Ako ste barem malim dijelom svoje gamerske duše naklonjeni survival horror žanru, onda ste svjesni činjenice da je popularnost ovoga žanra posljednjih nekoliko godina u opasnoj krizi. Kvalitetnih naslova sve je manje i žanr je izgubljen u vrtlogu nedorečene kreativnosti i podložnosti modernim standardima, čiji vjetrovi baš i ne pušu u pravom smjeru. Ruku na srce, pojavi se povremeno poneko iznenađenje, koje uglavnom stigne od malenih indie developera, međutim horror blockbusteri gotovo da su izumrli.

Stotinu puta sam to rekao, pa evo još jednom ću, po mom skromnom mišljenju jedan od glavnih razloga za degradaciju ovog žanra leži u filmskoj adaptaciji Resident Evila koja u globalu (promatrano isključivo s SF akcijskog aspekta) nije bila toliko smeće kao što se očekivalo (gluposti i loši filmovi kreću tek od nastavaka, no o tome nekom drugom prilikom, možda u velikom Resi specialu.. ), no ipak njezina orijentiranost ka akciji umjesto čistokrvnom hororu koji je obilježio prve tri igre iz serijala (pa čak i Code Veronicu) totalno je razvodnila ovaj žanr video igara. Od famoznog filma počeli su svi problemi… Svaka nova survival horror igra imala je sve više akcijskih elemenata, a sve manje straha. Resident Evil, Silent Hill… – pioniri horor žanra polako su se srozavali u očima okorjelih fanova, a tek bi poneki naslov uspio osvjetlati obraz ovog nekada veoma popularnog žanra. Vodu su uglavnom držali old school japanski hororci (Siren i Fatal Frame), djelomično EA  sa svojim Dead Spaceom (koji je također vremenom otpuhao u akcijskom smjeru) i nekolicina indie ostvarenja, poput Outlasta ili Amnesie, zahvaljujući kojima smo i dalje punili gaće tumarajući mračnim hodnicima, čekajući da nas kojekakva spodoba dočeka iza kuta.  Alan Wakea, inače sjajnu igru, ipak neću svrstati ovdje, jer se ipak radi o veoma atmosferičnom nadnaravnom akcijskom trileru, a ne o punokrvnoj horror avanturi, kakvih se rado sjećamo s kraja prošlog, odnosno početka ovog stoljeća.

U dosadašnjem dijelu teksta možda ste primjetili često spominjanje Resident Evila – to svakako nije slučajno, jer mogući spas za žanr i jedna od nekolicine aktuelnih uzdanica (prije svega, svježe izašlog Alien Isolationa), stiže nam upravo od tvorca Resident Evila.

Shinji Mikami, među gamerima poznat kao tvorac Resident Evila (i nikad prežaljenog  Dino Crisisa, čijem se nastavku/rebootu/remakeu još uvijek nadamo..) i utemeljitelj survival horror žanra (iako tu ne smijemo zaboraviti Alone in the Dark),  koji se u međuvremenu dodatno proslavio sjajnim akcijskim spektaklom pod imenom Vanquish, napravio je dobru pauzu od horrora. Punih 10 godina je prošlo od Resident Evila 4, njegovog zadnjeg horror naslova, koji je napravio mini-revoluciju u smislu gaming mehanike horror žanra (koja se potom otela kontroli i mutirala u akcijske spektakle s hrpetinom quick time event momenata koji mogu izazvati epileptične napade), žanr je propadao i dotični gospodin je još jednom istupio i odlučio učiniti nešto povodom toga. Formirao je Tango Gameworks i bacio se na razvoj igre poznate pod kodnim imenom Project Zwei, koja bi posrnuli survival horror žanr na trebala vratiti na staze stare slave. Četiri godine (od kojih je gotovo dvije godine u potpunoj tajnosti) Mikami i ekipa marljivo su radili na svom novom projektu da bi ga u travnju 2013. godine konačno i predstavili javnosti. Najavljena igra nosila je naziv The Evil Within (u Japanu poznata pod imenom Psychobreak) i predstavljena je kao horror nove generacije koji će povratiti sjaj izblijedljelom žanru. Punih godinu i pol kasnije, igra je stigla u prodaju, a je li bila vrijedna tolikog čekanja? Stižu li za survival horror bolji dani?

Nema dobrog hororca bez japanaca

Nakon podužeg (nadam se opravdanog) uvoda, red je da se bacimo na seciranje ovog dugoočekivanog hororca. Ja osobno, kao veliki fan žanra, odbrojavao sam dane do izlaska igre i strahovao da bi igra na kraju mogla ispasti loša (unatoč činjenici da su me svaka nova informacija i demonstracija iste uvjeravale da je moj strah u potpunosti neopravdan), međutim sada kada konačno igru imam u svojoj konzoli, bez bojazni mogu reći da se survival horror žanru smiješe bolji dani. Horor se vratio u svijet gaminga, a jedan od njegovih revolucionara svakako je The Evil Within!

Tko su majstori horrora? Japanci, naravno. U to smo se uvjerili bezbroj puta do sada. Dok su američka kinematografija i gaming industrija uglavnom fokusirane na nabrijane krvave scene, s hrpetinom otkinutih ekstremiteta i hektolitrima prolivene krvi, japanci svoju publiku plaše na profinjeniji način – bizarnim spooky scenama i „Boo!“ momentima od kojih vam se diže svaka dlaka na tijelu. A što se dogodi kada od obe strane preuzmete ono najbolje? Pogađate, dobijete The Evil Within.

Shinji Mikami svakako zna što radi, a survival horror je njegovo najdraže igralište, na kojem svoju pomalo bolesnu maštu pretvara u gaming stvarnost. Stoga je on lijepo pokupio sve moguće gadarije koje ste imali priliku vidjeti u svim dosadašnjim Texas Chainsaw/Hellraiser/Wrong Turn/Hills Have Eyes filmovima (samo još krvavije i brutalnije) te ih pomiješao s atmosferičnim i modernim paničnim bezizlaznim momentima, kako bi nam isporučio trashy japansko survival horror iskustvo koje krase priča u stilu najboljih hororaca „B“ kategorije i jedinstven stil i mehanika, koje će mnogi porediti s prethodnim Mikamijevim hororom, Resident Evilom 4, mada će mnogi u njemu prepoznati i Silent Hill, pa čak i fenomenalni The Last of Us (o tome nešto kasnije).

The Evil Within je ekstremno nasilna i do daske brutalna new-old school survival hororčina, čija se radnja odvija u Krimson Cityju te prati detektiva Sebastiana Castellanosa i njegovu ekipu, koji dolaze u Beacon umobolnicu kako bi istražili slučaj masovnog ubojstva. Međutim, ubrzo po dolasku u umobolnicu, oni sami postaju žrtve izopačenog uma misteriozne fantomske figure te bivaju zarobljeni u bespućima paralelnih paklenih svjetova iz kojih se prilično teško vratiti priseban, a pogotovo živ.

U pitanju je prilično veliko ostvarenje, razvučeno na 15 masivnih poglavlja, za čiji će vam završetak biti potrebno između 15 i 20 sati, a nakon čega će vam biti potrebna kvalitetna rehabilitacija i pročišćenje pregorjelog i isprepadanog uma.

Samu radnju igre neću previše spoilati – ostavit ću vam da sami vidite o čemu se radi, a sad ćemo se malo pozabaviti samom mehanikom igre…

Kad originalnost susretne uobičajenost..

The Evil Within je survival horror s klasičnim modernim izvođenjem iz trećeg lica, po uzoru na dobri stari Resident  Evil 4. Radi se o igri čija se mehanika ne zasniva na konstantnom „punjenju“ protivnika olovom, ispaljenim iz 292728 tipova naoružanja na koje naiđete na svome putu do bossa, kojeg ćete također napuniti s tisuću metaka… Ovo je igra koja potencira sporiji način igranja, koji se zasniva na šuljanju i skrivanju od protivnika te taktičkom nadmurivanju istih. Hoćete li protivnike izbjegavati tako što ćete se skrivati u ormarima ili ispod kreveta ili ćete im se lagano prišuljati iza leđa te ih na elegantan, ali ekstremno brutalan način smaknuti – u potpunosti je na vama. Naravno, uvijek se možete zaletjeti kao Rambo, međutim već nakon prvog takvog izleta, shvatit ćete da u ovoj igri baš i nema previše streljiva (a i arsenal je prilično oskudan) te da su protivnici nešto inteligentniji od drugih bezličnih čudovišnih kreatura, kakve ste navikli do sada tamaniti u igrama ovoga tipa.

Stealth je osnova igre i svi oni koji se toga budu pridržavali, preživjet će dulje, jer gotovo svaki izravni susret s protivnicima, pa čak i onim najslabijim, vrlo lako može rezultirati smrću glavnog lika. Stoga je protivnike najbolje izbjegavati kad god je to moguće. Naravno, to ponekad nije moguće učiniti i u tom slučaju uvijek je najbolje razmotriti svoje opcije – hoćete li se junački zaletjeti na ionako zastrašujuće spodobe (koje će se prilično inteligentno i agresivno braniti i nerijetko ubiti vas) ili ćete im odvratiti pozornost bacanjem predmeta okolo (podsjeća li vas sve ovo na The Last of Us? Bez brige, niste jedini..) pa ih potom usmrtiti aktiviranjem neke od environmental zamki razasutih po mračnim i jezivim lokacijama, u potpunosti je na vama.

Sama gameplay mehanika i koncepcija igre ne razlikuje se previše od dosadašnjih standarda viđenih u žanru. U biti, cilj svakog chaptera je doći do njegovog kraja prilično linearnim putem (iako su pojedini leveli i lokacije prilično široki), a kako biste u tome uspjeli, potrebno je riješiti i poneku zagonetku (ono što nam zadnjih godina očajnički nedostaje u igrama ovoga žanra) te izbjeći brojne zamke i usput pretvoriti ih u oružje, ali i sukobiti se s protivnicima i „šefovima“ na kraju svakog chaptera (to također u zadnje vrijeme zaista rijetko viđamo, zar ne?). Igra donosi lijep miks svih ovih elemenata i (ponavljam) na igračima je da odluče u kojoj će dozi pojedine elemente koristiti, no jedno je sigurno – bezbroj puta ćete se preznojiti od straha i napetosti.

Već sam spomenuo da je arsenal oružja u ovoj igri prilično oskudan? Da, tipove oružja možete nabrojati na prste jedne ruke, pa ukoliko ste očekivali novi „Obračun kod OK Korala“, ovo ipak nije igra za vas (iako je napucavanje u igri zaista sjajno). Igru započinjete s pištoljčićem u kojeg može stati samo nekoliko metaka, da biste tijekom igre još nabasali na prilično moćan shotgun, sniper te samostrijel koji može ispaljivati različite tipove streljiva (harpune, električne, otrovne, vatrene i ledene strijele).  Povremeno od ošamućenih ili ubijenih protivnika možete pokupiti prilično razornu sjekiru, koju je ipak moguće iskoristiti samo jednom. Naravno, u igri je zastupljena i melee borba, ali upuštanje u istu s više od jednog protivnika vrlo često može rezultirati povratkom na zadnji checkpoint.

The Evil Within dolazi sa veoma dobro implementiranim crafting sustavom, zahvaljujući kojem je moguće nadograditi karakteristike glavnog lika i njegove opreme. Naime, na prilično originalan način (bacite pogled na sliku ispod), skupljajući tokom igre zeleni gel, moguće je pospješiti Sebastianove fizičke sposobnosti (npr. trajanje sprinta, koje je i u svome ultimativnom stanju prilično kratko i pomalo frustirajuće, jer nakon što istrči nekih 15-20 metara, Sebastian će doslovno na nekoliko sekundi ostati paraliziran i zapuhan, što svakako nije dobro ukoliko bježite od horde krvožednih protivnika, koji se ponekad poput jamajčanskih atletičara zalaufaju na vas), ali i karakteristike svakog tipa oružja. Moguće je povećati kapacitet svakog vatrenog oružja, njegovu razornost, doseg isl… Ono što je fascinantno jeste to da će vam se tokom igranja svaka vaša nadogradnja činiti iznimno važnom, tako da ćete se često zateći u situaciji da taktizirate prilikom svojih izbora (je li pametnije nabrijati shotgun i na kul način protivnicima otkidati glave ili je možda pametnije prvo pospještiti Sebastianovu fizičku spremnost – slične dileme svakako će vas proganjati tokom igranja).

Mnogi igrači neće uspjeti iz jednog igranja otključati sve Sebastianove sposobnosti i nadogradnje, no zato je tu uvijek dobrodošla New Game + opcija, koja vam pruža mogućnost ponovnog igranja s nabrijanim likom, što znatno olakšava igru te vam daje šansu da bez pretjerane panike igru doživite na jedan drukčiji način, ali također donosi i dvije nove težine, namijenjene pravim mazohistima – Nightmare, koja je još i tolerantna te Akuma, u kojoj ste pokojni ukoliko vas samo jedan protivnik dodirne.

Smrt na tisuću i jedan način

Zbog svoje težine i izazovnosti, The Evil Within definitivno nije igra za svakoga. Ako ste jedan od onih igrača koji kukaju kako su im nove igre s auto-healing opcijom i ostalim „pogodnostima“ za šire igraće mase teške, onda nemojte ni pomišljati da zaigrate ovu igru.  Dovoljno je reći da igra ne dolazi s autosave opcijom, već ćete sami sejvati svoju poziciju u posebnom mjestu za to te da checkpointi u igri nisu toliko česti. Naime, svoj progres u igri možete sačuvati u alternativnom bolničkom odjelu, u kojem ćete čitajući brojne dnevnike i novine moći doznati pozadinsku priču te unaprijediti svoje atribute ili pokupiti neku od nagrada ukoliko prilikom lutanja chapterima naletite na određenu statuu i razbijete ju i pokupite ključ koji se nalazi unutar nje.

Ovo je igra u kojoj ćete često ginuti, u to budite sigurni, no barem ćete uživati u sjajnom gameplayu i nezaboravnim horor scenama od kojih će neke sasvim sigurno poslužiti kao uzori novoj generaciji hororaca.

Nije savršeno, no svakako služi svrsi

Promatrano s tehničke strane, The Evil Within svakako nije nešto najbolje što smo do sada imali priliku vidjeti, no svaki njegov segment u potpunosti služi svrsi. Kada su u pitanju vizuali, tu igra definitivno ne odskače pretjerano od nekog današnjeg standarda, međutim ono što ovu igru čini vizualno dopadljivom i prepozatljivom jeste dizajn lokacija i protivnika, koji je za svaku pohvalu. Tokom 15 velikih chaptera svjedočit ćete raznolikosti lokacija, koje ćete posjetiti, dok će vam pojedini protivnici ostati urezani duboko u sjećanje. Sjećate se legendarnog Pyramid Heada iz Silent Hilla?  Ovaj jezivi gorostas postao je zaštitni znak spomenutog serijala, a nakon ove igre velika je šansa da ćemo dugo spominjati Boxmana, Sadista ili Lauru, koji su nas poprilično istraumirali tokom igranja The Evil Withina. Dizajnerima kapa dolje za sjajno obavljeni posao, a iako globalni grafički prikaz varira od fantastičnog do totalno prosječnog (developeri očito i dalje imaju problema s potpunom adaptacijom id Tech 5 enginea), cijela igra odiše posebnim šarmom i jedinstvenošću, pogotovo jer je u cjelosti prezentirana u jedinstvenom filmskom 2:35:1 prikazu. Jedina ozbiljnija zamjerka koju bismo uputili na vizualni segment igre tiče se povremenih problema s pop-upom i padom frameratea.

Zvuk u igri zaista je fantastičan. Efekti su zastrašujući, glazba gotovo neprimjetna (uz nekoliko pamtljivih izuzetaka) i zaista je prava šteta ukoliko niste u mogućnosti igru zaigrati s nekim kvalitetnim headsetom ili 5.1 sustavima. Igru sam igrao s nabrijanim Turtlebeach 7.1 headsetom i zaista mi nije bilo svejedno (chapter u kojem se pojavljuju nevidljivi protivnici sa slušalicama je totalna ludnica).

Manju zamjerku, kada je u pitanju prezentacija igre, uputio bih prilično lošoj priči (unatoč činjenici da se očito radi o namjernoj trash storiji nulte kategorije), kao i bezličnih likovima –  sporedni likovi su totalni „pain in the ass“, a ni naš glavni protagonist nije faca za pamćenje, iako ima prilično kul i upečatljivo ime. Šteta, da je samo malo dodatno porađeno na tom polju, sada bismo The Evil Withinu smatrali indirektnim konkurentom Naughty Dogovom spektaklu zvanom The Last of Us.

Nova generacija horora je stigla!

A njezin predvodnik svakako je The Evil Within. Shinji Mikami je s ovom igrom uspio nastaviti točnmo tamo gdje je stao prije 10 godina i ukoliko žudite za kvalitetnom horor avanturu, onda je The Evil Within prava igra za vas. Iako ima svojih mušica, ipak ću je preporučiti svakom ozbiljnijem igraču, jer radi se o ostvarenju koje svakako posjeduje određenu dozu originalnosti i pojedine horor elemente smjelo uvodi u ovaj žanr te na taj način budi nadu da  će se ovaj žanr definitivno uzidgnuti iz pepela. Da nema sitnih tehničkih problema te da je scenarij igre samo malo kvalitetniji, bila bi čista devetka. Ovako ocjena je nešto niža, ali stiže svelikom preporukom za sve ljubitelje žanra a i šire.

Igru ustupio Videotop.