The Order: 1886 je jedna od onih igara koju su mnogi pokopali i prije nego što je stigla u prodaju. Ova PlayStation 4 ekskluziva Sonyjevog studija Ready at Dawn dočekana je na nož već prilikom svoje prve gameplay demonstracije, a kao njenu najveću manu mnogi su navodili prilično generičan i beživotan gameplay, koji je znatno zasjenio spektakularnu audiovizualnu prezentaciju koja na sav glas jednostavno vrišti „next-gen“.

Priliku da osobno isprobam The Order: 1886 imao sam na prošlogodišnjem Reboot Infogamer sajmu, a ono što sam tada vidio ostavilo je sličan dojam i na mene, no s obzirom da je u to vrijeme do izlaska igre bilo ostalo gotovo pola godine te da je u pitanju bio demo već star nekoliko mjeseci, očekivao sam da će se Ready at Dawn pozabaviti manama igre te ih eventualno ispraviti u konačnici, osobito nakon nekoliko kraćih odgoda igre. Sada kada je igra konačno stigla u prodaju, red je da provjerimo što nam zapravo ona nudi i koliko je ona u stvari dobra, odnosno loša.

Kaos i „Red“ u steampunk viktorijanskom Londonu

Već prilikom prve najave, The Order: 1886 je svojim settingom i atmosferom zaintrigirao veliki broj igrača. Fantastična priča smještena u alternativni steampunk viktorijanski London i red vitezova koji se bori protiv sila zla već na prvu zvučali su obećavajuće, a sada kada je puna igra pred nama, moram priznati da sve djeluje još bolje, barem što se priče tiče.

Radnja igre, kao što i sam naziv govori, smještena je u alternativni London 1886. godine. Industrijska revolucija sve više i više uzima zamah, javljaju se ogromne kompanije koje drže monopol nad raznim dijelovima industrije, a gdje su visokoprofitni poslovi, tu su uvijek i brojne spletke i manipulacije a obična sirotinja, kao i uvijek, u tome najviše ispašta. No u pozadini industrijskih previranja i nemilosrdnih staleških sukoba, krije se i nešto mnogo opasnije i mračnije – u pozadini svega toga bijesni rat između vukodlaka i reda vitezova, koji u tajnosti čuvaju London.

Dobrodošli u alternativni viktorijanski London!

Svi manje-više znamo pravu priču o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola, no The Order: 1886 nam donosi nešto drukčiju viziju iste. Naime, ova verzija glasi ovako – kralj Artur u VI stoljeću okuplja vitezove okruglog stola iz jednog drugog razloga – borbe protiv vukodlaka, a otkriće „crne vode“ koja liječi i produljuje životni vijek predstavlja jedan od ključnih razloga superiornosti Reda, u čijim su se redovima i nakon više od deset stoljeća našli isti vitezovi. Tako je bilo stoljećima nakon Artura. Sile dobra u sadašnjosti, na čelu s glavnim protagonistom Sir Galahadom i njegovim odredom, zahvaljujući tehnološkom napretku počinju pobjeđivati u ratu protiv sila zla, međutim i protivnička strana ima asa u rukavu – prvenstveno u vidu izdajnika u redovima „dobrica“, zahvaljujući kojem su uvijek korak ispred. Upravo će ta izdaja pokrenuti grandioznu teoriju urote alternativnog Londona, na Galahadu i ekipi bit će da otkrije tko stoji iza svega toga, a u njihovom nastojanju da u tome uspiju pomoći će im ni manje ni više nego slavni Nikola Tesla. Tesla će za Galahada, Percivala, Lafayetta i Lady Igraine kreirati tehnički superiorno oružje i cool gadgete, koji će im dati ogromnu prednost u borbi protiv gotovo golorukih pobunjenika i znatno snažnijih i opasnijih vukodlaka.

Lafayette, Percival, Igraine i Galahad – dobro poznata četvorka s kojom ćemo se družiti već dio igre

Alternativni steampunk London, vitezovi okruglog stola, Jack Trbosjek i Whitechappel, Nikola Tesla, Thomas Edison i Charles Darwin u kombinaciji s prilično interesantnom pričom i autentičnom atmosferom sasvim su dovoljan razlog da privuku većinu igrača, no pojedini problemi koje gameplay donosi neke od tih igrača ipak neće zadržati 8 – 10 sati, koliko je potrebno za završetak igre.

Rivalstvo Nikole Tesle i Thomasa Edisona je tu da priču učini zabavnijom

Gears of Order: 1886

Uz uzbudljivu priču i vrhunsku atmosferu najbolje paše i dinamična raznolika gameplay mehanika i određena dubina izvođenja, što ipak nije slučaj s našim današnjim pacijentom, a nada da će Ready at Dawn nešto promijeniti u samom gameplayu raspršila se istog trenutka kada sam dobio kontrolu nad glavnim likom. Sve je isto kao i u demou, što znači da je pred nama klasičan cover based third person shooter u stilu Gears of Wara, a ostali segmenti gameplay mehanike još više pogoršavaju stvar. Linearnost igre narušena je i (pre)čestim quick time event sekvencama koje svako malo uskaču u sjajno odrežirane animacije, a kada vidite prilično loše uklopljeni stealth dio igre, bit će vam jasno da ovdje nešto baš i ne štima.

Ne, ovo nisu Gearsi, barem ne oni pravi

The Order: 1886 zaista nema mnogo toga za ponuditi, barem kada je u pitanju igrivost. Od samog početka pa do kraja očekuje vas red animacija, red šetanja i skakutanja,  red animacija pa red napucavanja, red animacija pa red šuljanja i izvršavanja traljavo uklopljenih QTE sekvenci (da, pogodili ste – animacija u igri ima dovoljno za cjelovečernji film).

QTE – nekada su bile cool, sada u većini slučajeva idu na živce

Veći dio igre napucavat ćete se s pobunjenicima, a nešto kasnije i s pripadnicima United India Companyja. Tek povremeno na vašem putu će se naći i poneki vukodlak, a borba protiv ovih čudovišta riješena je zaista očajno pa je na kraju ispalo da je jedan obični pobunjenik s puškicom opasniji protivnik nego golema zvijer koja vam jednim udarcem može otkinuti glavu (nemam namjeru trošiti riječi na istu, tko je igrao igru zna o čemu pričam, tko nije – pošteđen je razočaranja).

Stealth je još jedan od gameplay elemenata koji baš i nisu dobri

Gameplay sam po sebi jeste veoma intuitivan, no sve nekako djeluje preblijedo u odnosu na tehnički dio igre. Zamjerki samom gameplayu ima još mnogo, a spomenut ću još samo neke. Npr. istraživački dio u igri sveden je na teški minimum – ponekad ćete lutajući impresivno dizajniranim ali praznim lokacijama naletjeti na poneki dokument ili zvučni zapis koji možeto preslušati samo iz izbornika (DualShock 4 kontroler već se pokazao kao sjajno rješenje za mnoge kozmetičke dijelove pojedinih igara, a ovdje uopće nije iskorišten). Tu je i u većini slučajeva besmisleno pregledavanje predmeta i dokumenata. Prilično je iritirajuće kada se ko mahniti trudite okrenuti neki predmet kako biste nešto više doznali o njemu, misleći da je isti značajan za igru,a onda shvatite da je taj predmet u igru ubačen čisto radi kozmetike.

Jednim udarcem dvije muhe – efikasna eliminacija “vučka” + otključan trofej

No, kako ne biste pomislili da je smisao ove recenzije pošteno ocrniti The Order: 1886, ova igra svakako ima i svojih svijetlih trenutaka. Iako je pucački segment prejednostavan, samo napucavanje s protivnicima nije loše odrađeno. Detekcija pogodataka je kvalitetno odrađena, a svakako jedna od najsvjetlijih strana igre jeste arsenal oružja na kojem bi Galahadu i ekipi pozavidjeli i Ratchet & Clank, a koje će gospon Tesla osmisliti za glavne likove. Iako može malo zasmetati što je većinu tog oružja moguće koristiti na tek nekoliko mjesta, zabava je svakako zagarantirana (Thermite Rifle je jedno od najzabavnijih oružja koja smo mogli koristiti u igrama tokom nekoliko posljednjih godina). Tu je i nekoliko super zabavnih gadgeta, poput uređaja za hakiranje ili obijanje brava, a zaista je cool što je u jednom momentu u igri moguće pozvati zračnu potporu i to pomoću Morsea. A kakav bi to shooter bio da u njemu nema i nekih slow-motion efekata i bullet timea? Iako nije Max Payne ili neki drugi akcijski heroj, i Galahad može povremeno usporiti vrijeme i potamaniti sve što se nalazi na ekranu. Ovo je moguće zahvaljujući crnoj vodi koju Galahad nosi oko vrata, međutim s obzirom da ćete nju češće čuvati za liječenje u kritičnim situacijama te kako igra i nije pretjerano izazovna, vrlo rijetko će vam uopće i pasti na pamet taj svojevrsni bullet time.

Sada kada smo spomenuli izazovnost igre, red je da o istoj i kažemo par riječi. Naime, The Order: 1886 je veoma laka i neizazovna igra kroz koju će se igrač prosječnih vještina na „normal“ postavkama prošetati za maksimalno 8-10 sati. Svi iskusniji igrači nemaju potrebe započinjati igru na „normalu“ pa u startu savjetujem da igru pokrenu na „hardu“, jer tek tada bi im mogla biti nešto zanimljivija i izazovnija.

U igri ima dosta “praznog hoda” no barem ćemo uživati u sjajno dizajniranim lokacijama

The Order: 1886 na veliko iznenađenje ne donosi nikakav multiplayer. Sve je podređeno snažnoj priči i single player igranju, a s obzirom da nakon jednog prolaska, igra ne nudi nikakav povod za ponovno igranje, dovodi se u pitanju isplativost ovog naslova. Upravo je to razlog zašto se The Order: 1886 neće prodati u očekivanoj nakladi, jer pomalo je i besramno od izdavača i developera da od igrača „otmu“ punu AAA cijenu za nešto što će prosječan igrač izgustirati za maksimalno dva poslijepodneva.

Napokon jedna „next-gen“ igra

I dok na polju gameplaya baš i ne briljira, The Order: 1886 je s tehničkog aspekta jedna od najimpresivnijih igara današnjice. Vizuali u igri jednom riječju su sjajni. Dizajn likova i lokacija je fantastičan, a ultraširoki filmski prikaz daje igri potpuno novu perspektivu koja se možda i neće svidjeti svima. Atmosfera steampunk viktorijanskog Londona dočarana je do najsitnijih detalja, a prljavština svakog mračnog kutka Londona toliko je živa da ju gotovo možete osjetiti i udahnuti (hodajući ulicama Whitechappela i promatrajući prljave sirotinjske kutke i bordele te teškim životom i bijedom izmrcvarenu sirotinju i očajne prostituke, svakog trenutka ćete iz magle očekivati i pojavljivanje Jacka Trbosjeka i legendarnog detektivskog dvojca, Sherlocka Holmesa i Doctora Watsona, koji mu je za petama).  Jedinu manju zamjerku dao bih zaista presitnim titlovima, koji su čak i na velikim televizorima premaleni za čitanje. Zvučna strana igre odrađena je besprijekorno, a svakako bih izdvojio odličan voice acting koji se proteže kroz cijelu igru.

Whitechappel je jedna od najimpresivnijih lokacija u igri

Kamera u igri je uglavnom dobra, osim prilikom borbe s vukodlacima i kod pojedinih stealth segmenata, gdje zna prilično iznervirati zbog svojih oštrih kadrova, no nije u pitanju ništa strašno. S druge strane, ono što bi moglo malo iznervirati jeste prilično loše realizirana umjetna inteligencija suboraca i protivnika. Naime, često će se dogoditi da će vaša pratnja bez prestanka pucati u prazno, dok vas okružuje desetak do zuba naoružanih protivnika, koje ćete, htjeli vi to ili ne, ipak morati sami srediti. Isto tako, protivnici će često samo čekati da ih uspokojite, dok će vas u pojedinim situacijama upucati a da se i ne snađete (osobito u stealth sekvencama, često će se dogoditi da uopće ne budete u protivnikovom vidokrugu, a da vam on smjesti metak posred čela).

Vizuali? Slika govori tisuću riječi

Igru krasi nejvjerojatna filmičnost, a činjenica da u njoj ima preko sat i pol animacija, sama po sebi govori u kojem je pravcu Sony odlučio odvesti ovaj naslov. Priča u igri je veoma dobra i „drži vodu“, međutim ne donosi neki konkretan završetak, što samo sugerira da Sony ima veće planove s ovim ostvarenjem. I dok ćemo puni rasplet radnje vjerojatno vidjeti u drugom ili možda trećem nastavku (ukoliko do njega dođe, a vjerujem da hoće), ono što kod priče i scenarija može malo zasmetati jeste generalna nedorađenost likova. Naime, osim Galahada (koji je ujedno i jedini igrivi lik), ostale sporedne likove nećemo ni stići dobro upoznati, a već ćemo biti na predugačkoj odjavnoj špici, a to svakako predstavlja još jedan manji minus.

Simpatičan easter egg jedan je od rijetkih razloga za istraživanje praznih kutova lokacija igre

Red ili NeRed?

Rekao bih ipak nešto između. The Order: 1886 je igra koja smjelo balansira na audiovizualnoj perfekciji i znatno lošijoj gameplay izvedbi, ali koju bi svi ljubitelji mračnijih steampunk akcijskih avantura morali barem isprobati. Kupnju iste svakako ne bih preporučio svima, jer 60 eura je zaista previše za jednokratnih 10-ak sati dosadnjikave zabave. S druge strane, ukoliko se nađete u prilici zaigrati The Order: 1886, to svakako učinite – čisto da se sami uvjerite o kakvom je ostvarenju riječ.