U vremenu mnogobrojnih remakeova i remastera starijih igara, Nintendo se ponajviše fokusirao na serijal The Legend of Zelda. U zadnjih pet godina gotovo sve „velike“ Zelde (od vremena N64) su dobile modernizirani tretman, a ove godine na red je došao 13. nastavak serijala Twilight Princess, izvorno objavljen za GameCube i Wii krajem 2006. godine.

Igrajući prethodne remakeove (Ocarina of Time 3D i Majora’s Mask 3D za 3DS te The Wind Waker HD za Wii U) uvjerili smo se u sposobnost Nintenda da već vrlo kvalitetne naslove uzdignu na još veću razinu, a tako je uglavnom i u ovom slučaju. Ovaj remake ne čini odličnu igru baš puno boljom, ali ipak nudi definitivnu verziju desetljeće stare igre.

Same promjene u odnosu na originalnu verziju su uglavnom vizualne, no ima ponekih koje se tiču i kontrola te sadržaja. Bolji grafički prikaz nam nudi 1080p rezoluciju, bolje osvjetljenje, detaljnije teksture, više objekata u nekim prostorima i sl. Sumračni svijet je i dalje impresivan kao i nekad, tako da i mnogi koji nisu bili baš zadovoljni tehničkom stranom izvorne verzije sad ne bi trebali previše prigovarati.

Pauci, neizostavni stanovnici svakog šumskog dungeona

Što se tiče kontrola, one su bazirane na klasičnoj kontrolnoj shemi sa GameCubea, a sama igra je prerada upravo te verzije, a ne zrcalne sa Wiija. Naravno, dodatni plus je što ekran Wii U GamePada služi za upravljanje inventarom te prikaz mape svijeta, odnosno dungeona, kao i za trenutno pretvaranje Linka u vuka i nazad. Pored lijevog sticka, ciljati se može i pomicanjem kontrolera. Igra podržava i Wii U Pro Controller, no tu naravno izostaju pogodnosti dodatnog ekrana. Također, ovim načinom kontrola vraća se ono što je nedostajalo Wii verziji, a to je slobodno pomicanje kamere desnim stickom. Zrcalna Wii verzija je prisutna u Hero modu, odnosno većoj razini težine u kojoj protivnici čine dvostruku štetu. Što se samog sadržaja tiče, misija „Tears of Light“ kako bi se uklonio sumrak sa određenih lokacija je ponešto skraćena – skupljanje tears of lighta je svedeno sa 16 na 12, a dodan je i item Ghost Lantern koji suži pri opcionalnoj misiji lova na duhove. Pored toga još jedan dodatak je prisutan u podršci nekoliko amiibo figura (Link, Zelda, Sheik, Ganondorf te Wolf Link). Najznačajnija je zasigurno Wolf Link amiibo figura jer otvara opcionalnu lokaciju Cave of Shadows koja je ekvivalent sporednoj misiji Cave of Ordeals s razlikom što se borbe odvijaju u liku vuka.

Da, da, tu me počeši

Ono što se može dalje reći o igri, vrijedi za sve verzije. Iako se možemo zabavljati raznim mini-igrama, ponekim sporednim misijama te traženjem skrivenih spilja, u središtu igre je njezina mračna priča (s raznim temama poput prijateljstva, pohlepe, moći, žrtvovanja) koja se ne gubi iz fokusa bez obzira na trajanje nekoliko desetaka sati. Strukturalno, kraljevstvo Hyrule slijedi uobičajen obrazac (šumsko, vulkansko, vodeno te snježno područje), ali se izdvaja svojom veličinom. Sama područja jesu dovoljno raznolika, no ipak ponešto prevelika za svoje dobro budući da se osjeti i određena doza praznog hoda. No, kako to najčešće biva u Zelda igrama, Nintendo je posebnu maštovitost pokazao pri dizajnu dungeona, od kojih su i danas neki među najboljima u serijalu. Osobno bih izdvojio City in the Sky i Snowpeak Ruins kao favorite iako ni drugi ne zaostaju previše, odnosno nema nekog „zloglasnog“ ili manje oduševljavajućeg. Klasična je i upotreba specifičnih itema, tj. dodatnih oružja koja pronalazimo u dungeonima koja se upravo u njima najčešće koriste, no van njih i nemaju baš čestu primjenu. Borba u obliku vuka daje dodatni plus akcijskom segmentu, a i okršaji prilikom jahanja Epone su uzbudljivi kao i nekad. Tu su i već spomenuta skrivena područja u kojima je potrebno riješiti poneku zagonetku ili se borbama probijati do kraja kako bismo pokupili nagradu, no ostaje osjećaj da je ih je moglo biti i nešto više. Od mini-igara ne treba zaboraviti i neizostavno pecanje na koje se može utrošiti još par sati vremena. Pored Linka i Zelde, tu je i dobar broj drugih likova od kojih se naravno najviše ističe Midna koja se uspjela pokazati kao vjerojatno najbolji suputnik u Zelda igrama. I drugi likovi imaju šarma, a i negativac Zant nije baš jednodimenzionalan.

Bez obzira na određene prigovore, Twilight Princess HD je svakako vrijedan igranja, posebno onim igračima koji ga nisu odigrali na GC-u ili Wiiju. Oni koji jesu uživat će u boljem grafičkom prikazu, nešto intuitivnijim kontrolama s pogodnostima dodatnog ekrana te se prisjetiti nekih od najboljih dungeona u serijalu. Upravo to, kao i igrivost visoke kvalitete dovoljan su razlog za svakog igrača da se upuste u još jednu Linkovu avanturu kako bi hirulijanskom kraljevstvu vratili izgubljeno svjetlo.