja, ima i gorih stvari od komunista (nevjerojatno, ali istinito). Vanzemaljci su udarili bez zadrške, spustili brodove, inficirali većinu pučanstva virusom koji od ljudi radi poslušne marionete (Sleepwalkers) koje samo šetkaju uokolo i čekaju naredbu „odozgo“.

Mali zeleni gladni ljudskih mozgova

Vi se nalazite u ulozi Williama Cartera, sposobnog agenta koji, naravno, ima problema s alkoholom zbog privatnih problema koje ćete otkriti tijekom igre. Alkohol na radnom mjestu u to doba i nije bio tako strašna stvar (ako niste imali pljosku s viskijem u sakou, niste bili muškarac), no Carter ima problema i sa slušanjem autoriteta, što je veći problem u organizaciji s piramidalnom hijerarhijom. I to je objašnjeno tijekom igre, ali cijela ta srcedrapajuća priča je plitka i nebitna, kako za vanzemaljce, tako i za spas čovječanstva. Nisam ni najmanje dirnut. I tu, nažalost, počinju problemi s ovom igrom.

AMERIČKI SAN ILI NOĆNA MORA?

Ova igra pokušava biti Mass Effect, ali bez epske priče, bez razvijanja odnosa između likova, s nespretnijom borbom i glupim misijama koje se uglavnom sastoje od iskrcavanja na lokaciji, ubijanja svega što hoda i povratka na brod. Dobro, malo pretjerujem, ima i search & rescue misija, ali i one se sastoje od svega navedenog. Pa dobro, gdje je onda sličnost s Mass Effectom? Vi vodite svog agenta Cartera koji u XCOM bazi bira dvojicu od nekoliko ponuđenih agenata koji će ga pratiti na misiji (inteligencija im je na razini amebe), agenti skupljaju iskustvo i otvaraju nove sposobnosti, tijekom borbe agentima izdajete naredbe koje sposobnosti će koristiti, liječite ih kad ih njihova glupost dovede na milimetar od smrti, bla bla… Čisti Mass Effect u svom konceptu, ali sve se odvija nekako isprazno. Da je AI agenata dobro napravljen, borba bi imala potencijala, ali ovako se sve sastoji od toga da morate pobiti sve neprijatelje i još glumiti dadilju nesposobnim idiotima koji vam donose više problema nego koristi.

Čudotvorni dim za dizanje iz mrtvih

Sama priča je totalno nelogična i puna rupa. S jedne strane, slušate zamorne i dosadne dijaloge o opasnim vanzemaljcima i o tome kako ćete s vremenom morati zaplijeniti njihova oružja i istražiti ih kako biste ih mogli napasti njihovom vlastitom tehnologijom, a s druge strane možete već u prvoj misiji pokupiti vanzemaljsko oružje i njime raspaliti po malim zelenima. Nelogično i bezvezno. Dijalozi su isto bezveze, lip sync je katastrofalan, likovi izgledaju kao da razvlače žvaku po ustima dok razgovaraju jer im se usta rastežu u svim smjerovima. Agent Carter vjerojatno pati od raka grla kao i Nolanov Batman jer imaju vrlo slične glasove, nakaradno duboke i neprirodne.

Dok boravite u XCOM bazi, na raspolaganju imate nekoliko stvari. Možete obavljati nekakve kratke popratne misije koje dobijete od NPC-eva u bazi, možete slati svoje agente na misije na kojima će skupljati iskustvo i nekakav predmet koji ćete dobiti kao nagradu za dovršenu misiju. Samo budite oprezni da se ne biste doveli u situaciju u kojoj nemate potpunu grupu kad se odlučite nastaviti s glavnom pričom, jer agente koje ste poslali na misiju nećete moći koristiti dok ne završite svoju sljedeću misiju. Agenti mogu umrijeti pa ih čuvajte u misijama – ako vam svi poginu, igra završava.

Detalji nas vraćaju u prošlost

Uglavnom, iako su misije monotone i dosadne i svi vanzemaljci izgledaju manje-više isto (ima par modela vanzemaljaca i to se ponavlja), boravak u bazi je zabavan kao upala slijepog crijeva, tako da sumnjam da ćete se predugo zadržavati u njoj prije prelaska na sljedeću misiju.

Level dizajn je isto podbacio. Iako su napravljeni prilično detaljno i zaista djeluju kao da se nalazite u ’60-ima, predvidljivi su. Naime, nikad vas ništa neće napasti iz zasjede ili neočekivano. Ali čim vidite „cover“ na cesti (balu sijena, automobil ispriječen na cesti, metalnu prepreku…), znajte da borba počinje čim dođete do njih. U biti se radi o tome da se cijela igra odvija na principu covera. Nikad nećete iskakati kao Rambo, uvijek ćete biti skriveni iza covera. Neprijatelji se „spawnaju“ u valovima kako vi napredujete od covera do covera. Glupo i dosadno.

Cijela borba se bazira na skrivanju iza covera

AH TE 90-TE

Vratite mi UFO iz 1994. jer The Bureau nije igra dostojna XCOM serijala. Iako ima twist u priči i iako na kraju imate mogućnost donijeti odluke koje će definirati koji ćete od ponuđenih krajeva imati, ovo je ipak samo pucačina iz trećeg lica koja ne zadovoljava standarde postavljene u ovom žanru. Sve izgleda isprazno i plitko, bez onog duha XCOM igara i nameće se dojam da bi agentu Carteru bilo pametnije da se ostao sažalijevati nad vlastitom sudbinom s bocom viskija u svom stanu nego išao spašavati svijet, jer ovaj svijet koji nam je ponudio The Bureau jednostavno nije vrijedan spašavanja.