Britanski Supermassive Games poznat je po cijelom nizu svojih cinematičnih interaktivnih ostvarenja, od kojih su svakako najimpresivniji horror hitovi kao što su Until Dawn ili, recimo, prošlogodišnji Man of Medan. Ovaj drugi označio je početak veoma obećavajuće horror franšize po imenu The Dark Pictures Anthology. Iako ne toliko dobar kao Until Dawn, prvi naslov iz ove jezive antologije prošao je veoma dobro, kako kod igrača, tako i kod kritike, pa su očekivanja za Little Hope, inače drugu od čak osam planiranih igara, bila veoma visoka. No, jesu li ta očekivanja na kraju bila i opravdana?

Ono malo nade..

The Dark Pictures Anthology je, kao što i samo njegovo ime govori, antologijski horror serijal koji bi nam svake godine trebao ispričati po jednu visokobudžetnu priču, inspiriranu nekom od najjezivijih svjetskih urbanih legendi. Tako nas je, recimo, Man of Medan odveo na brod duhova SS Ourang Medan, čija je cijela posada tijekom 1940-ih umrla pod nerazjašnjenim okolnostima.  Druga igra pravi potpuni zaokret i iz morskih bespuća Pacifika vodi nas do titularnog američkog gradića Little Hope, koji postaje centar još jedne, veoma dobro napisane horror priče, prepune obrta i šokantnih ishoda.

Radnja igre prati petero protagonista, četvero studenata i njihovog profesora, koji nakon prometne nesreće završe u gradiću po imenu Little Hope, mjestu bogate prošlosti, inače poznatom po progonu vještica tijekom i krajem XVII stoljeća. Umjesto nade za spas, naša skupina vrlo brzo shvaća da je nekada perspektivni grad sada zapravo prazan, dok su njegove ulice obavijene zlokobnim entitetom koji im ne dozvoljava da napuste njegove granice.  Dok „nesretna petorka“ pokušava pronaći izlaz iz grada, njegova prošlost polako se budi, donoseći sa sobom sve strahote koje su ovaj gradić stoljećima proganjale.  Tko će preživjeti, a tko poginuti i kakva sudbina čeka glavne protagoniste, u potpunosti će ovisiti od nas samih, odnosno odluka koje ćemo konstantno morati donositi tijekom nekih 6-7 sati intenzivnog i uzbudljivog gameplaya.

Ovdje ćemo stati s otkrivanjem bilo kakvih dodatnih detalja same priče igre, koju nam i ovaj put priča zagonetni Curator, a za čiju je sjajnu izvedbu još jednom zaslužan glumac Pip Torrens. Ostaviću i vama da otkrijete ponešto. U međuvremenu, idemo vidjeti što nam novo Little Hope donosi na polju gameplaya.

Nemirni duhovi Little Hopea

Kada je u pitanju gameplay, Little Hope donosi jako malo izmjena u odnosu na već spomenute hitove kao što su Until Dawn i Man of Medan. I dalje se radi o horror avanturi iz perspektive trećeg lica, čija glavna snaga leži u samoj njenoj interaktivnosti i „efektu leptira“ koji funkcionira po principu donošenja različitih odluka koje vode do drukčijih ishoda. Svi likovi su igrivi. Svi mogu preživjeti ili umrijeti, a njihovi životi su u rukama igrača pred koje igra svako malo stavlja teške izbore. U kojem će smjeru priča otići, sami određujemo. Naši likovi gotovo stalno su na ivici smrti i jedna jedina naša odluka može označiti njihov kraj u vidu neke od mnogobrojnih, doista brutalnih scena smrti.

No, kako je igra zbog nekolicine „pomoćnih sredstava“ (poput, recimo, slika i razglednica koje otključavaju „predosjećanja“ koja prikazuju kako bi pojedina scena mogla završiti ili pak jasnije naglašenih hintova koji prethode nekoj QTE akciji) znatno lakša, vrlo lako je možemo privesti kraju sa živom i zdravom cijelom petorkom (napomena uz mini spoiler alert – pri samom kraju igre ima scena, u kojoj vam doslovno svi likovi mogu poginuti, pa pripazite… 😊). Inače, smrtni ishodi najčešće stižu kao rezultat naše nesmotrene reakcije prilikom izvođenja neke od mnogobrojnih QTE sekvenci. Također, igra je sama po sebi znatno predvidljivija u odnosu na Man of Medan, pa vrlo često možemo  zaključiti koji je lik u kojoj sceni u opasnosti i pravovremeno reagirati.

Zbog višestrukih završetaka i ishoda naših akcija, Little Hope krasi iznimno visok Replay Value,  na koji dodatno utječe i skupljanje collectiblesa, koji su nagrada za one koji vole zaviriti u svaki kut. Igru bismo trebali odigrati barem dvaput, budući da nakon prvog prolaska otključavamo i Curator’s cut verziju, koja donosi nešto izmijenjenu priču te nekoliko novih scena. Tu je i online multiplayer mod u kojem igru prelazimo s još jednim „živim“ igračem, kao i Movie Night Mod u kojem se petero igrača u lokalnom režimu smjenjuje igrajući igru pomoću jednog kontrolera, a koji je doista fora ukoliko imate ekipu s kojom biste igru odigrali.

Nikad bliže fotorealizmu

U usporedbi s Man of Medan, Little Hope mnogo toga s tehničke strane podiže na dodatnu razinu. Grafički, igra očekivano izgleda veoma dobro, a osobito bih pohvalio facijalne ekspresije likova i njihovo kretanje, koje je veoma prirodno. Samo izvođenje igre djeluje mnogo bolje nego u prvoj igri, iako su i dalje prisutne pomalo „tanky“ kontrole. Uz sjajnu zvučnu komponentu, bilo da se radi o efektima, glazbi ili veoma dobro odrađenim voiceoverima, pohvalio bih i vrhunsku atmosferu i režiju, čiji sjajni (iako povremeno konfuzni) kutovi kamere dodatno doprinose ugođaju.

Sama spooky priča ima dobar tempo i obrte. Veoma je zanimljiva i dobro osmišljena, čak do te mjere da na kraju nudi i dosta smislene odgovore na brojna pitanja koja će nas tijekom igre mučiti. Jedina stvar koja bi vam, kao i meni, mogla zasmetati, jesu pomalo iritantni likovi i loša, ili da budem precizniji, glupo osmišljena kemija među njima, pa vam njihove smrti, ma koliko bile šokantne i degutantne, neće toliko teško pasti. Da je sama karakterizacija likova bolja, sama priča dodatno bi dobila na snazi, no ovako će samo biti jedan od pratećih elemenata igre koji vas samo tjera do kraja i apsolutno ništa više.

Uz malo nade do Kuće pepela

Kada sve zbrojimo i oduzemo, Little Hope je na kraju ipak uspio da ispuni dobar dio naših očekivanja. Iako donosi tek minorna poboljšanja u odnosu na Man of Medan, definitivno predstavlja jedan od onih naslova, čiju nabavku bezrezervno preporučujem svim ljubiteljima horrora. Uz veoma dobru prezentaciju i pametno napisanu priču te iznimno bogati replay value, ova survival horror avantura nameće se kao jedan od „must play“ naslova sezone, a to, uzmemo li u obzir činjenicu da je okružena hrpetinom megahitova, od Assassin’s Creed Valhalle, preko Watch Dogs Legiona pa sve do novog Spider-Mana i Call of Dutyja, definitivno nije mala stvar. Stoga, ako vam se svidio Man of Medan, obavezno zaigrajte i Little Hope i spremno dočekajte već najavljeni House of Ashes, koji nas čeka vjerojatno u ovo vrijeme iduće godine.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.