Otkad su nam vitezovi pakla poklonili grešni zabavni dar videoigara, jedna od omiljenih tema je bio rat. Kao što nam je davno Fallout glasom Rona Perlmana rekao, rat se ne mijenja. A ako je suditi po milijardi plus-minus-kusur, koju Call of Duty zaradi svake godine, ne mijenja se ni naš interes za virtualno ratovanje. Tako je i 11bit Studios odlučio priuštiti nam još jedan naslov na tu tematiku. Iako nas njihova vrsna Anomaly serija igara stavlja u ulogu branitelja zemlje protiv zle vanzemaljske horde, This War of Mine ima malo drugačiji pristup. Ovaj put nećemo biti vojnik na jednom od aktualnih svjetskih bojišta, kao ni neimenovani heroj koji je igrom slučaja dobio glavnu ulogu u obrani Zemlje od vanzemaljske, onozemaljske ili otkudgodzemaljske invazijske sile. Ovaj put ste naobičniji civil, onaj neopjevani statist sukoba koji stavlja pod upitnik civiliziranost modernog svijeta, čija je jedina misija da svoju guzicu relativno živu i ne nužno zdravu dovuče do službenog kraja te nehumane utakmice, u kojoj je i pobjeda poraz na malo bolji način.

Rat je mio onima koji ga iskusili nisu

Igra vas dočeka sa prilično bazičnim izbornikom, a jedini klik koji će vas odvesti u samu igru je onaj na natpis SURVIVE. Čim se igra učita, pod vašom kontrolom će biti troje likova, koji su spletom okolnosti završili u ratom devastiranom Sarajevu. Možda nisu pobjegli na vrijeme, možda nisu ima gdje pobjeći, al na kraju nije ni bitno. Njihov trenutni dom je ratom preuređena kuća, koju ni najliberalniji skvoteri ne bi smatrali adekvatnim stambenim prostorom. Čak i narkoman sa špricom punom krokodila bi se smatrao iznad takvog životnog prostora. Ali što se vaša tri sarajevska Simsa tiče, to je njihov dom.

Rat je pakao

Za razlike od EA-ove krave muzare, gdje ćete u veseloj paleti uređivati dom sa nepotrebnim tričarijama, ovdje se brinete za preživljavanje. Tako i same opcije unutarnjeg uređenja su šture i bazične. Na početku se to svodi na razmicanje gomila kamenja, da bi došli do dijelova nedostupnih dijelova kuće u nadi da će tamo biti kakvih prijeratnih namirnica ili materijala potrebnih za izradu ne;eg korisnog. A to korisno se svodi na nekakav ležaj, prema kojem se kreveti u hotelima koji se iznajmljuju na sat čine čisti kao operacijske sale ili na primitivnu pećicu koja će vas spasiti od smrzavanja ili skuhati nekakav jadan obrok, čija prehrambena vrijednost nadilazi okus starih čarapa mariniran u gladi. Igra nudi razne nadogradnje i dodatke koje možete izrađivati, ali ratna neimaština vam uglavnom ne dopušta da si pretjerano olakšate život, pa ste uglavnom sretni ako skupite dovoljno za osnovne stvari.

Glavni i najteži zadatak – preživjeti još jedan dan

Sve ovo je dio dnevne faze igre, kojom ćete zbunjeno klikati i dočekati noć. I dok po dnevnom svjetlu lunjate tom jadnom isprikom za kuću, jer izlazak van podiže vaše šanse za iznenadni dar snajperskog metka, noć je vrijeme kad tu kuću možete i napustiti, ali samo s jednim likom. Po noći možete trčati komšilukom i pljačkati obližnje i ne tako obližnje kuće. Dok vam je vaš dom u potpunosti otkriven, kuće koje pljačkate će biti prekrivene maglom rata, što dodaje samoj napetosti tog nemoralnog čina. Kuće uglavnom nisu prazne, nego će biti nastanjene s istom vrstom ratnih nesretnika, tako da je potreban maksimalan oprez.

I kad se pobjedonosno vratite kući sa šakom namirnica, dvije cigarete i lošom knjigom, shvatite da radnja u kući ne stoji dok vi idete u noćni život. Kako vi pljačkate, tako pljačkaju i vas, tako da naizgled i uspješne ekspedicije mogu završiti sa negativnim saldom.

Rat ne određuje ko je bio u pravu – on određuje one koji su preživjeli

Vaši mali ratni podanici ko i sav normalan puk, imaju potrebe. Osim standardnih životnih namirnica, igra tu komplicira i sa duševnim zdravljem ili moralom. Ovo ćete im popravljati cigaretama i knjigama, koje su kao i sve drugo u nestašici. Ali ne brinite, u spas dolaze prolazni trgovci, koji vam na prvu pojavu daju nadu za popunjavanjem skladišta, ali zapravo su još jedan od metoda kojom vam igra pokazuje beznađe rata, jer iako on ima stvari vama trebaju na prodaju, vi nemate ništa čime bi to platili.

Skupljanje ostataka nakon što pljačkaši poharaju neki stan postat će vaša svakodnevica

Osim trgovaca i noćnih pljačkaša na vrata vam mogu doći i gladna djeca, prezentirajući vam još jednu moralnu dvojbu, dati im jesti i sam ostati bez namirnica ili ih teška srca odbiti. Ovo drugo meni osobno nije bio problem, vjerojatno znatno okamenjenog srca zbog popriličnog odbijanja predblagdanskih i blagdanskih prosjaka, ali vašim likovima to nekad teško padne. Nekad je to ona kap koja im prelije čašu, pa sebično potroše komad užeta da bi napravili viseći ukras u vašem dnevnom boravku i ostavili vas sa čovjekom manje.

Ljepota umiranja

Sama igra je prezentirana kao klasični platformer. Iako je sam pogled dvodimenzionalan, resursi su trodimenzionalni. Taj pogled obično vežemo za šarene i slatke naslove, ovdje je situacija puno mračnija. Paleta boja varira od beznadno sive do suicidalno crne, da slučajno ne bi pomislili da ima ikakvog svjetla na kraju tunela.

Dizajn cjelokupne igre je morbidno fantastičan

Glazba nastavlja ovaj trend, pa je idealna za uplakano rezanje žila u kadi dok razmišljate o tome kako vas niko ne voli. Svaki zvuk, svaki piksel i svaka nota su paživljo odabrani i stvaraju čemernu i depresivnu sliku strahota rata. Nakon eksplozivne i šarene Anomaly serije, 11 bit studios je dokazao da ima vještine i znanja za pogoditi pravi štimung na zadanu temu.

Samo su mrtvi vidjeli kraj rata

Ova Platonova izreka je idealna za zaključak o ovoj igri. Jer iako ćete se truditi dovući vaše poligonalne civile do cilja, samo ćete ih gledati kako pate i na kraju pogibaju ili odustaju. Ovo me podsjeća na vrsni Faster Than Light koji mi je također pružio slične frustracije dok sam pokušavao sačuvati živu posadu i relativno čitav brod. Ali lod This War of Mine to je puno realnije i beznadnije prikazano. Rat je pakao. I dok često fantaziramo o ratnom heroizmu, zaboravljamo da je to samo priča koju pobjednici pričaju generacijama koje dolaze. Da je pravi rat patnja nevinih civila, onih koji ničim taj rat nisu počeli. Onih koji ga nisu ni željeli.

Na kraju ove patničke avanture sa ovim izuzetnim komadom virtualne “zabave”, teško mi ga je promatrati kao video igru, a bez problema ga mogu zamisliti kao obavezno štivo u školama, kao interaktivnu demonstraciju da je rat puno gori od trčanja sa snajperom i vrijeđanja rodbine svojih suigrača.