Pojavom Amnesia: The Dark Descenta početkom 2010-tih zauvijek je promijenjena PC horor scena. Do tada pretežno rezervirana za konzolaške portove, akcijske mehanike iz prvog lica i p&c avanture, horor na ličnim računarima je eksplodirao u poplavi atmosferski orijentiranih avantura iz prvog lica. U gomili naslova, koji su većinski ostali u mediokritetskim okvirima nedostižnog uzora, pojavilo se i nekoliko zanimljivih uradaka, koji su pokušali uraditi nešto drugačije sa formulom drhtavog svjetla, ukletih zdanja i zloćudnih eksperimenata. Jedan od takvih je i The Crow’s Eye koji, iako na prvi pogled djeluje kao generični Amnesia klon, koji je zakasnio par godina da bi bio zanimljiv, ispod morbidne maske krije neka prilično neuobičajena uprizorenja za videoigrački horor u cjelini.

Horor avantura bez toaleta bila bi ipak blasfemija

The Crow’s Eye nas stavlja u ulogu neimenovanog subjekta koji tumara prostorijama indikativno nazvanog Univerziteta Crowswood, unutar nestabilnog vremenskog trenutka 1966. godine. Jedini vodič kroz ovaj labirint upitne stvarnosti je niz psihički labilnih osoba čije glasove čujete preko vlastite svijesti, voki-tokija ili ostavljenih audio snimaka. Tu je također niz različitih dokumenata, halucinacija i čudnih dešavanja koja će vas uvesti u prilično razgranatu priču o granicama naučne etike i žrtvama koje jedna megalomanija može ostaviti za sobom. Igra je podijeljena na devet nivoa u kojoj svaki kombinira više različitih mehanika, nadopunjavajući se na prethodne. The Crow’s Eye u prvih nekoliko poglavlja više vuče prema istraživačkoj avanturi, da bi pred kraj poprimio sve izrazitije elemente logičkog platformera.

The Crow’s Eye je ipak primarno koncipiran kao istraživačka igra, jer je to osnova za bilo kakav napredak. Tako ćete istražujući pronalaziti razne dokumente, audio zapise i predmete koji će vam poslužiti za rješavanje zagonetki. Zagonetke se mogu grubo sortirati u one tipične avanturističke, gdje morate pronaći određeni predmet i upotrijebiti ga na zadanom mjestu ili pak izolirane logičke probleme raznih mehanizama, te u one koji se vežu za platformsku mehaniku, i u kojima morate promisliti kako doći do određenih, teško dokučivih dijelova nivoa.

Elektromagnetne zagonetke često se znaju zakomplicirati

Platformska mehanika iz prvog lica je često rizičan odabir za dizajnerski oslonac, a na njega se The Crow’s Eye često oslanja jedva držeći ravnotežu. Glavni problem koji muči većinu platformera iz prvog lica je i ovdje prisutan, a to je nedostatak osjećaja ivice platforme sa koje skačete. Ovo je TCE doduše ublažio dosta korisnim inekcijama adrenalina, kojima se skočnost glavnog lika pojača, a vrijeme usporava.

Još jedna zanimljivost koja se ne bi na prvi pogled povezati sa TCE je crafting sustav, koji je ustvari zamjena za inventarske kombinacije predmeta tipične za avanturistički žanr. No, osim što služi i za to, crafting sustav je zapravo i jedan od načina kako liječite glavnog lika, jer je za zavoje uvijek potrebno skupiti materijal. Isto važi i za otpirač za obijanje brava, koje je inače izvedeno kroz zanimljivu mini-igru.

Igra često pred vas zna staviti meta-zagonetke u kojima je potrebno otključati nekoliko ulaza

U kasnijim stadijima prolaska kroz upitnu realnost našeg lika, preko crafting sistema i suludog naučnika s kompleksom Boga, Williama Holtwicka, doći ćemo do izrazito korisnog elektromagnetnog stroja. Osim što pruža bolje osvjetljenje od dotadašnjeg vječnog upaljača, elektromagnet također služi za privlačenje i odbijanje od raznih predmeta predviđenih za to. Iako donosi dosta svježine u dizajnu zagonetki i platformske mehanike, ovaj izlet TCE u svijet fizikalnog platformera je umalo kobno završio. Naime, The Crow’s Eye ima prilično loš fizikalni model za naslov koji želi da ga toliko forsira. Predmeti s kojima manipulirate često završavaju na čudnim mjestima, kroz razne anti-gravitacijske budalaštine. Još gore, često se zna desiti da sam lik zapinje za rubove i čudno se odbija od njih, što je za jedan naslov koji ima toliko platformskih elemenata teško prihvatljivo.

Još jedan ozbiljan problem tiče se velike reciklaže tekstura. Da je TCE više fokusiran, sa skučenijim dizajnom i više sažetim narativom možda ovaj problem i ne bi bio toliko primjetan, ali kada veći dio igraćeg iskustva provodite istraživajući često identične predmete drugačije aranžirane, onda to postaje problem. Kao kontrapunkt ovome stoji da su pojedinačni nivoi prilično raznovrsni, a relativno zanimljiv narativ uspijeva držati pažnju samom istraživačkom nagonu.

Priprema za platformski segment

Sama priča se pripovijeda fragmentarno kroz audio snimke i dokumente. Vjerojatno najzanimljivija stvar što se tiče pripovjedne postavke fokusira se na odnos između nijemog protagoniste i niza naratora koji direktno oblikuju njegovu stvarnost. Naime, kako glavni lik ima često nestabilne vizure vlastite realnosti, sve što mu se sugerira može utjecati i na njegovo poimanje dotične. Često se dobiva osjećaj da glavni lik direktno rekreira vlastita sjećanja u datom trenutku stvarnosti, pa bi se tako mogla barem narativno opravdati reciklaža struktura, no ova naznaka nije dovoljno naglašena da bi bila opravdanje. Većina sporednih likova je dobro zaokružena i dovoljno intrigantna da ponuka na istraživanje njihovih spisa i glasova kroz mračne predjele sumanutog Univerziteta. Zamjerke se mogu eventualno uputiti, katkad, nezgrapnom proznom stilu i povremenim klišeiziranim upadima, no sve u svemu TCE nudi dovoljno bogat i intrigantan narativ koji uspijeva imati dobar omjer između otkrivenog i naslućenog, a čini se kako je nezavisni studio iz Barcelone, 3D2 Entertainment, zamislio The Crow’s Eye kao početak duže sage, tako da taman ostavlja dovoljno otvorenih pitanja, ali i daje dovoljno zaokruženosti da bude sagledan kao samostalan početak.

Priča je također dobro uklopljena u generalni dizajn, te ne dopušta da neki od navedenih značajnih problema uništi uglavnom raznovrsno i dobro balansirano iskustvo istraživanja, rješavanja zagonetki i platformskih instanci. Zamjerke bi se eventualno dale uputiti sistemu mape, koji, unatoč tome što zanimljivo integrira crafting sistem u samo pravljenje mape, previše otkriva odjednom, tako da odmah vidite cijeli nivo na dlanu, što može biti problematično u situacijama kada imate gomilu sličnih soba, te bi postepeno otkrivanje mape kroz sam prolaz kroz neistražene lokacije vjerojatno bilo mnogo učinkovitije.

Upečatljivi nadrealni prizori dobro se nadopunjuju na uobičajeno sumornu atmosferu

Vrijedi pomenuti da igra pored glavnog narativnog moda, ima i Challenges dodatak, koji tematizira sudbinu Jacka Meiwesa, još jednog nesretnika koji je zaglavio u paklu Crowswooda. Za razliku od glavnog režima, ovaj je pak dosta loše balansiran sa teškim fokusom na logičko platformiranje. Izbacujući avanturističke elemente i ubacujući sve teža vremenska ograničenja, izazovi kako im ime kaže ostaju to samo za teške ljubitelje najlošijih aspekata osnovne igre.

Ako ste možda primijetili: kao horror naslov u kojem je moguće podleći povredama i koji nema izrazito akcijske elemente The Crow’s Eye bi neko možda mogao ugurati u rubni dio horora preživljavanja. Ipak horor koji TCE isporučuje dosta je vezan za ambijent i psihološki aspekt samih likova, tako da je bliži ugođaju nekim horor puzzlerima poput Penumbre: Requiem, nego li klasičnim survival horrorima. U igri je, doduše moguće poginuti, a može vas i napasti par stvorenja, no u osnovi to ne pridonosi nekom osjećaju da preživljavate bilo što, posebno jer i inicijalna postavka narativa sugerira da ste više u nekoj vrsti vremenske kapsule unutar koje se vrše testovi vaše psihološke matrice.

Ondje gdje The Crow’s Eye ima najviše problema je njegov tehnički aspekt. Naime, riječ je o izrazito zahtjevnom naslovu u odnosu na ono što nudi. Za svoj prosječan grafički izgled, koji je često na razini naslova koji su izašli prije pet godina i više, TCE muči konfiguracije koje su i iznad njegove preporučene, unatoč gomili grafičkih opcija. Činjenica jeste, doduše, da na apsolutno minimalnim detaljima ukradeni laptop sa njemačkog otpada može izaći na kraj s ovim naslovom, ali problem ostaju njegove maksimalne postavke koje bi izgleda da idu zajedno u rang sa high-end grafičkom produkcijom, a za to nemaju adute. Uz prosječnu grafiku, dodajte i ispod prosječne zvučne efekte, koji zvuče kao gomila generičnih free2use datoteka, minimalno provučenih kroz neku slabašnu post-produkciju. Iznenađenje je još veće kada vidite da je isti čovjek radio i soundtrack, koji je, na svu sreću, odličan. Mješavina klavira i gudačke pratnje stvara izrazito kinematičan audio ugođaj, koji je vrijedan i odvojene nabavke. Glasovna gluma je negdje između, te nudi pristojno dočarane likove, koji doduše često znaju biti prenaglašeni, ali sve u svemu, uz dobar ambijentalni šum u pozadini, većina likova zvuči dovoljno uvjerljivo da ne narušava solidno skrojenu atmosferu horora nesigurne svijesti.

Atmosferični prizori izgledaju nešto bolje u pokretu

Ako vam mješavina Amnezije, Penumbre i Portala zvuči zanimljivo, a da pri tome imate visoki prag tolerancije na tehničku aljkavost i povremenu mehaničku nespretnost, The Crow’s Eye bi mogao biti horor iskustvo za vas. Sa svojim neuobičajenim spojem raznih žanrovskih mehanika i rastezljivim pripovjednim rakursom, The Crow’s Eye bi mogao biti zanimljiv svim horor entuzijastima koji traže otklon od uobičajenih žanrovskih tendencija.