The Journey Down je napokon došao do kraja svog puta. Ova point’n’click avantura, koja je svoj put započela još 2010. godine sa svojom prvom testnom verzijom uspjela je ispuniti mnoge kriterije koje čine uspješan naslov u ovome žanru. Imala je prepoznatljiv vizualni stil (podsjećajući malo na Grim Fandango), nove i drugačije likove, bila je indie projekt te je postala Kickstarter uspješnica s kojom je mogla ispuniti svoj potencijal. Ekipa iz Skygoblina je odmah nakon uspješnog crowdfundinga krenula sa ”remasterom” prvoga poglavlja i blagim doradama te nastavila rad na drugom i trećem dijelu. U velikom vremenskom razmjeru između svih ”chaptera” (prvi dio je došao na Steam 2013. godine, drugi dio je izašao tijekom 2015. godine, a zadnji krajem prošle godine) kompletna igra je došla ovoga ljeta i na konzole te omogućila mnogima (kojima je put ove igre kao i sama igra bila nepoznanica) da sve dožive u kompletu, bez čekanja. Upravo je to snašlo i GoodGame redakciju, pa smo se odlučili za igranje i detaljniji prikaz kompletne avanture koja je došla na PlayStation 4.

Skroman početak i lokacije prvoga poglavlja, čine dovoljno da smjeste ostatak priče, likove i nauče igrače/ice mehanizmu i načinu igranja ostatka ove zanimljive point’n’click avanture

Pristup recenziranju ove igre može biti potpuno različit. Prvenstveno zbog toga što je toliki vremenski odmak između chaptera, a samim time je i igra svojom produkcijom (nekad očiglednije nekad manje primjetno) različita u svojim ”nastavcima”. Kad se uzme sve u obzir, prvo poglavlje i jest najslabija točka serijala, što se tiče produkcije, ali i raširenosti tema koje obrađuje. No, upravo zbog toga što je prvi dio oduševio mnoge i na čemu je počivao interes javnosti za ostatkom igre, leži njena moć. Omogućuje solidni početak, upiznavanje s likovima i kontrolama te čini dovoljno dobrih stvari da će svaki fan žanra poželjeti još. Tako je i bilo te je drugo i treće poglavlje ispalo puno duže, raznovrsnije i bogatije što se tiče scenografije i dizajna. Drugo i treće poglavlje iskorištavaju karakterizaciju prvog dijela i cijeli ”setup” da bi priču proširili na mistične tajne lokacije, kritiku kapitalizma, a i prikazivanje određenih sustava unutar grada kojem se vraćamo u trećem poglavlju te na taj način omogućili sami sebi isticanje nekih tema bliskih mnogim ”stvarnim ”gradovima, državama i zajednicama.

Priča, iako ne lomi nikakve granice niti nudi neku novu perspektivu i puno dubljih rasprava (kao što je to radio, na primjer, fantastični Broken Age) donosi dovoljno podloge za puno smiješnih trenutaka i prikazivanje raznih sporednih likova kojima svaka igra ovakvog tipa mora biti puna. Avantura je smještena u St. Armandu gdje upoznajemo dva glavna lika, Bwanu i Kita, braću kojima jednoga dana u posjet dođe profesorica koja traži knjigu njihova davno izgubljena oca i tim ih uvede u veliku pustolovinu traženja artefakata, letenja, upoznavanja novih ljudi i sprječavanja uništenja njihova grada. Naravno, to je ukratko ispričana premisa koja donosi svoje dobre i loše dijelove, isprepletene klišejima, par stereotipnih portretizacija i stvaranju noir atmosfere.

Raznovrsne zagonetke biti će po mjeri iskusnijim igračima/icama u žanru, ali i onima koji se tek upoznavaju s ovakvim tipom igara

Ono što je developerima, a i mnogima danas i dalje bitno za naglasiti jesu glavni likovi i poseban stil i kultura koja su glavna odrednica cijelog stila, govora i raznih konverzacija u igri. Dizajnom neodoljivo podsjećajući na Grim Fandango, The Longest Journey unosi svakako svoje dijelove i stil sa likovima, humorom i dijalogom. Sama priča, iako ima dozu tajnovitosti i raznovrsnosti, ne donosi prenapete situacije i velike šokantne promjene i otkrivanja, no napravljena je sasvim korektno i donosi napetost pri kraju svakog poglavlja. Glavne likove ćete bez sumnje sve više voljeti kako dalje igrate, svi njihovi strahovi, ponašanja i odluke će biti sve logičnije, a to je svakako uspjeh za svaku igru.

Noir elementi su i u ovoj igri ponekad popraćeni predvidljivim izjavama

Što se tiče prezentacije, najvažniji dio u ovakvim igrama je svakako atmosfera i dizajn likova. Sjajna glazba, veliki broj lokacija koje su puno detaljnije, veće i ljepše u drugom, a pogotovo trećem nastavku, donose sve što i najbolje igre u žanru. Osobno mi je žao što je toliko mračnijih dijelova i zatvorenijih prostora, a i animacija govora likova je mogla biti bolje izvedena. Ukoliko su se odlučili da bi se usta trebala micati dok govore, a nisu mogli to kvalitetno ispratiti, možda bi odluka koju smo vidjeli u Grim Fandangu (i mnogim drugim igrama) poboljšala doživljaj igre i smanjila taj element podsjećanja da se ne radi o igri s velikim budžetom. Iako, sve ostalo zapravo iznenađuje da se radi ”samo” o indie igri, prvenstveno zbog količine glazbe i glasovne glume. Jedino ”uznemiravanje” unutar igranja se tiče kontrola, to jest njihova preosjetljivost prilikom komuniciranja s drugim likovima. Često će se dogoditi da ćete slučajno stisnuti još jednom gumb za interakciju i ponavljati već viđeni dijalog jer igra ne daje jasan dojam i feedback da je prihvaćen prvi potez za, na primjer, preskakanje dijelova dijaloga ili preuzimanje određenog itema.

The Longest Journey donosi određene osvrte na kapitalizam, prosvjede i medije sa dozom humora

Ukupna ocjena ove igre sa dugim putom, velikim brojem fanova i voljenim žanrom ovisi dosta o nijansama i osobnim preferencijama oko toga što za koga čini dobru (indie) point’n’ click avanturu. U suštini, igra donosi sve što se očekuje od žanra i popunjava tu jednu konstantu prazninu koju imamo zbog jako malog broja point’n’click igara, pogotovo sa originalnim likovima i novim developerima i idejama. Šteta je samo što sve to, pogotovo za one iskusnije igraće i igračice, dosta kratko traje. Prvi chapter je svakako najkraći, gotov je, ovisno o vremenu kojem vam treba za privikavanje na kontrole i za savladavanja sustava kako zagonetke ovdje funkcioniraju i što se sve može i ne može, dva do tri sata, a iduća poglavlja iako duža,  neće pružiti puno dulju zadovoljštinu. Tu se, naravno, isto ne može puno, pogotovo u kontekstu ove igre, no svakako za svoj novac nudi 10tak sati zabave, zagonetki, zanimljivih dijaloga i smijeha. A to je ono što mnogima treba.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.