Nije prošlo ni mjesec dana otkad smo utvrdili da je nostalgija danas jako važan dio gaming industrije, a Capcom i Disney su nam pripremili novi naslov koji igra upravo na to. Ovaj put se ipak ne radi o HD reizdanju, remakeu ili nekakvom rebootu popularnih i starih Disneyevih platformera, već samo o kolekciji šest igara koje pokušavaju biti što autentičnije.

Veseli i pregledni izbornici su nešto što očekujemo od svake retro kolekcije koja drži do sebe

Ukratko rečeno, The Disney Afternoon Collection je zbirka od šest igara koje su minimalno stare 25 godina i koje su mnoge od nas zabavljale (i ljutile svojom težinom) tijekom mladosti, kada je popularnost Disneyevih crtića i ovih likova bila kudikamo veća. Neke možda (lako vjerojatno) nismo ni igrali u to vrijeme, jer neke likove nismo ni poznavali toliko dobro, no svejedno, bili su dio ponude na tada popularnim konzolama, i vrlo vidljivi i uspješan aspekt iz perspektive tržišta. Ovdje imamo redom DuckTales igru iz 1989. godine, najstariju iz kolekcije, pa onda njen nastavak, pa manje poznati TaleSpin,  adaptaciju popularnog crtića Darkwing Duck, i na kraju Chip ‘n Dale Rescue Rangers i Chip ‘n Dale Rescue Rangers 2 (koji je uz spomenuti Duck Tales nastavak, najmlađi naslov u kolekciji, izašao 1993. godine). Iako su razlike između njih vidljive, unatoč određenim sličnostima (koji se prvenstveno tiču zvuka i grafike) konceptualno se jasno vidi zašto su DuckTales doživjele remaster. Em postoje dva nastavka, em je priča simpatičnija, sposobnosti glavnog lika jednostavne a drugačije, a leveli šareniji i zanimljiviji.

Darkwing Duck, iz današnjeg pogleda, najsimpatičniji od svih likova u kolekciji

Glavni krivci za ovaj port su momci i cure iz Digital Eclipsea koji su imali popriličan uspjeh u prijašnjoj suradnji s Capcomom na portu Mega Man Legacy Collectiona koji je izašao prije dvije godine. Naravno, tu je i posebna nostalgična ljubav za emisijom (ili bolje rečeno konceptom popodnevnog programa) The Disney Afternoon koji je u svom svakodnevnom dvosatnom programu prikazivao crtiće sa likovima koji su glavni junaci ovih igara. Program, kao i igre, su bile namijenjene prvenstveno najmlađima iako, uvidjet ćete jako brzo, ove igre baš i nisu za tu klijentelu. Uzevši u obzir da su likovi donekle suvremeni i danas, a DuckTales i najavljeni animirani serijal možda čak i popularniji nego prije, jasna je odluka kako je do ovoga projekta došlo. No, to ne znači da je ovaj port lijen u svojoj izvedbi. Naprotiv.

Dobar stari Talespin (nikad ga prije nisam igrao, priznajem)

The Disney Afternoon Collection ne skriva da ima jako stari, a samim time i jako izazovan, težak i 8bitni sadržaj koji neće privući puno mlađe populacije, nego se igra na one starije koji su prvotno čupali kosu pokušavajući završiti ove igre. Ove igre su, činile dio vrha ponude platformera na NES konzoli i očigledno je da se danas ne mogu nositi sa svom konkurencijom, bila ona 2D ili 3D. No, mogu privući ljude koji ih se sjećaju ili se žele prisjetiti danas. Samo, pitanje ostaje koliko tih ljudi je spremno i voljno opet si čupati kosu i živcirati se, jer jako brzo svaka od igara podsjeća da nije napravljena u stilu Crash Bandicoota, Spyroa i ostalih platformera koji krase kolekcije mnogih igrača i igračica zadnjih 20 godina. Istina, težina igre koju ja doživljavam i nezanimljivost današnjoj mlađoj populaciji isključivo je moja percepcija i doživljaj igre. Neki su tada, pa tako i danas, bili puno vještiji i sposobniji u ovakvim igrama, i moguće je da je ovo baš ono što oni traže. Također, bilo je izvedivo da sa svojih 10 godina igramo ove igre bez većih problema pa u suštini i jesu za mlađu populaciju. No, s obzirom kakav se sadržaj svima nudi danas, pretpostavljam da izuzev nostalgične i kolekcionarske vrijednosti, neće naići na oduševljeni odaziv velikog broja ljudi.

Čekaj, čekaaaaaaaaaj…..argh!

Nećemo se zavaravati, ovo su sve dosta teške igre sa zastarjelim konceptom igranja. U redu, nisu najteži platformeri u povijesti, i imaju svoje trenutke jasnoće i laganiji tempo u nekim trenucima, no bez obzira na to mogu biti šokantni u svojoj izvedbi. Da stvar bude još arhaičnija,ali i simpatičnija, tu su jednostavne kontrole sa doslovno dva moguća gumba s kojim radite sve u igri, bio to skok ili napad određenog oblika. Igranje platformera sa jasnim i (donekle) jednostavnim kontrolama na dva gumba nešto je što je zaboravljena umjetnost danas, i svakako je lijepo podsjetiti se kako su platformeri najčešće funkcionirali u doba jendostavnik NES i Sega Mega Drive kontrolera.  Igre se unutar takvog način igranja uspijevaju dosta i razlikovati –  Duck Tales ima legendarno skakanje sa štapom ujaka Tvrdice, Talespin je više akcijska pucačina i arkadna verzija upravljanja avionom, Chip ‘n Dale Rescue Rangers je brža i luđa igra u kojoj se možete služiti sa okolišnim stvarima više nego u nekim drugim igrama, no sve ih krasi jednostavnost i iskorištavanje manjka komandi za posebne poteze. Ukoliko nešto nije jasno, pauziranje igre omogućuje ulazak u detaljnija uputstva o igri, što je svakako dobrodošlo budući da tada nisu postojali jednostavni i lagani prvi leveli (čitaj:tutoriali). Dodatno je sve olakšano i opcijom ”rewind” (stiskanjem L1 tipke) s kojom možete premotati svaki situaciju koja vam nije bila po volji. Tu je i mogućnost saveanja i loadanja u svakom trenutku, nešto što također nije bio slučaj u NES verzijama. Malo je za reći da sve navedeno olakšava neke situacije, a boss bitke u svim igrama se mogu odigrati i u posebnom modeu, ukoliko samo želite vidjeti što se tamo događa ili se prisjetiti što se tamo događalo. Također je dobra opcija za vaše goste koji ne vjeruju u izazovnost i simpatičnost starih naslova, pa ih možete na brzinu dovesti do neke teške bitke i gledati kako se bore sa retro izazovima. Može se svašta reći, ali da se nisu potrudili da donesu igračima/icama sve što mogu i da prilagode igre ovom vremenu – ne može.

A mislili ste da je Dark Souls težak

Ukoliko ste sposobni prijeći preko zastarjele grafike i prihvatiti sav šarm ovoga izdanja, a pogotovo ako ste i prije bili fanovi ovih igara, svakako ćete uživati u ovoj ponudi. Prilagodba za nove generacije konzola vidljiva je i s opcijama namještanja ekrana u većoj rezoluciji, kao i sa raznim kolekcijama i dodacima (crtežima, kratkim pričicama o izradama igre, glazbom i slično). Kolekcija ovih igara pripada prošlosti i jasno daje to do znanja, pretvorivši to u svoju korist u lijepo uređeni, 8bitni proizvod sa starom glazbom, ”making of” materijalima i originalnim gameplayom. Izbor igara je zapravo šarolik (iako su praktički u istom žanru) i dio su jednog modela koji se ponavljao, ali i davao nešto novo svakom idućom igrom. Koliko će vas zadržati pred ekranima i hoćete li uvjeriti mlađu populaciju da zaigra, ostaje dio nepoznanice. Dobra je vijest što se od početka zna što je točno ovaj proizvod i u što se upuštate. I sa svim svojim dodacima, sučeljem, pristupom i tim malim inovacijama kao što boss rush mode i rewind opcija daje se do znanja da se ne radi o besramnom i jednostavnom portu, nego o pažljivo uređenom retro naslovu koji bi trebao osvojiti vaše srce.

Pause and Rewind su jednako važni gumbovi u ovom portu kao i oni za skok i udarac (pucanje).

Osobno, smatram da neće previše dobro uspjeti u tome, no nikad se ne zna kolika je moć nostalgije. Nekad zaista iznenadi. A nekad budeš zadovoljan s time što je to vrijeme prošlo. A nekad, kao ja, si između svega toga, i daješ jednu ”između” ocjenu kojom se obilježava dobra igra za fanove, s preporukom opreza za sve ostale. Uzimajući u kontekst da ove igre ni u ”svoje vrijeme” nisu bile najbolji platformeri u ponudi (osim možda, gledajući uspjeh, DuckTales 2), ali se i dalje nemaju puno stvari oko kojih bi se trebali sramiti. S obzirom na nisku cijenu kolekcije (10 američkih dolara), sve miriše na poštenje, pa samim time fanovima starih platformera, a i Disneya preporučam da isprobaju igru. Svi drugi bi se mogli šokirati njenom težinom i nedostatkom nekih stvari koje su nas novije igre naučile da očekujemo od njih danas.