U zadnje vrijeme Telltale Games pretrpan je poslom. Od druge sezone The Walking Deada, izašle 2014. godine, izbacili su četiri nova serijala i jedan spin-off, koji se doduše vraća u Walking Dead univerzum s Michonne. Nakon kritički oduševljavajuće i mnogima omiljene prve sezone, uslijedila je malo slabija, ali još uvijek emotivno snažna druga sezona. Ukoliko vas memorija napušta i/ili nemate sejvove iz prethodnih sezona, početak ove sezone će vas podsjetiti na sve ključne trenutke ili barem one koji su ključni za nastavak priče. Stoga, došlo je vrijeme da ispratimo daljnje događaje glavnog serijala i vidimo što je radila Clementine u protekle in-game dvije godine.

Moje ime je Javier i ovo je moja priča…

Povratak tmurnom post-apokaliptičnom svijetu prepunog zombija i mračnih strana čovječanstva dolazi s novim protagonistom, Javierom. Upoznajemo ga u jednoj obiteljskoj melodrami prije nego li se počnu događati problemi s ustajanjem mrtvaca. Prilikom tog prvog poglavlja također upoznajemo ostatak obitelji čiji će članovi biti na našem putovanju, vremenski već duboko unutar Walking Dead kronologije. Kate, žena Javievog brata i dvoje klinaca, Gabe i Mariana, jedini su suputnici Javiera dok se udaljavaju od horde zombija, usput tražeći prijeko potrebne resurse. Upravo jedna takva usputna stanica, tj. deponij auta, dovede ekipu u probleme iz kojih se počinje razvijati glavna radnja sezone.

Clem je nadrasla i shotgun..

Naime, A New Frontier je jedna od organizacija koja se formirala od preživjelih ljudi i nastavlja s ekspanzijom prema ostalim ljudskim enklavama. I upravo deponij, koji Javi i obitelj posjete, u posjedu je pripadnika New Frontiera. Kako stvari u serijalu vole ići svojim smjerom, bez obzira na naše odluke i reakcije, nevolje počinju i Javi se razdvaja od svoje obitelji.  Tom (ne)prilikom susreće Clementine. Sada odraslija, zrelija i odlučnija za preživljavanje. Iako još dijete, za razliku od druge sezone gdje se njoj nametalo da donosi ključne odluke iako na to nije bila spremna, ovdje djeluje uvjerljivije i spremnije da se brine o sebi i drugima. Jedan od ugodnih osjećaja i imerzije sa serijalom dolazi upravo u tom trenutku. Pod time mislim na upoznavanje Clementine kao rezultat izgradnje njezinog karaktera od prve sezone skrbeći o njoj kao Lee, pa u drugoj sezoni kontrolirajući njezine odluke, ma koliko forsirane bile. Ostvaren je puni krug i jedina je remenisencija na prethodnike u pogledu globalne radnje serijala. Bez obzira na oblik pojavnosti, Clementine ipak sve povezuje i možda će mnogima biti razočaravajuće što ne igramo s njom kao glavnim likom i u trećoj sezoni, već se pojavljuje kao sporedan lik s kojim igramo u flashback segmentima koji nam prepričavaju što joj se događalo u međuvremenu.  Nažalost, njezina pojava ima i negativan efekt o kojem ćemo kasnije.

Kad ti je dosta obiteljske melodrame…popij jedno…dvije…test…

Pritisni botun za dramu

Ako igrate ovu sezonu, za pretpostaviti je kako ste upoznati s Telltaleovom mehanikom i gameplayem. Po tom pitanju nema drastičnih promjena, kao ni kod enginea. Fokus je uvijek na radnju, narativnost, dijaloge i karaktere. I uglavnom se drže svoje dobre formule, iako postoje određene zamjerke.

Reggie Fils-Aimé Jr.

Ako ste već igrali njihove naslove, još k tome i prethodne dvije sezone, mnoge stvari na koje se pokušavaju naglasiti u radnji neće imati impaktan odaziv. Akcije koje ćete pokušati izbjeći svejedno će se dogoditi. Pojedini likovi odmah zrače nevoljom i igra nas jeftinim trikovima navodi na razvijanje odnosa kako bi kasnije odigrali svoju šok kartu. Walking Dead svijet je nemilosrdan i voli se igrati našim osjećajima. Imajući to na umu, dosta trenutaka unutar igre izgubit će onaj efekt koji je namjeren od strane pisaca i developera. Uz sve to, pojava Clementine kao sporednog lika „olakšava“ i mnoge odluke, što gubi upravo na onoj neizvjesnosti mogućnosti posljedica. Rijetko tko će ići putem protiv nje, a za lika XY kojeg znamo tek nekoliko minuta. Uz nju tu je i još jedan karakter, poznat iz stripova i one žalosti od serije (IMHO), koji također ima isti efekt. QTE je i dalje prisutan, ponekad sa smislom, ponekad nepotreban, a u drugim primjerima izlizan trik za prepade, koji su BTW jeftini i predvidljivi. Pojedina mjesta gdje se može igrati pokriveni su cutscenama, dok pojedina mjesta gdje kontroliramo lika mogu biti komodno pokriveni cutscenama. Interakcija s okruženjem odaje već standardan i minimalističan pristup point ‘n’ click rješavanju situacija…jer zagonetke ne postoje.

Stoj mirno Javi…ova fotografija ide u recenziju…

Pazi s kime spavaš, pazi s kim se budiš…

Namjera igre je stvaranje naracije i u tom pogledu radi solidan posao. Izbori i odluke koje donosimo imaju utjecaja na razvoj Javieve priče, ponekad samo u malim detaljima, u drugim slučajevima u značajnijoj mjeri.

Zombići…zombići…izađite da se poigramo…

Iako se vidi cilj naracije, ne mogu se oteti dojmu kako su kreatori već predodredili ključne segmente i na nama je samo igranje finesama. Ključni element u ovoj priči je obitelj i koliko je Javi spreman ićidaleko kako bi je zaštitio. I iako su nam ustupljene zanimljive opcije i grananja priče, podložni smo već zacrtanim zapletima. Problem tih zapleta nastaje ukoliko ih već predvidimo miljama daleko i sve između…odnosi s likovima, dijalozi i ključni elementi Telltaleove naracije…gube na imerziji i snazi, i prijetnja da nas nije uopće briga za dosta tih faktora je moguća. U tome nimalo ne pomažu i „šablona karakteri“ ubačeni da zahuhtaju stvari na već sto tisuća puta viđen način. Jasno, teško je stvoriti originalnu priču u ovom smještaju, mnogi upoznati s temom Walking Deada znaju što očekivati i imaju povišenu percepciju za stvari iz tog univerzuma. Ali svejedno to ne opravdava dosta aljkavih karaktera i trikova da nas navuku na dramu i „težinu“ odluka.

Tajs dat bajnds as za treću sezonu

Prve dvije epizode (Ties That Bindes I & II) izašle su paralelno. Vrlo vjerojatno zbog tijesnog rasporeda koji se stvara s njihovim igrama. Ali s obzirom na radnju u obje epizode, to je bila i dobra odluka pošto su organski dosta vežu do samog finala koje služi kao svojevrsan mid-season cliffhanger.

Zombiji su i dalje ozbiljna prijetnja

Usprkos možda osobnim prevelikim očekivanjima, prve dvije epizode postavljaju plauzabilnu priču kao nastavak druge sezone. Ambijent je i dalje vjerodostojan The Walking Dead franšize. Ako ste igrali prethodne sezone i spin-off epizode, nema nikakvog razloga da ne igrate dalje i treću sezonu. Možda ugodnije iskustvo doživite ukoliko pričekate izlazak svih sezona, pa se „sitne“ zamjerke izgube ili ublaže u količini epizodalnog sadržaja. U svakom slučaju, Tie That Bindes epizode u najbolju ruku postavile su solidnu sezonu. Hoće li se održati takvom ili će ugodno/neugodno iznenaditi…To Be Continued.