Tematika usko vezana za mentalne bolesti, ma koliko u teoriji bila inspirativna za cjelokupan horror žanr, vrlo rijetko je eksploatirana na gaming sceni. Zaista su rijetke igre takve tematike, a i one koje trenutno postoje, uglavnom sadrže nešto distanciranije reference, koristeći inspiraciju za lokacije (Silent Hill) dok smo u tek ponekoj igri svjedočili ozbiljnijem i mračnijem uplitanju u ovu iznimno tešku tematiku (Outlast, The Evil Within..). Svoju priliku da se izdvoji iz mase i hrabro zakorači na nepoznati teritorij, odlučio je iskoristiti talijanski indie razvojni tim LKA, koji je gaming sceni odlučio ponuditi upravo igru s nešto drukčijim pristupom horror žanru, izdavši početkom 2016. godine na PC-u The Town of Light, psihološki horror koji je poprilično podijelio mišljenja kritike i igrača. Neki su ga smatrali promašajem, drugi prijeko potrebnim osvježenjem, no, kako god, igra se jednostavno nije uspjela izdvojiti iz društva uvijek nepopularno prosječnih. To nije obeshrabrilo razvojni tim LKA, koji je godinu i pol kasnije odlučio izdati i njegovu unaprijeđenu verziju za konzole, a je li vrijedilo čekati ovu reviziju igre i je li ista uspjela nadmašiti original, pogledajmo zajedno.

Inspirirano istinitim događajima..

Ono po čemu će The Town of Light ostati upamćen, svakako je njegova tmurna i neugodna radnja koja je inspirirana istinitim događajima vezanim za ozloglašenu toskansku psihijatrijsku ustanovu Ospedale Psichiatrico de Volterra, poznatu po neopisivim strahotama i pričama koje su okruživale njene pacijente i osoblje, a koja je konačno zatvorena 1978. godine.

Poruka koja će mnoge zaintrigirati odmah na startu

Naime, The Town of Light nam donosi mračnu, uznemirujuću i prije svega tragičnu priču o djevojci Renee, koja je dobar dio 1940-ih kao pacijent s ozbiljnim duševnim problemima provela u upravo spomenutoj umobolnici. Sama radnja igre odvija se godinama poslije, a ispričana je iz perspektive starije Renee, koja se u potrazi za svojim izgubljenim sjećanjem i fragmentima iz perioda tijekom kojeg je bila institucionalizirana, vraća u zatvorenu i razrušenu Volterru. Horror koji je tamo čeka, drukčiji je od svakog klasičnog horrora na koji smo navikli, a cjelokupnu priču doznajemo kroz njenu naraciju i brojne flashbackove koji nam stižu u formi crtanih animacija, dok nas tijekom cijelog našeg izleta kroz ludnicu i natrag prati sjajno dočarana nelagoda, koja će nas i danima poslije igranja često znati baciti u razmišljanje.

Sjećate se one dobre stare “u ludnici i normalni polude”?

Ono što svakako oduševljava tijekom tih 3-4 sata, koliko će nam biti potrebno za završetak igre, jeste posvećenost detaljima i informacijama koje nas očekuju na svakom našem koraku, osobito kada se u obzir uzme da su likovi u igri izmišljeni, dok je sve ostalo zasnovano na stvarnim činjenicama. Developerima se mora skinuti kapa i čestitati na sjajno odrađenom poslu vezano za detaljno istraživanje priče i svih informacija koje su pratile povijest Volterre, koja će i danima nakon što završite igru u vas unositi nervozu i nemir pri samoj pomisli na nju. Ekipa iz LKA sjajno je odradila svoju zadaću i svima pokazala kako se s malo resursa i puno truda i zalaganja može stvoriti upečatljivo djelo.

U ludilu je strah

The Town of Light je još jedan pripadnik takozvanog „walking simulator“ žanra, koji svoje horror pojačanje ima u veoma dobro dočaranoj i nadasve neugodnoj (a kakvoj drugoj, kad se nalazimo u umobolnici) atmosferi koja nas prati tijekom cijelog igranja. Cijela igra svodi se na istraživanje lokacija i rješavanje laganih logičkih problema koji otključavaju fragmente Reneeinog sjećanja.

Lutke… zašto uvijek moraju biti lutke??

U pitanju je ostvarenje iznimno sporog tempa, koje najviše podsjeća na igre kao što su Firewatch ili recimo Everybody’s Gone to the Rapture, što znači da se radi o igri s jako malo interakcije koja se uglavnom svodi na skupljanje određenih predmeta i stranica dnevnika, zahvaljujući kojima doznajemo nešto više o Reneeinoj prošlosti koja je, kao što smo već spomenuli, ispričana kroz njenu naraciju i interesantne animacije. Sveukupna pasivnost igre svakako nije nešto čime se The Town of Light može pohvaliti. Naprotiv, vrlo često ćete se tijekom igranja osjećati kao nijemi posmatrač onoga što se odvija pred vašim očima, konstantno čekajući neki horror trenutak ili nešto intenzivniju reakciju, koje nažalost ipak nećete dobiti. Sve se svodi na izazivanje nelagode i unutarnjeg nemira prouzrokovanog posjetom razrušenim, rđavim sobama umobolnice od kojih svaka krije brojne tajne i neopisive užase koji su se svojevremeno odigravali unutar njenih zidina. Konačni dojam nije loš, ali svakako igri nedostaje dodatna doza napetosti (sjetimo se Outlasta) i da su autori u igru možda ubacili poneki dinamičniji interaktivniji segment, sve bi bilo mnogo bolje.

Po(s)lovična revizija

Budući da je prva verzija igre izašla prije godinu i pol, čak i unatoč novom naprednijem Unity 4 grafičkom pokretaču i brojnim poboljšanjima koja su stigla s verzijom za konzole, a koje su vlasnici PC igre dobili kao besplatnu nadogradnju, tijekom cijelog igranja jednostavno je nemoguće ne oteti se dojmu da je cijela prezentacija igre poprilično zastarjela. Jeste da se vide brojna poboljšanja koja novi engine donosi, no i dalje su sveprisutni problemi oko tekstura, dok su likovi i dalje prilično loše modelirani, zbog čega izgledaju plastično poput lutaka. Situacija je mnogo bolja kada su lokacije u pitanju, osobito eksterijeri, koji na momente znaju briljirati, no i na tom polju, nova igra nije napravili pretjerano veliki odmak od originala.

Eksterijeri u igri izgledaju znatno bolje od unutarnjih lokacija

Ni zvučna komponenta ne odskače od ostatka prezentacije, budući da se sve svodi na tek poneki dobro dočaran efekt i pomalo dosadnu naraciju glavne protagonistice uz povremene glazbene eskapade koje ipak nisu adekvatno ukomponirane. Kontrole u igri su prilično dobre i igra na konzolama na trza poput recimo Firewatcha, međutim ono što će dodatno iznervirati manje strpljive igrače svakako su ponekad predugačka učitavanja tijekom igre. Sve su ovo stvarčice na kojima je LKA zaista mogao bolje poraditi osobito jer se radi o reviziji ranije izašle igre. Jesu li možda mislili da će im biti dovoljno igru poslovično upakirati u novi engine i prodati je sa svim njenim ranijim nedostacima, zaista nisam siguran, no takvo što svakako im se u neku ruku odbilo o glavu, budući da igra tehnički debelo zaostaje za sličnim naslovima poput već spomenutog Everybody’s Gone to the Rapturea ili recimo igara kao što su The Vanishing of Ethan Carter i What Remains of Edith Finch.

Prosječno, ali veoma atmosferično i neugodno igraće iskustvo

The Town of Light će se svakako svidjeti svim ljubiteljima „walking simulatora“ koji ipak ne traže neku intenzivnu horror akciju, već mirno istraživanje i intrigantnu priču. Zaista neugodna i u potpunosti pogođena atmosfera te priča inspirirana stvarnim događajima, svakako predstavljaju glavne adute igre, međutim njena zastarjela produkcija i sporije izvođenje ipak će naići na negodovanje kod velikog broja igrača koji će se, u potrazi za znatno intenzivnijim horror ugođajem, ipak radije okrenuti Outlastu 2, pa čak i Resident Evil 7: Biohazardu.