Thief serijal, koji je svoje prve korake načinio sada već davne 1998. godine, i dalje predstavlja sinonim za jedan od najboljih (ako ne i najbolji) stealth serijala svih vremena. Čak ni sjajni Metal Gear Solid, Tenchu, Splinter Cell, pa i Hitman, ma koliko dobri bili, ipak nisu pružali onu fantastičnu dozu šuljanja (ili su bili više akcijski orijentirani), koju smo mogli dobiti samo u Thief igrama.

Iako je stekao kultni status i ogromnu popularnost, Thief serijal je nakon tri veoma dobre igre naglo zapao u stanje hibernacije. Mnogi su željno iščekivali novi nastavak, iz godine u godinu dobivali smo nagovještaje da je Thief 4 u izradi, međutim nikakve konkretne informacije nisu stizale. Thief je lagano tonuo u zaborav, a rado su ga se sjećali svi koji su ga odigrali.

Pojedincima, poput ekipe iz Arkane Studiosa, Thief je postao uzor kojem su u neku ruku težili i, kada već Eidos nije htio da se pozabavi ovim zamrlim serijalom, to su učinili upravo Arkaneovci, koji su napravili sjajnu steampunk avanturu Dishonored. Dishonored je, po mnogo čemu podsjećao na Thief serijal, a popularnost koju je stekao za iznimno kratko vrijeme definitvno je utjecala na Eidosovce da ovaj svoj IP u cjelosti probude iz „zimskog sna“. I tako, punih 10 godina nakon igre Thief 3: Deadly Shadows, došlo je vrijeme i za novu Thief igru, međutim Square Enix i Eidos Montreal, inače zaslužan za odlični Deus Ex: Human Revolution, odllučili su stvari odvesti u potpuno novom pravcu. Odlučili su se za reboot serijala.

Godinu dana nakon službene najave, novi Thief je pred nama, no je li to onaj dobri stari Thief ili je pred nama neko sasvim novo igraće iskustvo?

NOVO ROĐENJE STAROG SERIJALA

Već pri samom startu igre, bit će vam jasno da su se stvari dosta promijenile. Deset godina u svijetu video igara i rapidnog napretka tehnologije djeluje poput cijele vječnosti, a trend pretvaranja svega u nabrijane blockbustere prisutan je na svakom koraku. Kao i većina drugih gaming serijala, i Thief se morao prilagoditi modernim trendovima, a maloprije spomenuti Dishonored glavni je „krivac“ za takvo što, tako da će reference na njega biti prilično česte do kraja ove recenzije. Počnimo od same priče…

Novi Thief bismo najlakše mogli okarakterizirati kao steampunk stealth avanturu, smještenu u viktorijansko – distopijski grad veoma inventivnog naziva „The City“ (bravo scenaristi, zaslužujete nagradu za ovu). Naš stari poznanik, lopov Garrett ponovo je u glavnoj ulozi, a u kakve će  se probleme uvaliti, doznat ćete u nastavku teksta.

Naime, prilkom jedne rutinske krađe, Garrett doznaje da ne radi sam. Njegova nekadašnja pomoćnica Erin također je unajmljena s istim zadatkom – dočepati se misterioznog artefakta i pokupiti vrijednu nagradu, obećanu od strane poslodavca i jednog od najboljih Garrettovih prijatelja. Međutim,  ono što je trebala biti jednostavna misija, za njih dvoje će se pretvoriti u pravi mali pakao. Dolaskom na mjesto krađe, ogromnu vilu, njih dvoje prisustvuju misterioznom i mračnom ritualu, kojeg posmatraju s krova. Shvativši da tu nešto baš i ne štima, Garrett odlučuje odustati od krađe, ali ne i Erin. Ona se odlučuje ušuljati u vilu, međutim staklo na krovu puca i ona pada direktno u centar rituala, tajanstvena sila probuđena za vrijeme rituala ju ubija, a Garrett pada u komu iz koje se budi 12 mjeseci kanije. Probudivši se s amnezijom, Garrett doznaje da se mnogo toga promijeilo u posljednjih godinu dana – cijeli grad se nalazi pod diktaturom Barona Northcresta, jaz između siromašnih i bogatih još je veći, a u gradu se pojavila opaka bolest, koja podsjeća na kugu (Dishonored, anyone?). Odlučan da pronađe odgovore na brojna pitanja koja ga muče, Garrett započinje svoju avanturu, a na vama je da ju završite.

SJENE – NAJBOLJI PRIJATELJI SVAKOG LOPOVA

Eidos Montreal je prilikom kreiranja ove igre imao prilično težak i veoma zahtjevan zadatak – bilo je potrebno nadmašiti dosadašnju Thief trilogiju, ali i Dishonored, a takvo što zaista nije lako, zar ne?

Dakle, pred nama je stealth avantura iz prvog lica čija se gameplay mehanika sastoji od šuljanja i skrivanja u sjenama za vrijeme raznoraznih „lopovskih“ misija. Baš kao i Dishonored, i Thief se sastoji od glavnih i sporednih misija smještenih diljem The Cityja, koji zapravo funkcionira kao jedan veliki hub s popriličnim brojem lokacija koje je moguće posjetiti. Svaka od lokacija sadrži popriličan broj kuća, soba i drugih manjih lokacija, koje je moguće „pretražiti“ i pokrasti sve što se može pronaći. Otvorit ćete bezbroj ladica, ormara, sefova (posebno je cool pronalaženje i obijanje sefova, koje funkcionira na zaista poseban način, dodirom po okvirima slika dok ne osjetite mjesto gdje se nalazi određeni prekidač), pretražit ćete džepove leševa i slično, a kada je u pitanju plijen, Garrett baš i nije izbirljiv. Na njegovom repertoaru nalazi se sve što može strpati u svoje (poprilično duboke) džepove – dragulji, ostali nakit, novac, škare (zaista mi nije jasno što će čovjeku tolike škare????). Određeni loot automatski se pretvara u novac, koji je moguće potrošiti na raznorazne nadogradnje (detaljnije o tome moći ćete pročitati u nastavku recenzije), no postoje određeni predmeti, koji za Garretta imaju sentimentalnu vrijednosti i koje on pohranjuje u svome skloništu.

Svaku od misija u novome Thiefu, moguće je izvršiti na nekoliko načina – šuljanjem i skrivanjem u sjenama, odvraćanjem pozornosti stražara, pronalaženjem alternativnih puteva kroz zgrade i preko krovova The Cityja, ali i uklanjajući stražare na neki od kreativnih načina (guranjem s balkona, prikradanjem i udaranjem s leđa, ispaljivanjem raznoraznih tipova strijela na njih, zapaliti ih isl.). No, iako nudi sve ove mogućnosti (unatoč činjenici da je poprilično linearan), novi Thief sam po sebi ipak nameće stealth kao najidealnije i najadekvatnije rješenje. Sama mehanika funkcionira na principu pokušaja i pogrešaka, što zna pomalo biti smarajuće, no svakako se isplati, jer samo je šuljanje pravi način igranja ove igre – ako vas stražari vide, ma koliko čudno njihovo ponašanje bilo (i o tome ćemo nešto kasnije), gotovi ste. Čak i ako ne dobijete „mission failed“ poruku, bijeg od stražara ponekad zna biti prilično težak. Pri Garrettovom šuljanju i skrivaju, od velike je pomoći i Swoop ability, sposobnost koja mu omogućava da se velikom brzinom i spretnošću kreće između zaklona. Naravno, nije moguće ovu sposobnost koristiti stalno, jer njezino izvođenje troši staminu.

Šuljanje kroz cijelu igru i više je nego preporučljivo, jer borba i direktna konfrontacija s protivnicima najčešće znači povratak na posljednji checkpoint. Da, borba u igri je veoma loša i definitivno predstavlja njezin najlošiji segment. Garrett raspolaže samo s jednim udarcem i dodge potezom, koji mu možda mogu pomoći prilikom sukoba s jednim protivnikom, međutim već s dva protivnika je problematično, tri ili više je nemoguća misija, a ukoliko se u blizini nađe i poneki stražar sa samostrijelom, gotovi ste. Upravo to je razlog zbog kojeg ćete dodatno cijeniti mogućnost stealtha i izvirivanja iza kutova, koje ova igra nudi.

FOCUS I LOPOVSKI ALATI

Još jedan zgodan dodatak kojim Garrett raspolaže jeste Focus sposobnost, koja najviše podsjeća na Eagle Vision iz Assassin’s Creeda ili pak Detective Mode iz Batman igara. Naime, aktiviranjem Focusa, svi ključni predmeti i lokacije postaju vidljivi, što vam igru čini mnogo lakšom, pogotovo pri rješavanju pojedinih zagonetki i slično. Također, Focus aktiviran tokom borbe usporava vrijeme te vam daje šansu da se eventualno izvučete iz sigurne smrti i povratka na posljednji checkpoint. Naravno, i Focus se troši, a nadopunjujete ga konzumiranjem cvjetova maka, koje možete pronaći ili kupiti. Focus zaista predstavlja zgodan dodatak, čija je uporaba na svu sreću limitirana – u suprotnom, igra bi dodatno izgubila na balansiranosti. Naravno, baš kao i u drugim sličnim igrama, ukoliko se odučite igrati igru na najtežim postavkama, Focus sposobnost uopće nećete imati, a to baca neku sasvim drugu svjetlost na igru (ako ste iskusni gamerski veteran, pokušajte prilikom prvog igranja odabrati najteže postavke i uvjerit ćete se u pravu izazovnost ovog naslova).

Pored Focus i Swoop sposobnosti,  Garret raspolaže s prilično interesantnim „lopovskim alatima“. Prije svega, spomenut ćemo njegovo naoružanje. Naime, pored Blackjacka, malene drvene palice kojom „uspavljuje“ protivnike, Garrett je naoružan i lukom i strijelama, kojih postoji više vrsta i koje su najčešće imaju ograničenu i kreativnu svrhu – npr. vodene strijele služe za gašenje baklji, vatrene za podmetanje požara (ali i za „potpaljivanje“ stražara), blunt strijele služe za aktiviranje nedostupnih prekidača prilikom rješavanja zagonetki i uklanjanja zamki, strijele s konopcem služe za penjanje na pojedine lokacije (iako ih je moguće koristiti samo na određenim lokacijama).

Svu opremu i sposobnosti moguće je kupovati i nadograđivati. Pored već spomenutih strijela (samo neke smo spomenuli, ima njih još, bez brige), moguće je kupiti i nove sposobnosti, kao što je tiše hodanje, veći focus, a moguće je nabaviti i određeni alat potreban za krađu.

Iako ovih nadogradnji ima poprilično, neki njihov konkretniji efekt, nažalost, baš i nije primjetan tokom igranja. Šteta, jer ovako osmišljene stvarčice, mogle su značajno unaprijediti sam gameplay.

NEKI NOVI GARRETT, NEKI NOVI THIEF

Kada je u pitanju tehnička strana igre, Thief nije loš, no svakako nije ni nešto najbolje što smo imali priliku vidjeti zadnjih dana. Kao jedna od prvih next-gen igara (ova recenzija zasnovana je na PS4 verziji, ali i onoj za Xbox 360), Thief ne donosi jaw-dropping vizuale, iako izgleda prilično dobro. PS4 inačica vrti se u 1080p rezoluciji pri zaključanih 30 sličica u sekundi, što svakako nije loše, no u usporedbi s Xbox 360 inačicom, i ne izgleda mnogo bolje. Naravno da je prikaz mnogo oštriji i nešto detaljniji (to se najbolje vidi na rubovima objekata ali i u pogledu u daljinu i dubini prikaza). Razlog tome naravno leži u sada već prastarom i do maksimuma eksploatiranom Unreal Engineu 3, koji je svoj zadnji dah svježine udahnuo posljednjim Gearsima. Ono u čemu se također razlikuju current-gen i next-gen  (hm, PS4 i Xbox One kozole više nisu next-gen, sad su one current-gen, no jasno je svima o kojim konzolama je riječ) jeste prikaz likova, koji je mnogo detaljniji na novim konzolama.

Kada je u pitanju vizualna strana igre, svakako moramo napomenuti i interesantan dizajn, kako lokacija tako i likova, koji ide iz krajnosti u krajnost – npr. pojedine lokacije djelovat će toliko prazne (pogotovo na početku igre), dok će vas pojedine natjerati da se zapitate igrate li uopće istu igru.  Bogatstvo boja i detaljnost (cool je mogućnost gašenja svijeća) osobito dolazi do izražaja u misijama smještenim u bordel ili ludnicu (ova potonja ima fantastičnu atmosferu koja podsjeća na dobre stare survival horrorce). Animacija u igri je prilično dobra, a Garrettovi pokreti fluidni. S obzirom na tu fluidnost i Garrettove akrobatske i parkour sposobnosti, mogli biste pomisliti kako igrate steampunk inačicu Mirror’s Edgea. Međutim, kontrole ponekad znaju predstavljati problem, a pojedine nelogičnosti i ograničenosti koje se tiču upotrebe Garrettovih gadgeta (prvenstveno strijela s konopcem), znaju ponekad ići na živce. Kompletna gameplay mehanika sjajno je osmišljena, međutim nije u potpunosti implementirana u finalni proizvod.

Kada već spominjemo dobre i loše tehničke strane igre, red je da se pozabavimo onim malo negativnijim aspektima. Prije svega, spomenut ćemo iritantno učitavanje, koje će konstantno prekidati fluidnost igranja. Naime, kao što smo već spomenuli, cijeli The City predstavlja jedan veliki hub, koji se sastoji od velikog broja lokacija kojima je moguće pristupiti (nešto slično vidjeli smo u Dishonoredu), međutim svaka tranzicija na novu lokaciju povlači sa sobom i „loading“ screen. No, to nije sve – svaka pogibija to čini također, baš kao i prelasci unutar lokacija (bezbroj puta ćete se naći u situaciji da gledate u „loading“ natpis samo zato što ste otvorili nova vrata ili prošli kroz neki prolaz), a mini-mapu ćete prilikom svakog prelaska u novu lokaciju,  morati ponovo aktivirati. Što je previše, previše je. Eidosovci su ovo morali riješiti na neki drugi način. Također, tu su i neizostavni bugovi, koji manje-više kvare ugođaj igranja, a stvar ne popravlja ni problematična umjetna inteligencija protivnika, koji će se svako malo praviti kojekakve nelogične gluposti.

Manju zamjerku bismo uputili i scenarističkim egzibicijama, koje su onog starog Garretta, sebičnog beskompromisnog lopova pretvorili u bezgriješnog superjunaka, koji za cilj ima spasavanje nevinih. Isto tako, nije nam jasna odluka razvojnog tima da za potrebu davanja glasa glavnom liku angažira potpuno novog glumca, a ne osobu koja je to poprilično dobro činila u prethodnim igrama iz serijala. Sveukupno, voice acting baš i ne briljira, kao ni ostatak zvučne komponente. Često ćete slušati dosadne i repetitivne dijaloge između drugih ljudi. Glazba u igri je dobra, iako moderni soundtrack pomalo odskače od ovog steampunk ostvarenja.

Sve u svemu, Thief ne izgleda loše, međutim Eidos Montreal je zakazao na sitnicama, koje su lako rješive, a koliko je ova ekipa sposobna, mogli ste se ranije uvjeriti igrajući Deus Ex: Human Revolution. Iskreno se nadamo da će barem neki propusti biti riješeni pomoći patcheva, no upravo svi ti problemi smanjuju konačno ocjenu i dojam o igri.

NISU NI LOPOVI ONO ŠTO SU NEKAD BILI

I što na kraju reći o novome Thiefu? Iskreno, očekivao sam (a vjerujem da govorim i u ime većine igrača) kompletniji i kvalitetniji proizvod. Koliko god na momente impresivno djelovao, Thief je tek prosječno AAA ostvarenje, koje je palo kao žrtva vlastitih ambicija i rokova koje su developeri očito imali pred sobom. Svi veći problemi u igri upravo su tehničke prirode i da su se developeri malo ozbiljnije njima pozabavili, danas bismo pred sobom imali jedno od ostvarenja koje bi bez sumnje konkuriralo za jednu of najboljih igara godine. Ovako, ostaje nam nada da će dio tehničkih propusta biti ispravljen kroz gore spomenute patcheve i da ćemo vremenom dobiti nešto bolje i igrivije iskustvo, no za sada je situacija takva kakva jeste. Thief svakako možete odigrati, no teško da ćete biti pretjerano oduševljeni, jer radi se o uvjerljivo najlošijoj igri u ovome serijalu. U svakom slučaju, isprobajte ga prije nego što se odlučite na kupovinu.

Igru ustupio Videotop d.o.o.