The Showdown Effect nova je tvorevina genijalnih tvoraca iz Arrowhead Studiosa, ekipe koja je zaslužna za još genijalniju Magicku, igru koja protekle dvije godine samouvjereno rula online co-op vodama. Ovoga puta dobili smo totalno drugačiji uradak, igru koja je natrpana akcijskim šundom ’80. i ’90. godina prošlog stoljeća prožeta hrpom klišeiziranih izreka i fraza akcijskih filmova b-produkcije, a sve skupa upakirano u jednostavni 2,5D platformerski sistem. Na papiru i na trailerima, baš kao što je to slučaj i s filmovima, vrlo često se stvari čine odličnima, no nerijetko se ispostavi da to u praksi zapravo i nije baš tako. Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego posvetiti malo vremena da sagledamo stvari iz svakog kuta te donesemo konačan zaključak. Read on!

AUTISTIČNI AUSTRIJANAC

Iz uvoda, slika i trailera već ste mogli steći dojam o kakvom se šundu zapravo radi. Igra očigledno svoj humor vadi iz nepresušnog rudnika treš akcijskih filmova kojima smo bili obasipani ’80. i ’90. godina prošlog stoljeća, što se može primijetiti od prvog trenutka kada pokrenete samu igru. Prvi lik kojeg ćete upoznati jest Dutch McClone, rođen u Austriji, živi u Americi, bio je podvrgnut testiranjima i krađi identiteta, a usput i prebačen kroz vrijeme. Mora se boriti kako bi povratio svoj identitet i vratio se u sadašnjost te nastavio sa svojim poslom „tete u vrtiću“. Mislim da apsolutno nije potrebno spominjati da Dutch McCloneov glas zvuči totalno poput Arnolda Šarafcigera. Drugi lik za primjer je Mr. Shur Foo, kung-fu majstor koji je transcendentalnim putem prešao iz smrtnog života u više ravni spiritualne besmrtnosti, posjeduje dućan kineskih suvenira u Americi, a tu i tamo uzme nekog nadarenog dečkića da ga poduči drevnim majstorijama kung-fua vođen isključivo mudrošću poruka iz fortune-cookiesa. Dakle, sigurno ste iz ova dva primjera izvukli poveznicu s bar 5-6 filmova i akcijskih junaka te stekli opći dojam iliti feeling igre.

Trash akcijski filmovi s kraja prošlog stoljeća glavna su inspiracija ovoj igri

Što se tiče same radnje igre, nje zapravo i nema, nego se ona isključivo ograničava na osobnu pozadinu ponuđenih akcijskih junaka, ovako jednostavno, u nekoliko rečenica.

KADA QUAKE I SUPER SMASH  BROS OPĆE

…dobijemo akcijom nabijenu, frenetično brzu fuziju u kojoj je jedini cilj što prije pobiti sve što se kreće po jednostavnoj maloj mapi gledanoj iz bočne perspektive. Mislim da je to najkraći i najjednostavniji opis mehanike ove igre. The Showdown Effect je multiplayer akcijska platform 2.5D igra koja se igra protiv drugih igrača i iako ima nekoliko različitih modova, većinom se svodi na isto, tj. da eliminirate sve protivnike i budete pobjednik. Kada već spominjemo, postoje 4 različita moda. Redom su to: Showdown, free-for-all borba u trajanju od nekoliko minuta nakon čega se uključi showdown ili veliko finale u kojem nakon smrti više nema respawna i posljednji živući igrač postaje pobjednik. Team Elimination, borba između dva tima igrača u kojem se nakon svake smrti produžuje vrijeme respawna za 5 sekundi, igra se sve dok je bar jedan igrač iz tima živ, a pobjednik je tim koji uspije pobiti cijeli protivnički. The Expendables, ponovno bitka između dva tima gdje jedan tim igra kao Expendables i nakon svake smrti respawn time se povećava za 10 sekundi, a drugi tim igra kao Henchmen i ograničeni su na samo jedno oružje uz instant respawn. Cilj je naravno da Expendables tim što više izdrži, a igra je gotova kada su svi iz tima mrtvi u isto vrijeme. One Man Army, borba u kojoj jedan igrač igra protiv svih, a kada ga netko uspije ubiti onda on preuzima ulogu One Man Armya. Igra je vremenski ograničena i ponovno završava finalnim shodownom gdje posljednji pobjeđuje. Svi modovi su ultra brzi i kratki, te kad sve zbrojimo i oduzmemo, poprilično su slični, cilj ostaje isti, ubiti sve oko sebe.

Multiplayer ima jednu jedinu premisu – Ubij ili budi ubijen!

Zavirimo sada i u samu mehaniku igre. Ona je, kao i sve u ovoj igri, poprilično jednostavna, krećete se po mapi, ulazite u borbu i ako ne izgubite glavu bježite što dalje od protivnika kako bi ste se možda uspijeli malo zaliječiti koristeći tipku B. Kretanje je maksimalno pojednostavljeno (ipak se radi o platform igri), u četiri zadana smjera plus skakanje. Naravno postoji i nekoliko dodatnih sitnica poput odbijanja od zidova kako biste se popeli na višu razinu ili pak rolanja i skakanja prema protivniku. Kada sve primijenite u igri primijetit ćete kako imate dosta prostora za manevriranje i izvođenje comboa od ovih zadanih kontrola. Sama borba je pak drugi „par opanaka“, a oružja se dijele na vatrena i hladna (logično, zar ne?). Glupo sročeno, no ubrzo ćete primijetiti što je pjesnik htio reći. Naime, sva sječiva, kuke, pile, noževi i mačevi u igri su zapravo jednostavniji za korištenje i s njima ćete brže ubiti protivnika nego s automatskim puškama, sačmaricama i pištoljima. Razlog tome leži u sistemu korištenja vatrenog oružja i u početku će vam biti komplicirano. Naime, krećete se WASD kontrolama, a mišem određujete smjer u kojem ćete pucati, no da ne bi bilo jednostavno kursor miša iliti ciljnik morate držati točno na protivniku kojeg gađate, ako je on ispred ili iza njega, ništa od vašeg pogotka. Vjerujte mi na riječ, zna biti poprilično teško pogoditi protivnika koji je brz, skače, rola se po podu i juri na vas kako bi vam otvorio crijeva svojom katanom.

Multiplayer kaos

Cijela igra je ultra brza, mečevi kratko traju, opcije za bježanje/liječenje je jako malo i jedino što u ovoj igri morate raditi je biti stalno u pokretu i spremni na krkljanac, a tu se i krije sva čar The Showdown Effecta.

BILO JEDNOM NA BRDOVITOM JAPANU

Pogledajmo malo grafiku. Napravljena je u duhovitom i šarenom stilu koji podsjeća na gledanje crtanog filma. Nekakvih napradnih grafičkih featurea nema, no to u ovoj igri nije ni potrebno. Dapače, igra izgleda simpatično i grafički vizuali su svakako na razini jer uostalom od silnog krkljanca i skakanja po ekranu, te krvi i razrezanih udova koji lete na sve strane, nećete previše pažnje obraćati na to kako je nešto dizajnirano i napravljeno. U igri postoje 4 mape (dvije u srednjovjekovnom stilu, dvije u Neo-Tokyo urbanom stilu), što će neki vjerojatno primijetiti kao malo, no s druge strane kad pogledamo da su razlike u mapama čisto na razini pozadinskog wallpapera i nekoliko ostalih sitnica, ne možemo ovo uzeti kao nedostatak. Zvukovi u igri su još zabavniji, svako oružje, ali i gole šake, npr. proizvode odgovarajuće zvukove uz neizbježno tresh „stenjanje“ likova dok nekoga mlate ili pak bivaju umlaćeni. U pozadini, kao i u svakom pravom akcijskom filmu, svira žestoka „brijačina“ s jakim gitarskim riffovima koji se zapravo dobro uklapaju u frenetičan doživljaj igre, a da ne spominjem tek showdown na kraju igre kada je borba do posljednjeg borca, a u pozadini scene vidimo Godzillu kako ruši Tokio ili zmajeve koji napadaju srednjovjekovne dvorce uz meteore koji padaju s neba. Totalni kick-ass!

Frenetična akcija očekuje vas na svakom koraku

Moramo spomenuti i dodatni sadržaj kojim vas igra nagrađuje. Naime, u svakom odigranom meču ćete, sukladno svojim rezultatom, dobiti i određeni broj experiencea i dizat će vam se globalni level na vašem računu. On je tu zapravo napravljen čisto iz stilskog razloga jer apsolutno nikako ne utječe na daljnju igru niti ćete radi njega dobiti neke nove mogućnosti, a spomenuti experience možete potrošiti na otključavanje raznih dodataka i oružja za svoje likove, poput različite odjeće, obuće te pokrivala za glavu. Oni su također samo „za šminku“ i nikako drugačije ne utječu na vašu igru osim što su tu za pravljenje što veće budale od sebe (za prave budale postoji i opcija mikrotransakcije, točnije, tko želi može kupovati te dodatke sa stvarnim parama).

Šarenilo, krv i eksplozije – to je The Showdown Effect

Jedna stvar koju moram primijetiti i koja mi je zapela za oko jest činjenica da The Showdown Effect izgleda super kada ga samo gledam, onako na videu, dok se drugi kolju. To su izgleda primijetili i momci u Arrowheadu, jer u igru je implementiran i popularni twitch.tv, servis za streamanje igranja. Direktno iz menija se možete spojiti u nečiji stream, uzeti kokice i gledati kako se ekipa šamara i sječe. Simpatičan dodatak kojeg dosad nisam primijetio ni u jednoj igri, dobro, stremanje kroz igre postoji i nije ništa novo, no prvi put vidim da je implementiran totalno odvojeni servis poput Twitch.tv kao što je to slučaj u ovoj igri. Svakako će se nekima svidjeti gledati nabrijane Azijce kako igraju ili pak da se i sami okušaju podijeliti sa svijetom njihovu lošu igru. Pa tko voli, nek’ izvoli.

ZAKLJUČAK ILI KAKO KILAVO ODSJEĆI GLAVU

Kada sve zbrojimo i oduzmemo, The Showdown Effect je dobra akcijska igra za ubiti malo vremena, ali bojim se da nije više od toga, barem ne zasad. Postoji tu dosta problema koje sam odvojio za kraj i koji uvelike utječu na konačnu ocjenu. Prvi i vjerojatno najveći problem su kontrole, odnosno kretanje u igri. Iako je gore zvučalo jednostavno, to zapravo nije tako. Ne znam kako je developerima uspjelo da kretanje likova u igri izgleda tako kruto i „ljepljivo“, a same kontrole da imaju nekakav osjećaj delaya. Pritisnete recimo skakanje, a vaš lik ne skoči momentalno nego ima mali lag od djelića sekunde koji je dovoljan da osjećaj bude čudan. Nebrojeno puta ćete se naći u situaciji da promašite malu platformu na koju želite doskočiti ili da se ne uspijete odbiti od zid kako bi došli na gornju razinu. Totalno se gubi feeling za kretanje i teško ga je opisati, no shvatit ćete o čemu govorim jednom kad sami probate. U ovako brzoj i akcijom nabijenoj igri gdje je brzo i fluidno kretanje zapravo ključ, nikako se ne bi smjelo dogoditi da vas isto sputava. Druga stvar koji također ide na živce jest nepostojanje servera za igru. Isključivo multiplayer igra bez vlastitih servera? Jao. Dakle svaka igra na netu je hostana isključivo od strane korisnika, što u 99% slučajeva znači da svi igrači imaju veseli ping. U gotovo svakoj partiji koju sam odigrao, ping mi se veselo zabavljao na razinama 300 do 600 ms, pa vi probajte igrati tako. Ako ovaj problem spojimo s onim prvim problemom gdje i same kontrole imaju lag, dobijete splačinu od igre gdje možda i jeste brži i bolji od nekog, al on je vas već ubio jer ne vidite stvarno stanje na ekranu. Minus preko kojeg se jednostavno ne može prijeći i koji zapravo ubija cijelu igru koja u idealnim uvjetima nije loša, nego je čak i zabavna. Treća stvar su svi oni dodatci koje sam spomenuo gore, stvarčice koje otključavate za svoje heroje iz zabave. Dobar je to detalj (sjetimo se da cijela filozofija sprdačine u Team Fortressu 2 zapravo leži u mnogobrojnim kapama i čudima koje igrači stavljaju na svoje likove), no u ovom slučaju to nije tako jer igra pati za više dodataka kojih je jednostavno premalo. Od prvotnog ushićenja, vrlo brzo vam splasne doživljaj, takav okus ostavlja u ustima.

Da nema problematičnih kontrola, igra bi bila veliki hit

Igra ne spada u visoki cjenovni rang, pa ju iz tog razloga ne možemo totalno ubiti do kraja. Obična verzija košta 10$ dok za deluxe verziju morate izdvojiti 20$ (Ekstra heroj, soundtrack, te jedan primjerak Magicke – dobro za one koji možda nemaju igru). Da se razumijemo, za The Showdown Effect zasigurno još nije kasno jer se sve ove navedene stvari stignu popraviti patchevima i DLC-ovima (Magicka ih ima tonu) te se nadam da će ekipa iz Arrowheada primijetiti vapaj igrača te pametno odgovoriti na njega.  Zbilja mi je žao što vam ne mogu od srca preporučiti ovu igru koja je u suštini „zakon“, jer je koče ove dječje bolesti.