„It’s dangerous to go alone! Take this.“, riječi su kojima je još davne 1987. godine započela velika avantura. Tada je Nintendov tim oko oca Super Marija, Shigerua Miyamotoa, u samo 128 kB zbio čarobni svijet Hyrule kojega je trebalo osloboditi zlih sila, ali ne i posljednji put. Nedavno je serijal uz Skyward Sword proslavio 25. godišnjicu postojanja. Možda 25 godina ne zvuči mnogo, ali je prva Zelda izašla malo nakon prvoga Super Mario Bros. naslova te skoro 10 godina prije prve Pokemon ili Resident Evil igre. U tih 25 godina prodalo se skoro 70 milijuna raznih nastavaka od kojih su svi ostali u sjećanju velikom broju igrača.

Oni koji poznaju serijal neće reći da Zelda nema nešto magično u sebi. No, što je to točno? Što svaku Zelda igru čini nezaboravnom, odnosno što je tajna uspjeha toga serijala i hoće li mu biti ravnog?

‘Ko igra Zeldu, igra je i dok ne igra

Miyamoto je još od djetinjstva u sebi nosio ideju stvaranja svijeta kakvoga ga poznajemo iz Zelda igara. Kao dijete je blizu svoga doma u gustoj šumi lutao i pronašao skrivenu pećinu koja mu nije ostavila mira. U glavi se često vraćao na to mistično mjesto te uz pomoć mašte stvorio svoj mali svijet.

Upravo taj osjećaj istraživanja nepoznatoga te želja vraćanja „ugrađeni“ su u svaku Zeldu. Nevažno je odvija li se radnja u Hyruleu, Koholintu ili Skyloftu, svaki od njih sadrži bezbroj zanimljivih likova, prelijepu prirodu te mnogobrojne tajne. Svaka izgovorena riječ puna je života. Svako mjesto ima svoju povijest. Svaki lik svoju priču. Svaki je osjećaj uvjerljiv. Svaka opasnost stvarna. Svaka Zelda igrača  uvuče u radnju do te mjere da igrač misli o tom svijetu i dok ne igra. Miyamoto je bezbroj puta rekao kako je glavna ideja koja ga vuče u svakom novom naslovu, želja da igrač postane i ostane dio svijeta, čak i dok je na poslu ili u školi.  Igra koja te „ne pušta“, čak i dok je isključena, ipak je nešto posebno.

Hyrule – Land of the Legend

Čak i oni koji nisu igrali Zeldu, znaju što je Hyrule. Veliki, otvoreni, čarobni svijet, koji samo čeka da ga istražite. Iako se kroz povijest mjesto radnje mijenjalo i često bilo izvan izvornoga Hyrulea, ono se ipak može uzeti kao reprezentativno mjesto radnje.
Za razliku od većine ostalih igara, gotovo svaka Zelda započinje mirno. Najčešće se Link budi u svom krevetu u malom selu te dobiva zadatak  koji će poprimiti nenadane dimenzije. Kako se Link budi, tako se i sam igrač polagano budi. Obično tekstovi na početku igre idu polako pa pred kraj igre ubrzavaju kako se mijenja atmosfera. No, bez obzira koliko strašna situacija bila, imate uvijek vremena raditi ono što upravo želite. Gori selo? Nema veze. „Meni se sada peca riba i trebam naći još jednu bocu“ , nema problema. Moglo bi se reći da se Hyrule po vama orijentira, prilagođuje se vašim potrebama, barem igrač ima osjećaj da je to tako.
Sjećam se još, kada sam se  prvi put penjao uz strmi Death Mountain, ušao u velebni dvorac, preplivao opasnu rijeku i jednostavno jahao uz zalazeće sunce. To su bili nezaboravni trenuci i neopisivi osjećaji, koji su se svaki put ponavljali pri novom prelaženju.

Još jedno važno obilježje toga svijeta, pored dimenzija, jest njegova promjenjivost. Ako ste ikad igrali ijednu Zeldu, znate onaj osjećaj nakon što tek pobijedite glavnoga protivnika nekog dungeona. Sada bi bio idealni trenutak za memoriranje i gašenje. No upravo sada iznova počinje istraživanje. S novim itemom iz dungeona se otvaraju potpuno novi putovi, mogu se uzeti nova blaga i otkriti nove tajne. Igra zapravo iznova počinje. Ovdje se opet možemo nadovezati na prvi odlomak članka. Ako bi kojim slučajem na tom mjestu morali ugasiti igru, znatiželja bi nas pratila kroz cijeli dan dok opet ne sjednemo u fotelju i nastavimo igrati.

Jedinstveni likovi

Bio Hyrule i još toliko lijep, no samo je podloga radnje. Njeni nosioci su pak mnogobrojni likovi. U središtu pažnje je naravno Link, Zelda i najčešće Ganondorf.

Link, mladi heroj, ono je što bi gotovo svako od nas htio postati. Ono o čemu svatko od nas kao dijete sanja. Hrabri heroj te oličenje svega dobroga u čovjeku. Također, simbol je odrastanja. Posebice kroz Ocarina of Time, gledamo kako iz maloga sedmogodišnjeg djeteta izrasta u lik vrijedan divljenja. Izrasta u vjerodostojnog nositelja triforca hrabrosti. Dok je još dijete, Hyrule i nije toliko opasan svijet, više idiličan, čak bezbrižan. Tek kada Link odraste, taj se svijet puni mračnim silama i postaje opasan za život. Simbolizira borbu s odrastanjem, s kojom je svatko od nas suočen. Još više o glavnom junaku malo kasnije. Mnogobrojne zamke na putu odrastanja upravo su utjelovljenje u antagonista Ganondorfa, nositelja triforca snage. Upravo u onakvoj ličnosti koju svatko nažalost poznaje iz svoga života. Suprotnost je Linka i svačiji cilj u igri je njegova smrt.

Lik neiskvarenoga junaka i lik utjelovljenja svega lošeg u čovjeku su na neki način uravnoteženi, odnosno povezani likom princeze Zelde. Ona je snaga koja nas pokreće; ona koja nas prati kroz cijelu igru iako fizički i nije prisutna, osim na početku i na kraju; ona za koju se kreće u avanturu. Nositeljica je triforca mudrosti te stoji za svu životnu mudrost i razum koji stječemo tijekom života. Možemo je poistovjetiti s našom savjeti.

Hrabrost Linka, snaga Ganondorfa i mudrost Zelde, svi su ujedinjeni u trifoceu. Te tri karakteristike ličnosti se nalaze u svakoga čovjeka. Kako se kaže i u samoj igri, svatko ima od svake pomalo, ali je jedna uvijek najizraženija. Neki su hrabri, željni pomoći, ali ne razmišljaju i sami sebe uvlače u probleme. Drugi razmišljaju, puni su mudrosti, ali pasivni kao Sheakespeareov Hamlet. „Biti ili ne biti“, mudar čovjek je pasivan. Oni treći pak, puni su energije, ali sama energija bez dobroćudnosti i mudrosti rezultira u zlu. Tek onaj tko uspije uravnotežiti te tri moći postaje… Teško je reći što postaje. U našem slučaju konkretno postaje vladar Hyrulea, no u našem svijetu? Možda puni čovjek. Svi smo mi biološki ljudi, no umijeće je biti pravi čovjek, različit od životinje.
Dobro smo duboko otišli, načeli tematiku koja vas možda podsjeća na sat književnosti u školi, ali sve ima svoju svrhu. Gore nabrojane detalje možda i ne primijetite pri igranju, ali su dakako prisutni. Djeluju podsvjesno. Igrate i jednostavno osjećate međusobnu povezanost likova, razumijete njihove osobine, znate kako će reagirati. Imate osjećaj da je ta igra stvarnost. Sjećate li se sada još uvodnoga dijela? Zelda je igra koja vas uvuče i ne pušta.

Link, Zelda i Ganondorf možda su najvažniji likovi, ali nisu ni blizu jedini. Dopustite mi jedan mali pokus. Na idućoj slici su prikazani neki likovi iz različitih dijelova serijala. Ako ste igrali ijedan od tih dijelova, zasigurno će vam likovi biti poznati.

Sjećate li se možda njihovih osobnosti, uloge u igri ili čak imena? Vrlo vjerojatno da jeste. No, kako lako zaboravimo neke ljude koje smo sreli nedavno u životu, a neke male, čak nevažne likove iz Zelde znamo i više godina nakon igranja? Lako je dati odgovor na to. Likovi su jednostavni. Po izgledu možda i nisu, ali najčešće ih prati ista melodija, vrše iste pokrete udovima i govore iste uzvike. Kroz mnoge sate igranja te melodije i pokreti se jako lako zapamte i ostaju jako dugo u sjećanju.

Je li ta njihova jednostavnost možda rezultat lijenosti autora? Ne vjerujem. Prije rezultat možda malo neshvatljivoga humora autora.Također moramo uzeti u obzir da je serijal ušao već u 26. godinu postojanja. Za vrijeme prvih naslova nije moglo ni biti riječi o ikakvoj složenosti, tehnički gledano. Tek su u Ocarina of Time uspjeli uvesti malo više života u likove, no i tada – tehnički uvjetovano – su to morali biti jako jednostavni pokreti i gestikulacije. Kako je vrijeme išlo te su posebnosti likova zadržane i danas specifične za ovaj serijal.

„The legend of …“

Analizirali smo mjesto radnje i likove. Nešto nam još nedostaje. Ono što to dvoje spaja u skladnu cjelinu. Priča! „Kakva je to priča u Zeldi!? Onaj spašava princezu. Niđe veze.“ – E pa nije baš tako jednostavno. Iz prethodne ste analize likova mogli vidjeti da je radnja mnogo dublja. Možda u suštini i jest spašavanje princeze, kakvo znamo čak i iz Super Mario Bros. igara, ali to je samo površinski sloj. Zapravo je glavna sastavnica priče vječna borba dobra i zla, pohlepe i mudrosti, vrlina i mana. Pogledajmo još malo ime serijala, The Legend of Zelda. Nije The Story of Zelda, već baš legenda. Ima sve što treba za jednu dobru legendu, heroja, problematiku i sve u svemu mistično/uzvišeno ozračje. Zašto je Zelda princeza? Zašto nije najobičnije dijete sa sela? I obrnuto, zašto je Link dijete sa sela, a ne princ?

Link, kao glavni heroj ili epski junak, mora po svemu biti blizak igraču. Jeste li ikada dok igrate razmišljali o tome kako vam je Link blizak lik? Imate neku vezu s njim. Nije to lik kao primjerice Super Mario, Donkey Kong ili Samus Aran, lik o kojem ne znate ništa, niti trebate znati. Link ima, ovisno o naslovu, svoju priču, motive i želje. U Ocarina of Time ga je majka kao novorođenče dovela u selo Kokiria kako bi ga zaštitila od zlih sila koje su napale Hyrule. Odrasta kao siroče u svijetu u koji ne pripada, dobiva zadaću i … ispuni je. Njegova avantura počinje nenadano. Budi se u krevetu, uz cvrkute ptica, no ubrzo se nalazi u prvoj opasnosti. Nakon nekoga vremena se susrećemo s odraslim Linkom, vidimo na njemu često razočarenje, pesimističnost, melankoliju pa na kraju kad se sve razriješi nastupa olakšanje. Samo strah koji je mlađega Linka pratio na svakom koraku, u odrasloj verziji više nema.

U Skyward Swordu je samo jedan od mnogih učenika škole u Skyloftu, no već u prvim satima igre vidimo što ga vodi u životu, na koji način razmišlja, kakav mu je odnos prema drugim učenicima, svojoj ptici pa i samoj Zeldi. I opet je, kao i u svakoj Zeldi, prisutno neko odrastanje, odnosno sazrijevanje. Opet avantura počinje buđenjem i malim problemom: „Gdje mi je ptica!?“, pa kasnije… bolje i da ne spominjemo.

Jeste li primijetili da su u gotovo svim nastavcima prisutna neka dva različita svijeta? U A Link to the Past imamo sadašnjost i prošlost, u Ocarina of Time također sadašnjost i prošlost. No u ovom slučaju je vremenska razlika mnogo manja, točnije, iznosi samo 7 godina. U Twillight Princessu Linka pratimo čas kao čovjeka, čas kao vuka. U Skyward Swordu  nema tako drastične razlike likova ili vremena, no svejedno, jedan se dio radnje odvija visoko u oblacima, jedan na zemlji. Što je to sve?

Pa, kao prvo i najvažnije, pridonosi dinamičnosti igre. Čini je mnogo zanimljivijom i nepredvidljivom. Također nam dozvoljava upoznavanje Linka iz dvaju različitih kutova, iz dvaju različitih vremena odnosno „stanja“. Nevažno bila to prva Zelda, A Link to the Past, Ocarina of Time ili Skyward Sword, Link šuti. Tihi je lik koji nikad ne progovara, koji naizgled nema svoje mišljenje. Ipak nije baš tako. Mi smo njegov glas, mi smo njegova pamet, njegove reakcije su ujedno i naše, njegove želje također naše. Mi smo Link. Upravo zbog toga sva ova povezanost o kojoj cijelo vrijeme govorimo. Što mislite, zašto se Link zove Link? Link je link/poveznica između igrača i igre.

Mislite da je glupo govoriti tako o Linku, koji je zapravo čista nakupina piksela? Nije. Na isti način možemo tumačiti i likove iz boljih romana, analizirati njihov život i njihovo razmišljanje. Što to? Pa upravo zato jer su detaljno izgrađeni, s najboljom namjernom i željom, detaljno razrađeni i osvijetljeni sa svih strana, kao i sam Link. Kao suprotnost njemu, možemo uzeti Nathana Drakea iz Uncharteda, koji po žanru odgovara Zelda igrama. Ako bi za jedno dvadesetak godina zaigrali možda tada deseti, ili koji već, nastavak toga serijala i dalje ne bismo osjećali nikakvu povezanost s glavnim likom. Naš bi odnos prema njemu bio i dalje formalan. Jednostavno on je tu na televiziji, mi smo u fotelji, neka svatko radi svoje. Jedina poveznica je signal koji ide iz kontrolera do konzole. Na svu sreću, nije takva situacija s Linkom.

Music is what feelings sound like.

Bach, Haydn, Mozart, Vivaldi, Beethoven, Kondo. Mogu li se oni  staviti u jedan niz? „Svi poznati, ali ‘ko mu je sad onaj Kondo?“. Koji Kondo samo je jedno od imena koja stoje iza predivnih melodija ovoga serijala. No, kako je bio u najvećem broju naslova glavni glede kompozicija, možemo ga uzeti kao reprezentativno lice istih. Melodije iz Zelda igara… Eh, gdje i kako početi? Možda su svakome  fine? Pa, to se i ne može reći tako lako. Ne vole svi iste žanrove niti imaju isto shvaćanje umjetnosti. No jedno se može zasigurno reći, melodije ispunjavaju svoju zadaću stopostotno.

Tihe su pred oluju, mistične u neizvjesnim, jake i brze u opasnim, a vesele i razigrane u bezopasnim situacijama. Uvijek su prisutne u odgovarajućoj mjeri i katkad same više straha prouzroče nego sam dungeon, što možemo vidjeti na idućem primjeru:

Što mislite, jesu li vam imalo ostale u sjećanju? Možemo to lako provjeriti. Slijedi (zasad još) bezimena pjesma, jedna od možda najpoznatijih iz serijala, koju mogu prepoznati čak i oni koji nisu igrali igru.

Zvuči li poznato? Uz ovu ste pjesmu vjerojatno prvi put ugledali dvorac Hyrule u 3D-u. Jahali svoga prvog konja i gonjali duhove. Svirali Sun’s Song kako bi došao dan i kako se ne bi morali mučiti s dosadnim zombijima iz zemlje. Poznato? Pjesma je iz najpoznatijega nastavka serijala, Ocarina of Time i prati vas na velikom otvorenom polju, tkz. Hyrule Field-Theme.

The Legend of Zelda – The advanture of a Lifetime

The Legend od Zelda je nešto kao moderna Ilijada ili Ep o Gilgamešu. Legenda koja traži sebi ravnoga. Je li ovaj serijal savršen? Ne, nijedan nije. Je li vrijedan divljenja? Zasigurno da. Pored svega gore navedenoga ne smijemo zaboraviti njegov tehnološki značaj za cijeli svijet video igara. Koja je bila prva igra s ugrađenom baterijom za spašavanje napretka u igri? Prva Zelda je imala tu opciju i to još 1987., za razliku od dotadašnje tehnike spašavanja passworda. Što mislite, odakle potječe automatsko ciljanje koje viđamo u mnogim igrama? Iz prve 3D Zelde, Ocarina of Time. Ne smijemo ni zaboraviti Phantom Hourglass, prvu Zeldu za Nintendo DS, kao igru s najvećim postotkom touch kontrola, ili Skyward Sword, koji zahvaljujući Motion Plusu omogućuje 1:1 prenošenje pokreta, kroz cijelu igru.

The Legend of Zelda jednostavno je serijal koji sadrži idiličan otvoren svijet, detaljne likove, epsku radnju, fenomenalan soundtrack i odličan gameplay koji to sve ujedinjuje. Gdje je onda tajna? Teško je reći. Možda jednostavnost gameplaya, sveukupna atmosfera igranja, nepromijenjenost?

Bilo kako bilo, važno je da uspijeva i da svaki put dobijemo iznova nezaboravnu avanturu. U konačnici, ne igram Zeldu zbog bitki, grafike ili zagonetki, igram je kako bih vratio mir u čarobni svijet Hyrule i stanovnicima vratio miran san!