Prije 25 godina svijet je prvi put čuo legendu prelijepe princeze Zelde, kraljevstva Hyrule, moćnoga Triforca i mladoga Linka. Od prvog susreta na NES-u nije se mnogo toga promijenilo. Vjerojatno je to ključni aspekt dugotrajnog uspjeha igre te njenog zasjedanja na tronu iznad ostalih akcijskih avantura. Jedini veći korak koji je napravljen je bio prijelaz u 3D svijet s „Ocarina of Time“. Činjenica je da, ako se previše aspekata igre promijeni, igra više nije ista i nema više ono što ju je činilo privlačnom, ali ako se ništa osim grafike i platforma ne mijenja, igra polako dosadi. No, neke stvari u današnjem svijetu igara postaju neminovne, ali ih je teško uvesti (o tome više kasnije). Za sada se postavlja pitanje je li autorima ”špaga” između tradicije i inovacije i ovaj put uspjela?

Između neba i zemlje

Radnja se odvija stotinjak godina prije radnje u „Ocarina of Time“, kada carstvo Hyrule još ne postoji. U vremenu kada Zemlji prijeti velika opasnost iz dna, božica Hylia izdiže komad Zemlje u nebo, gdje bi ljudi mogli sigurno živjeti do spasenja. Tako nastaje Skyloft, jedno od mjesta radnje. Mnogo godina kasnije, ljudi tu žive sretno i u sigurnosti, ne znajući što se zbiva ispod neprobojnih oblaka.

Skyloft – idilično poput Hyrule

Zelda i Link su dvoje mladih prijatelja, koji žive uobičajen život u školi za vitezove. Zelda je kći direktora škola i najljepša djevojka u mjestu, a Link posve običan, uporan i talentiran mladić. Za 25. obljetnicu te škole održava se Wing-ceremonija, natjecanje učenika u jahanju divovskih ptica, kako bi se utvrdio najbolji od njih, koji bi bio bliže svom snu viteza. Pobjedu ostvaruje Link, tj. sam igrač.

Pored vrijedne nagrade ostatak lijepog dana provodi sa Zeldom, leteći na krilu divovske ptice. No, kako je to trebalo biti, u trenutku kada je postajalo romantično, oblaci su se otvorili, strašno nevrijeme je nastupilo i Zelda je nestala ispod oblaka… I u tom trenutku zapravo počinje igra.

Tradicija je jača

Princip igre je ostao isti kao u prošlim dijelovima. Nakon nestanka Zelde, igrač se upućuje u različite svjetove koji sadrže zanimljive dungeone. Također je i sam sistem dungeona isti, ostale su zasebne zatvorene sobe u kojima se pronalazeključevi i korisne stvari, rješavaju mnoge zagonetke kako bi nam se na kraju otvorio put do glavnog protivnika, najjačeg čudovišta svakoga dungeona, s kojim se završava taj dungeon i otvara put dalje u igri .

Možda zvuči pomalo dosadno, ali nije. Zagonetke se gotovo pa nikako ne ponavljaju, jako su zanimljive, ali ne preteške. Dungeoni su se vratili više starome kultu te više liče na jednostavne početke legende. Dungeoni i svjetovi puni su detalja te od igrača traže pozornost, strpljenje i znatiželju, i svaki se put pronađe nešto novo.

Sokol ga nije vidio..

Igrač tek kasnije uvidi koliko je bilo neistraženoga, jer se više puta u igri mora vratiti u tri glavna svijeta, u kojima se otvaraju nove mogućnosti, što pridonosi trajanju igre i uštedu vremena u produkciji.

U ovom dijelu se pojavljuje još jedan važan aspekt u trajnosti igre, tj. sam Skyloft. To nije samo obično selo kao ono iz prethodnika u kojem nema ništa zanimljivo, već je ovdje jedno od centralnih mjesta radnje, koje pruža mnoge zanimljive questove što čini igru izrazito zanimljivom i odvuče je na odličnih 40-ak sati igre, od kojih su, nažalost, prva dva sata uvod (kao što su igrači Zelde već navikli).

HD ipak (ni)je sve

Što se tiče same grafike, može se gledati s dvije strane. S jedne strane je skoro pa ista kao u TP i nije mnogo napredovala, no vjerojatno je to maksimum Wii-a, kojem je vrijeme skoro pa isteklo.

Dok su se u TP-u detalji krajolika polako gubili u magli postupnim udaljavanjem, u SS-u su našli mnogo bolje i efikasnije rješenje. Detalji se postupno gube u vlastitim bojama, što ne smanjuje samo opterećenje procesora i smanjuje grafičke greške, već i odlično izgleda. Na taj način se, unatoč tehničkim barijerama Wii-a, ostvaruje odlična atmosfera, prepuna finih detalja.

Sounds very nice…

Znate svi na što mislim. Nakon otvaranja kutija, rješavanja zagonetki i sličnoga, već desetljećima čujemo iste melodije. The legend of Zelda je oduvijek bila poznata po svojim divnim melodijama i to je uvijek bio veliki plus za igru. Nevažno je jašete li kroz Hyruliu, letite kroz nebo ili lutate po šumi, melodije će vam često više privući pozornost nego neki grafički elementi.

Za 25. rođendan Nintendo pokazuje da te lijepe melodije može dodatno uljepšati. Jedna riječ: orkestar! No dosta riječi, poslušajte sami:

Kad smo već kod melodija, moramo naglasiti jedan od većih nedostataka igre, govor likova. U većini novijih igara se susrećemo s njim i zaista pridonosi atmosferi igre, pogledajte samo malo Profesora Laytona. 😉

Ovdje se ponovno susrećemo s pojmom tradicije i svim problemima vezanim uz nju. Vjerojatno je autore strah da se igračima glasovi ne bi svidjeli ili da će ih jednostavno iritirati. Ako pogledamo malo na neke druge Nintendove igre, vidjet ćemo da su dosad bili jako uspješni s glasovima likova. Već spomenuti serijal profesora Laytona, ili čak naš dragi Mario… Super Mario 1996. pored svoje 3D igre dobio je i glas – i svi ga volimo i dalje. Pošto nismo prvi koji postavljaju to pitanje, Eiji Aonuma (jedan od glavnih u produkciji) i Koji Kondo (jedan od glavnih kompozitor) su se pred kraj prošle godine izjasnili u vezi toga. Argument im je upravo bio da se ne bi moglo postići poistovjećivanje Linka i igrača ako bi on progovorio.

Konačne presude i usporedbe

Sve u svemu, vidimo da se The legend of Zelda ponovno odlično nosi s teškom tradicijom. Zelda je takva igra da autori nemaju mnogo slobodnog prostora za eksperimentiranje. To je lakše objasniti ako igru usporedimo, primjerice, sa Super Mariom. Zelda kao serijal mora ispuniti mnoge uvjete, koje su autori sami postavili, da bi ostao vjeran imenu. Situacija je kod Maria, kojega bez problema možemo pucati u svemir, staviti u tuđi trbuh, smjestiti ga u kart ili napraviti mnoge party igre, mnogo lakša.

Akcije ima taman koliko Zeldi i dolikuje

I svaki put iznova autori traže nešto novo što bi smjestili u malu prazninu između tradicije i inovacije. Tako se poigravaju s vremenima radnje pa se ova radnja zbiva prije svih ostalih, a primjerice Spirit Tracks za Nintendo DS (2009.) mnogo stoljeća kasnije. Umjesto da igru tehnički dotjeraju, ostaju vjerni počecima, obnove se kontrole, promijeni se mjesto radnje i prezentira nam se odlična igra.

Uspjeli su pomoću manjih stvari (kao što su skupljanje insekata i raznolikih materijala s kojima se mogu dobiti razna pojačanja oružja) igru učinti još zanimljivijom.

Pred sam kraj još kratka usporedba s TP-om. Kontrole su odlično napredovale, zahvaljujući MotionPlusu, grafički se nije mnogo toga promijenilo, atmosfera same igre nije više toliko mračna te ima mnogo više side-questova i samim time je trajanje dulje. Moguće je poboljšavati oružja, ali se ne mogu kupovati razni oklopi kao prije. Također je sam početak malo drugačiji, počinje se s mnogo više srca i čim se dobije mač mogu se izvesti svi potezi koje je u TP-u trebalo u tijeku igre naučiti. Svakome kome se sviđao TP, sigurno će mu se sviđati i SS.