U početku bijaše Nintendo. Dobro, ne baš na samom početku, ali mnogi igrači su svoje prve gamerske korake učinili na nekoj od Nintendovih konzola. U mom slučaju to je bio SNES, a prva igra koju sam konkretno zaigrao i dovršio je treći dio serijala The Legend of Zelda podnaslova A Link to the Past koji je prvi put objavljen prije točno 24 godine.

Nakon nešto drukčijeg pristupa s prethodnikom The Adventure of Link za NES, treći dio Zelde se vratio korijenima u gameplay mehanici. Ne samo to, već je unio razna poboljšanja čime se postavio kao zasigurno najbolja 2D Zelda te jedna od najboljih uopće. Uvodna animacija nas upoznaje s pričom da je u kraljevstvu Hyrule postojala legenda o velikoj moći skrivenoj u nepoznatoj zemlji koju su mnogi stanovnici na agresivan način željeli otkriti. Iz te zemlje se pojavilo zlo, pa je kralj Hyrulea naredio mudracima da zatvore ulaz u taj svijet. Ti događaji su postali legenda, a s vremenom je nepoznati čarobnjak došao u Hyrule da otvori taj prolaz. Uklonio je kralja, zarobio princezu Zeldu, a nasljednice sedmero mudraca su nestale. I tako počinje nova Linkova avantura kojem će prvi zadatak biti spasiti princezu Zeldu. Ovo je pričom prva Zelda u serijalu u kojoj naslovni likovi, Zelda i Link, nisu isti kao u prethodne dvije igre i to je tek jedan od elemenata koji se ponavljao i u kasnijim nastavcima te prva koja se kronološki ne nastavlja na prethodnike.

Svijet kojeg se s guštom istražuje

Kao što je već napisano, A Link to the Past se vraća stilu prve Zelde, odnosno klasičnom pogledu odozgo. Igrač kontrolirajući Linka (kao i uvijek može mu se dodijeliti i neko drugo ime) kreće se uglavno otvorenim svijetom, no s nešto jasnije definiranim smjernicima naspram originala što je bila dobrodošla promjena. Iako je prisutna borba s raznim protivnicima, naglasak je ipak na istraživanju svijeta i rješavanju zagonetki što ovisi o opremi koju Link trenutno posjeduje. A inventar kojim raspolažemo je doista raznolik. Tu će se, pored standardno početnog mača i štita (koji su mogu poboljšavati) naći i lûk i strijela, bumerang, kuka za hvatanje, bočice za obnavljanje energije koji su postali standard serijala, ali i neki specifični poput medaljona za magične napade, knjige za dešifriranje hirulijanskog jezika i dr. Sam svijet je ispunjen raznim NPC-ovima koji nam pomažu svojim savjetima te od kojih možemo kupovati razne korisne stvarčice potrebne za grandioznu avanturu. Svijet je naravno prošaran raznovrsnim lokacijama, pa ćemo tako istraživati planine, šume, jezera, pustinju, razne skrivene spilje te naravno famozne dungeone, odnosno palače koje skrivaju pored novog oružja i pomagala i novi predmet potreban za razvoj priče. Samih palača ima popriličan broj, njih dvanaest, što je i najveći broj dotičnih u ovom serijalu (uz nastavak A Link Between Worlds). Svaka palača je dizajnirana vrhunski i vrlo raznoliko, a neke su i dalje među najboljima i najzahtjevnijima u serijalu. Prolaz kroz njih nije strogo linearan te se put često dijeli u raznim smjerovima, a za lakše snalaženje među labirintskim hodnicima, katovima i prostorijama će poslužiti mapa i kompas. Prve tri palače su uobičajeno nešto lakše, a za priču služe kako bismo došli do ultimativnog oružja protiv zla, odnosno čuvenog master sworda koji se po prvi puta pojavio upravo u ovoj Zeldi te zadržao kroz većinu sljedećih nastavaka. Pored toga, pojavljuje se još jedan element kojeg su kasnije Zelde preuzele. Naime, nakon što prođemo solidan broj sati kako bismo došli do master sworda kojim ćemo se sukobiti sa spomenutim zlim čarobnjakom te spasili Zeldu (i kako sam bio uvjeren završiti igru), događa se veliki preokret. Kao Link naći ćemo se u mračnoj verziji kraljevstva Hyrule u kojem je sve izokrenuto na loše. Živopisno selo Kakariko je srušeno, šuma je puno morbidnija, pustinju je zamijenila močvara, a i protivnika je nešto više. Tu dualnost su na svoj način preuzele i neke kasnije Zelde, bilo kao putovanje kroz dva vremenska razdoblja (Ocarina of Time), mijenjanje godišnjih doba (Oracle of Seasons) ili nešto izravnije poput normalnog i sumračnog svijeta uz mijenjanje fizičkog tijela (Twilight Princess). Neke zagonetke se rješavaju upravo slobodnim prijelazom iz običnog Hyrulea i mračnog svijeta, no nisu toliko česte. Istraživanje mračnog svijeta zahtjeva nešto više vremena budući da se u njemu nalazi osam palača koje su puno zahtjevnije od početnih. Ostatak priče ne čini neki velik odmak, a zadatak je osloboditi spomenute nasljednice sedam mudraca kako bismo otvorili put u završnu, ultimativnu palaču te se po zadnji (ili ne baš zadnji) put sukobili s glavnim negativcem.

Grafički, igra je pokazala koliko lijepo mogu izgledati igre za SNES, a i glazbene teme su na vrlo viskom nivou. The Legend of Zelda: A Link to the Past je nastavak koji je i prije još uvijek najpopularnije Ocarine of Time ustoličio prepoznatljive elemente, a zahvaljujući vrhunskoj igrivosti uočljivo je kako je ovo pravi klasik video igara koji se i danas pored grafički nabrijanih igara može bez problema odigrati i propisno uživati. Desetak godina kasnije igra je napravljena u verziji za GBA, a uz nju je bila prisutna i prva multiplayer Zelda podnaslova Four Swords. Sama igra je uglavnom identična, no to nije spriječilo igrače da ponovo uživaju u vrhunskoj avanturi.

OCJENA: 9.8/10