Naughty Dogov „drevni mudrac“ Neil Druckmann nedavno je izjavio kako je siguran da će njegova PS4 ekskluziva The Last of Us: Part II definitivno podijeliti publiku. Već sada, slobodno mogu potvrditi da je bio u pravu.

Sve je počelo nakon jednog sjajnog trailera i jednog jedinog poljupca. Jedan negativni komentar, drugi negativni komentar, hrpetina negativnih komentara i najpogrdnijih riječi upućenih od strane dežurnih dušebrižnika, koji svoje konzervativne i pomalo zatucane ratove vode ispred prašnjavih monitora i zamazanih tipkovnica, poput raka proširile su se cijelom scenom. Strah od sveopće agresije „neprimjerenih elemenata“ u sve pore današnjeg društva pretvorio je The Last of Us: Part II u žestokog i nemilosrdnog agresora, pa mu je doslovno suđeno i prije nego što je rođen. Presuda baš i nije bila zvučala dobro, a kilometarski niz uvreda i izlijeva mržnje protezao se društvenim mrežama. Uslijedile su i zabrane izlaska u brojnim zemljama, a hejteri su svoje serije podrugljivih i ničim izazvanih komentara selili s jedne društvene mreže na drugu, s communityja na community. Trovali su se međusobno šireći mržnju, a da nitko od njih igru nije ni vidio.

Kao osobi, koja je svoju review kopiju odavno dobila i završila, doista mi je bilo zanimljivo gledati i slušati lupetanja neinformiranih, osobito nakon onih famoznih leakova i spoilera, koji su pokrenuli novu lavinu hejtanja i bojkotiranja igre. Htio sam im reći nešto, ali nisam smio, pa je ostala u meni ona dobra stara „u neznanju je spas“. Naravno da su me takvi komentari iritirali, ali u isto vrijeme, znajući što zapravo donosi ova igra, bilo mi je drago što će se baš ti mnogi, koji su se pronašli u dosadašnjem tekstu, na kraju i više nego ugodno iznenaditi. Odnosno, mogli bi se iznenaditi, ukoliko igri uopće pruže šansu. A trebali bi, ako ništa drugo, barem da shvate i priznaju da su bili u krivu.

Eto, ako ste se pitali zašto ovako pomalo neugodan uvod, dobili ste odgovor! Da me ne shvatite pogrešno, sve što je napisano, zapravo je dobronamjerno, jer doista želim da svi barem isprobate ovo Naughty Dogovo ostvarenje. Toliko dugujemo ovom studiju, koji je na igri radio punih šest godina, odnosno gotovo dvije tisuće dana, kako bi stvorio jedan od najboljih naslova ne samo generacije, već i svih vremena.

“Osveta je uvijek posljedica slabosti duše koja ne može podnijeti nepravdu.” François de La Rochefoucauld

Pet godina kasnije…

Naughty Dog je na sebe preuzeo ogroman rizik, stvorivši priču koja, kako pojedini kažu „iskače iz normale“. To će, ma što ja napisao i mislio, za ovaj studio (a i samu igru) definitivno biti mač s dvije oštrice, no ako se već moramo posjeći, neka ta naša rana barem ne bude uzaludna.

Prije svega, zanemarite sve ranije spominjane kontroverze,  koje doista nemaju veze s mozgom. Ovo nije igra koja, kako mnogi misle, agresivno promovira LGBTQ lobby i sve što ide s njime. O ne, The Last of Us: Part II donosi mnogo ozbiljniju i mračniju tematiku, zbog koje ćemo se vrlo često osjećati loše. Ali, baš, baš loše…

Kako ću se truditi da izbjegnem bilo kakve spoilere, morat ću tijekom ove recenzije balansirati na granici onoga što smijem reći, što vam želim reći, a što ipak mislim da vam ne bih smio otkriti (priču jednostavno morate sami proživjeti). U tom tonu, idemo dalje… Kao što sam ranije spomenuo, The Last of Us: Part II tijekom cijelee igre niti jednom neće potencirati „onu“ tematiku koja smeta mnogima. Istina, seksualna opredijeljenost glavne protagonistice Ellie od ranije je poznata, no kako ona sada ima 19 godina, samim time, nekim logičnim putem, evoluirao je i njen karakter. Fokus igre je na drukčiju, stariju i zreliju Ellie, zbunjenu, konfliktnu, na momente izgubljenu, a kasnije djelomično slomljenu, veoma bijesnu i željnu osvete i krvi. Čije krvi? Svačije!

Upravo tako, glavni motiv ove igre zapravo je osveta i to u dosad najmračnijoj izvedbi koju smo vidjeli u jednoj video igri. Radnja igre odvija se pet godina nakon one iz originala. Svi koji su igrali prvu igru (bez brige, ništa neću spoilati zbog ono troje koji je još nisu odigrali), znaju kako je ista završila, a upravo jedna potpuno nebitna scena s njenog kraja poslužila je Naughty Dogu da na iznimno pametan način kreira jednu od najozbiljnijih i najšokantnijih priča u povijesti video igara. Radnja igre smještena je u idilični, snijegom pokriveni Jackson u državi Wyoming, no neočekivani splet okolnosti i niz mučnih događaja, koje ćemo proživjeti već tijekom prvih nekoliko sati igre, ostavit će nas u šoku, a shrvanoj Ellie poslužiti kao okidač za osvetnički put, koji će je odvesti do kišom natopljenih ostataka urušenog Seattlea. Tamo je čeka susret s dvije velike frakcije (militantnim WLF-ovcima i fanatičnim Serafitesima), no, kao što sam i obećao, ne želim ulaziti dublje u bilo kakve detalje priče, kako vam ništa ne bih spoilao. Zapravo, neću apsolutno ništa više reći o priči. Čak vam neću ni potvrditi autentičnost ranijih spoilera. O ne, ponekad je bolje živjeti u neznanju.. ?

Naughty Dogovci su se u više navrata dokazali kao vrhunski majstori storytellinga, a The Last of Us: Part II samo dokazuje koliko su Neil Druckmann i ekipa zapravo požrtvovani i posvećeni u onome što rade. Naughty Dog je još jednom uspio da stvori veoma uvjerljivu, emocijama protkanu i nevjerojatno snažnu priču, koja se na unikatan način dotiče brojnih problematika, konstantno balansirajući na sivoj žici između crnog i bijelog, nikad ne prelazeći na jednu od strana. Moralne dileme, šokantne scene i hrpetina nasilja na poseban način ilustruju svirepost postapokaliptične borbe za opstanak, koja sve ljude donekle pretvara u sebične govnare, a takvo što doista se rijetko može vidjeti ne samo u igri, nego i u bilo kojoj drugoj sferi pop kulture.

“Postoje samo dvije vrste ljudi – pravednici koji se smatraju grešnima i grešnici koji se smatraju pravednima.” Blaise Pascal

Krvava evolucija gameplaya

Već duži niz godina, Naughty Dog ima tendenciju da prilikom razvoja svake nove igre iskoristi sve ono najbolje iz prethodnih svojih naslova. Recept je vrlo jednostavan – zadrži ono što valja, smiksaj nešto iz posljednje igre koju si izdao i na svojstven način predstavi to kao novi evolucijski korak. To ovoj ekipi doista polazi od ruke, pa smo tako dobili ostvarenje koje posuđuje najbolje, kako iz prve TLOU igre, tako i iz posljednja dva Uncharteda.

Nešto drukčija struktura priče, koju čini miks aktualnih događaja, flashbackova i prebacivanja radnje s jednog dijela na drugi, možda neće svidjeti svima, no developeri su to učinili s očitim razlogom, postupno nas uvodeći u igru, a potom nas bacajući u samo grotlo neviđenog pakla.

Za razliku od originalne igre, u kojoj smo s Joelom i Ellie proputovali s jednog kraja Amerike na drugi, ovdje nas očekuje ekskluzivna posjeta u tek nekolicini lokacija. Neke od njih već sam spomenuo (ostale neću), no razlika u odnosu na original leži u tome što smo sada dobili naslov s lokacijama poluotvorenog karaktera. Dakle, The Last of Us: Part II nije open world igra, ali ipak nam omogućuje priličnu dozu slobode prilikom istraživanja. Svaka od lokacija, bilo da se njima krećemo pješice, na konju, u čamcu ili plivajući, krije brojne resurse i collectiblese (u igri vas očekuje i hrpetina cool easter eggova). Baš kao i u originalu, resurse možemo koristiti za craftanje dodatne opreme u vidu molotovljevih koktela, medipackova i brojnih drugih korisnih napravica, a tu je i nadogradnja oružja na posebnim mjestima. U biti, The Last of Us: Part II nam uglavnom donosi prilično linearno story driven iskustvo, izuzev dijelom u Seattleu, gdje u stilu Lost Legacyja možemo proizvoljnijm redom istraživati lokacije. No, dosta o lokacijama i lutanju linearnim ili poluotvorenim lokacijama. Idemo vidjeti kakve smo još novitete dobili…

Naugty Dog je na brojne načine uspio da osvježi sam gameplay, dodavši razne nove mehanike i unaprijedivši neke već postojeće. Prije svega, budući da je Ellie znatno agilnija od Joela, dobila je mogućnost skoka, koji je u kombinaciji s drugim elementima unaprijedio sam istraživački segment igre. Stealth segment, koji je inače jedan od najznačajnijih, dodatno je unaprijeđen, budući da Ellie sada može puzati i skrivati se u visokoj travi ili recimo ispod automobila, neometano koristeći svoje oružje i sve što se nalazi u njenom ruksaku. Ovo u kombinaciji s većim, odnosno širim lokacijama, pruža brojne načine rješavanja određenog problema, nudeći nam više pristupa svakom od njih. No, i protivnici su naučili poneki trik, pa sada vrlo često znaju i zaviriti ispod automobila, dozivati se i dogovarati dok vas traže, pokušavajući vas stjerati u kut. Tu su i psi, koji im pomažu i koji znaju biti vrlo uporni, budući da vas vrlo lako mogu locirati ukoliko vas nanjuše. Upravo zbog toga, konstantno ćete morati biti u pokretu, a ako ste ljubitelj životinja često ćete se naći u moralnoj dilemi, budući da pse možete i ubiti. Također, sada je moguće razbijati prozore i sve stakleno, te na taj način dolaziti do lokacija kojima na drugi način ne možemo prići. Obično se na takvim lokacijama krije i poneka zagonetka ili sef, čijim uspješnim rješavanjem, odnosno otvaranjem, dolazimo do nove opreme, resursa i oružja.

Od noviteta, spomenuo bih još i znatno poboljšanu i veoma brutalnu melee borbu, koja je sada dobila dodatnu dimenziju, budući da je glavnoj protagonistici omogućeno da pravovremenim pritiskom na L1 izbjegne protivnički napad, a potom i zada ubojitu seriju udaraca. Ellie sada stalno ima nož, koji joj pomaže u kritičnim situacijama (ali i za sjeckanje mnogih vratova), tako da nema više craftanja oštrica i bodeža, što osobito zna biti korisno nađete li se oči u oči (ili što god) s Clickerima, s kojima je frontalni susret u originalu u dobrom broju situacija značio sigurnu smrt.

Kada već spominjem borbu, moram naglasiti da je The Last of Us: Part II iznimno brutalan te da predstavlja jedan od (prilično realistično) najkrvavijih naslova današnjice. Podsjećam, ovo nije shooter (iako ga i tako možete igrati), nego akcijska avantura s fokusom na stealth. Municije rijetko kada ima dovoljno, zbog čega ćete dobar dio igre provesti šuljajući se naokolo i tiho, na iznimno degutantne i veoma krvave načine rješavajući se protivnika. Tu nam pomaže osluškivanje protivnika iz originalne igre, ali i pametno planiranje svake akcije (zašto povremeno ne biste bacili flašu prema ljudskim protivnicima i na taj način na njih poslali sve mutante koji lutaju naokolo, pustivši ih da obave posao za vas?).

Sve navedeno (ali i još mnogo toga) čeka vas u 25-30 sati dugoj  avanturi, koja vam definitivno neće tako lako ispariti iz sjećanja. A budući da je mala šansa da ćete kroz prvo igranje uspjeti nadograditi sve, tu je i New Game +.. ma jasno vam je sve.. ? Jedina konkretnija zamjerka, koju bih uputio igri, jeste na račun ranije spomenute strukture priče, zbog koje na momente ima praznog hoda, no i to je stvar osobne perspektive.

“Formula »oko za oko« dovela bi na kraju krajeva do toga da svi postanemo slijepi.” Martin Luther King

Novo produkcijsko čudo

Svi koji su barem virnuli na neki od ranijih trailera, svjesni su kvalitete ove igre. No, bez pretjerivanja, ono što smo vidjeli u trailerima nije ništa naspram onoga što puna igra donosi. Uz standardno spektakularnu grafičku podlogu (koja je debelo uspjela  nadmašiti i posljednja dva Uncharteda), The Last of Us: Part II definitivno predstavlja jednu od najljepših igara generacije. Vizualni aspekt igre jednostavne ostavlja bez daha, bio da se radi o nevjerojatno živim i realističnim likovima (ovakve facijalne animacije rijeko se viđaju) ili pak lokacijama prepunim najsitnijih detalja, pa sve do svjetlosnih efekata i čestica koje hardver PlayStationa 4 tjeraju do krajnjih granica. Vizualni spektakl prati i impresivna zvučna komponenta, zbog koje bi ovaj naslov definitivno trebali odigrati ili sa kvalitetnim headsetom ili moćnim surround sustavom (uz očaravajuće taktove Gustava Santaolale, jezivo glasanje Clickera, odjeci iz prirode u vidu kiše i slično, doista nevjerojatno zvuče).

Vrijedi spomenuti i vrhunsku glumu, te fantastično dočarane likove, koje možemo posmatrati na različite načine (podsjećam, u ovoj igri ništa nije crno niti bijelo, sve je sivo, a samim time i svi likovi, uključujući i Ellie). Za sve navedeno zaslužna je impresivna priča, koja će vas držati budnim danima nakon što igru završite, tjerajući vas da pomno analizirate neke od odluka i događaja koje ste proživjeli kroz igru. Pojedine kockice slagat će se u glavi, jedna akcija opravdat će drugu, druga treću, a vi ćete se sve vrijeme pitati zašto ste pobogu učinili takvo što, dok vas savjest grize u stvarnosti. Takvo što doista rijetko viđate u jednoj igri, a čak i filmovima i literarnim djelima rijetko polazi od ruke da vas na ovaj način mentalno okupiraju i pretvore u zatvorenika sopstvenih misli i moralnih vrijednosti.

Za sam kraj, spomenuo bih i to da je, zahvaljujući sjajnom poslu koji obavlja PlayStation Hrvatska, The Last of Us: Part II dobio tretman kakav je već dobilo nekoliko velikih PS4 ekskluziva. Naravno, mislim na lokalizaciju na hrvatski jezik, koja je, po mom mišljenju, odrađena znatno bolje nego u dosadašnjim igrama kao što su Days Gone, God of War ili recimo Death Stranding.

Igra godine? Generacije?

Sony je cijelu ovu generaciju obilježio nizom doista fantastičnih ekskluziva, a kako stvari stoje, istu će zaključiti na doista impresivan način. Bez imalo sumnje, The Last of Us: Part II je labuđi pjev PlayStationa 4 i naslov o kojem će se još dugo, dugo pričati. Nezaboravna atmosfera i priča koja ruši brojna moralna načela, uz uobičajenu tehničku i produkcijsku superiornost koji su već godinama zaštitni znak razvojnog tima Naughty Dog, već su lansirali ovo ostvarenje na sam vrh kandidata za igru godine (pa i generacije), a hoće li doista završiti na tronu, u mnogo čemu ovisi od njegovog najvećeg konkurenta, koji stiže za nešto više od tri mjeseca. ?

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.