Mnogi su bili ubijeđeni da ga vjerojatno nikada nećemo zaigrati. Mnogi su vjerovali da su Sony i Team ICO još odavno bili odustali od njega te da se njegovi ostaci nalaze duboko zakopani negdje na groblju zaboravljenih i nikad izdanih video igara, no najnovija umjetnička kreacija legendarnog Fumita Uede i spiritualni nastavak njegovih PS2 klasika Ico i Shadow of the Colossus ipak je preživjela sve te nedaće i probleme koji su je zadesili proteklih 10ak godina te se sa stilom uspjela vratiti na scenu.

Naravno, govorimo o The Last Guardianu, inicijalnoj PS3 ekskluzivi koju PS3 igrači nikad nisu stigli odigrali te PS4 ekskluzivi, u čiji su izlazak sumnjali i oni najoptimističniji. S 10 dugih i zaista teških godina razvoja na svojim pomalo umornim i napaćenim leđima, razvučen između dvije generacije hardvera sa sumnjičavim šansama za uspjeh, The Last Guardian je konačno uspio uskrsnuti iz svijeta mrtvih i zaboravljenih i u velikom stilu doletjeti na PS4 konzole, no je li na kraju zaista bio vrijedan tolikog čekanja?

Dječak i njegov pticomačkopasmiš

Gotovo da ne postoji gamer ili gamerica, koji imalo drže do sebe, a da barem nisu čuli za The Last Guardian. Ako ništa drugo, svi ga pamte po već spomenutom dugogodišnjem razvoju i hrpetini problema koji su ga tokom tog istog razvoja stalno pratili. Drugi ga pamte kao „novu igru kreativnog autora legendarnih PS2 hitova Ico i Shadow of the Colossus u kojoj igramo s malenim dječakom i velikim čudovištem pomalo nalik Falcoru iz Neverending Storyja“. U svakom slučaju, The Last Guardian je na neki način s nama već duže od 10 godina, a ipak za nekolicinu onih koji nemaju pojma o čemu pričamo, u pitanju je puzzle akcijska avantura sa snažno izraženim i prepoznatljivim umjetničkim tonom genijalnog Fumita Uede, koja nam donosi prekrasnu melanholičnu priču o emotivnoj povezanosti, prijateljstvu i vjernosti.

Da me slušaš, jel jasno?

The Last Guardian nam donosi prekrasnu priču smještenu u mistični i fantastični svijet Fumita Uede, koja nas postavlja u ulogu malenog nemoćnog dječaka, otetog iz svoga sela i zatočenog u tamnici velike tvrđave, koju dijeli sa zaista neobičnim cimerom. Naime, ova fantastična priča počinje buđenjem našeg neimenovanog dječaka u velikoj ćeliji, koji se ne sjeća kako je tu dospio niti otkud mu tetovaže po cijelom tijelu, no ono što zna jeste da mora pripitomiti misterioznu zvijer po imenu Trico ukoliko želi pobjeći iz zatočeništva. Zarobljen, gladan, ranjen i na samrti, uplašeni Trico, nakon što ga dječak oslobodi, nahrani i izliječi, postaje njegov vjerni pratitelj, prijatelj i zaštitnik, a avantura koja će se potom sama pričati tokom idućih 10-15 sati igranja, ostat će vam u pamćenju kao jedna od najljepših i najemotivnijih koje ste ne samo odigrali, već i čuli, pročitali, pogledali i proživjeli.

Sjajan je osjećaj vjerovati ovom biću i skočiti u ambis..

Iako s jako malo riječi i tematikom veoma sličnoj Ico i Shadow of the Colossus igrama, sama priča The Last Guardiana predstavlja jedan od njegovih najjačih aduta, a sama radnja svakako će oduševiti sve ljubitelje životinja, osobito one koji imaju kućne ljubimce i koji znaju koliko snažna može biti povezanost između vlasnika i njegovog kućnog ljubimca. Upravo jednu takvu vezu imamo i u ovoj igri – vezu između malenog nejakog dječaka i velike i snažne divlje zvjeri koja će se iz takve kroz igru pretvoriti u vjernog prijatelja i zaštitnika. Naravno, tokom igre gotovo konstantno se mogu povući paralele i kontrasti s Uedinim prethodnim projektima, budući da The Last Guardian duboko, ali na nešto drukčiji način, uranja u premisu Ico i Shadow of the Colossus igara, bacajući pred nas potpune kontrastne reference. Tako na primjer, nemoćni dječak, s kojim igramo u ovoj igri, podsjeća nas na Yordu iz Icoa, koju smo tokom igre konstantno morali spasavati i paziti na nju – ovdje smo mi, odnosno glavni protagonist, u ulozi Yorde, dok je Trico zaštitnik koji neprestano pazi na nas. Slična situacija je i sa Shadow of the Colossusom, u kojem smo imali samo jedan jedini zadatak – pobiti sva ogromna čudovišta (kolose), dok je sada u The Last Guardianu upravo jedno takvo čudovište vaš najbolji i najvjerniji prijatelj. Svi ti kontrasti ovom ostvarenju daju poseban ton, podsjećajući nas na brojne nematerijalne vrijednosti kao što su ljubav, prijateljstvo i vjernost.

… znajući sa sigurnošću da će vas ono uhvatiti

You’ve Got a Friend In Me

The Last Guardian je po svome žanrovskom opredjeljenju, mehanici, koncepciji i izvođenju klasična puzzle platformerska avantura, koja se ne razlikuje previše od prethodnika iz Uedinog portfolija, Icoa i Shadow of the Colossusa, mada je ipak bliža ovom prvom, iako su tokom igre konstantno prisutni i elementi iz druge (penjanje i „jahanje“ Tricoa po uzoru na ono iz duela s kolosima).

Ajmo ajmo, silaz’ vamo!

U pitanju je prekrasna, pomalo samotna avantura s fokusom na hibridno kooperativno igranje, koje se uglavom zasniva na stalnoj suradnji između dječaka i Tricoa prilikom istraživanja lokacija i rješavanja brojnih, ali prilično jednostavnih environmentalnih mozgalica za čije je rješenje potrebno samo dobro osmotriti okolinu i situaciju koja je pred vama  (uglavnom se radi o pomicanju poluga ili predmeta za otvaranje prolaza za dalje napredovanje). Tokom igranja konstantno je potrebno kombinirati vještine oba protagonista kako bismo napredovali kroz igru. Kontroliramo samo dječaka, dok Tricou možemo izdavati jednostavne naredbe, koje ovaj vjerno sluša, mada zna biti i pomalo tvrdoglav (o tome nešto kasnije..). Igranje s dječakom gotovo da se ne razlikuje od onog iz Icoa, tako da nas očekuje stalno hopsanje po ruševnim lokacijama u potrazi za specifičnim logičkim problemom, kojeg ćemo potom, sami ili uz pomoć svog velikog prijatelja, morati riješiti kako bismo dalje napredovali. Dječak se može se provlačiti kroz uske prolaze koji Tricou nisu dostupni, a pomoću metalnog diska može usmjeriti Tricoa u odgovarajućem pravcu ili mu dati naredbu da nešto uništi i na taj način napravi prolaz za dalje napredovanje. Te naredbe su prilično intuitivne prirode, stoga zaboravite na klasične naredbe kakve često viđamo u takvim igrama – ovdje se sve svodi na konkretne trenutke u igri, tako da ćemo svog velikog prijatelja moći dozvati do mjesta gdje nam je potreban da bismo mogli dosegnuti određeno mjesto, da nam postavi rep pomoću kojeg ćemo se zanjihati s jedne strane lokacije na drugu, natjerati ga da se bori protiv oklopljenih protivnika koji će dječaka, inače nemoćnog u borbi poput Yorde iz Icoa, stalno pokušavati odvući u sjene. Kada god vam bude potreban, Trico će uvijek biti tu.

Trico kao i svaki kućni ljubimac, traži stalnu pažnju – pružite mu je, vratit će vam višestruko

Trico je definitivno glavna zvijezda igre. Zaštitnik i pomagač kakvog u jednoj igri još niste vidjeli. U više navrata bili ste oduševljeni umjetnom inteligencijom koja je u The Last of Us igri upravljala s Ellie? E pa ovdje je situacija za klasu bolja. Ico se ponaša kao pravo živo biće, koje ima emocije, koje je i uplašeno i razjareno, koje je gladno i koje je umiljato, a da stvar bude još bolja, na većinu njegovog raspoloženja osobno možete utjecati tokom igranja. Recimo, prilikom borbe protiv oklopljenih protivnika Tricoa ćete zateći vrlo uplašenog, razjarenog i stresnog, stoga ga je nakon te borbe potrebno smiriti hranom i milovanjem. Ukoliko neko vrijeme nemate interakciju s njim, on će se ponašati potpuno individualno, češkat će se, juriti leptire ili pak leći da spava. Do koje mjere su developeri uspjeli individualizirati Tricoa i usaditi mu savršeno odgovarajuću umjetnu inteligenciju, najbolje govori činjenica da Trico u nekim trenucima zna biti i prilično neposlušan i tvrdoglav. Ne, u ovom slučaju ne radi se o „glupom AI-ju“ koji je zaribao situaciju već o inteligentnoj samovolji bića, a to ponekad tokom igranja može biti frustrirajuće za one nestrpljivije igrače. Naime, povremeno se zna dogoditi da iako ste prokužili rješenje zagonetke koja je pred vama istu ne možete riješiti, jer vam je potrebna Tricova pomoć, a on vas jednostavno odbija poslušati jer mu je nešto drugo mnogo zanimljivije. Trico jednostavno zna ignorirati vaša naređenja i onda vam ostaje samo da čekate da se smiluje i  trgne te pristigne u pomoć, a to se nekad zna poprilično odužiti (tko ima kućnog ljubimca, zna koliko oni mogu biti samovoljni i tvrdoglavi, ovo govorim iz iskustva). Ovim potezom developeri su željeli Tricoa načiniti još stvarnijim, a iako u u tome uspjeli, to se na momente zna pokazati kao dvosjekli mač.

Prekrasna arhaična bajka zaglavljena u vremenu

The Last Guardian svakako nije igra bez problema. Štoviše, bilo bi zaista čudno da je nakon 10 godina razvoja u prodaju stigla bez istih, bez neke mane. Realno, takvo što zaista je bilo nemoguće i problemi tehničke prirode jednostavno su bili neizbježni. Naime, nije mušičavo ponašanje našeg krzato – pernatog suputnika najveći problem u igri – mnogo ozbiljniji problem koji ova igra ima tiče samog njenog izvođenja, koje je poprilično zastarjelo. Samo izvođenje igre ostalo je zaglavljeno tamo negdje na prijelazu između PS2 i PS3 generacija, što je defintivno popriličan „šut u jaja“ svima koji su očekivali  tehničku perfekciju nakon iznimno turbulentnog razvojnog perioda ove igre.  Same kontrole u igri jednostavno su toliko zastarjele da će se relativno noviji igrači teško moći priviknuti na njih, a ni nama iskusnijim nije bilo svejedno, osobito nakon toliko sličnih igara sa znatno fluidnijim i intuitivnijim kontrolama koje smo mogli zaigrati tokom prošle i ove generacije. Zastarjele kontrole i kompletna mehanika uz ponekad neukrotivu kameru i pad frejmrejta svakako su glavni problemi koje ova igra ima i da njih nije bilo, imali bismo pred sobom gotovo savršenu igru. Ovako, ti problemi definitivno bi mogli odvratiti popriličan broj igrača. S druge strane, pozitivnih prezentacijskih razloga da odigrate ovo fantastično ostvarenje ipak je mnogo više.

U igri je bezbroj trenutaka koji će vam umalo srce slomiti, ali isto tako nahraniti vašu emotivnu stranu

O Tricou smo se već pošteno raspisali, no još jednom ćemo ponoviti kako se radi o „živom biću“, čije je napredno ponašanje vjerojatno i predstavljalo glavni razlog brojnih odgoda igre budući da Ueda i ekipa iz Team ICO-a na last-gen hardveru nisu mogli ostvariti svoje zamisli. No osim Tricovog fascinantnog ponašanja, treba svakako spomenuti i fantastičan dizajn, kako Tricoa i dječaka tako i lokacija i kompletne igre. Količina detalja na Tricou, počevši od perja koje svako malo leti i njiše se na vjetru, preko njegovih gestikulacija, pa sve do dječakovih kretnji koje izgledaju primjerene njegovoj dobi i snazi, jednostavno ostavlja bez daha. Igru krasi prepoznatljivi vizual Uedinih dosadašnjih igara te je paleta boja u skladu s onom koju smo viđali i u njegovim prethodnim igrama – „prirodni“ vizuali sa veoma dobrim svjetlosnim efektima lijepo dočaravaju ruševno i prirodno okružje, koje se uglavnom sastoji od kamena, drveta, metala i vode, a sve to kao cjelina izgleda kao bajka napisana u akvarelu. Kompletnom ugođaju svakako značajno doprinosi i maestralna zvučna komponenta, bilo da se radi o prekrasnom epskom soundtracku ili samo efektima, poput zavijanja vjetra ili glasanja dječaka ili njegovog čudovišnog prijatelja. Predivna emotivna priča i umjetnička nota koja se proteže kroz cijelu igru, garant su rađanju brojnim fantastičnim i nezaboravnim trenucima tokom igranja, koji će vam se, baš poput onih iz Ico ili Shadow of the Colossus igara, duboko urezati u pamćenje i kojih ćete se sjećati godinama i godinama poslije.

Tko čeka, taj i dočeka (ali se i načeka) ..

I sada, kada smo već došli do kraja ove recenzije, da odgovorimo na pitanje s početka iste. Da, da i da – The Last Guardian je definitivno bio vrijedan desetogodišnjeg čekanja! Sjajni storytelling koji će vam u isto vrijeme slomiti srce i ispuniti vas srećom (nemojte propustiti aftercreditse) i prepoznatljivi dizajn još jednom su svima dokazali da su video igre umjetnost i da tu nema potrebe za nekom dodatnom raspravom. The Last Guardian je prekrasno ostvarenje koje, iako pati od određenih tehničkih problema i očite zaglavljenosti u nekom drugom vremenu,  predstavlja jednu od najboljih igara zadnjih nekoliko godina. Budimo realni, koliko često u današnje vrijeme srećete igara koje će vas u isto vrijeme i nasmijati i rastužiti, o kojima ćete razmišljati i danima, mjesecima ili pak godinama poslije? Vrlo malo zar ne? Stoga zanemarite sve probleme koje The Last Guardian ima i uronite duboko u jednu od najljepših bajki današnjice.