Ubisoftov Ghost Recon serijal već duže vrijeme je na sceni i mnogi ga smatraju jednim od najboljih taktičko – pucačkih serijala današnjice, no i unatoč tome veoma je interesantna činjenica da spomenuti serijal dosad nije uspio iznjedriti niti jedan jedini megahit o kojem bi se pričalo godinama poslije. Ghost Recon Advanced Warfighter bio je vrlo blizu tome, no ipak na kraju nije uspio stići do svoga cilja, ostavši zaglavljen u masi sličnih naslova zaboravljenih od strane velikog broja igrača koje su potom privukli neki drugi, bolji, naslovi.

Iz mora prosječnosti nije uspio isplivati ni prošlogeneracijski Ghost Recon: Future Soldier, koji je u neku ruku završio kao žrtva vrlo visokih osobnih ambicija, a situacija se neće promijeniti ni s Ghost Recon: Wildlandsom – novom, desetom po redu i nikad ambicioznijom igrom iz ovog serijala, koja s hrpom noviteta stiže čak pet godina nakon gore spomenutog „Vojnika budućnosti“. Što je pošlo po zlu i na kojoj se stepenici Tom Clancyjev Ghost Recon: Wildlands spotaknuo?

Velika gužva u maloj Boliviji

Ubisoftovci jednostavno ne mogu bez svog open world koncepta (samo čekamo najavu open world Just Dance i Just Sing igara…), no zašto bi uopće mijenjali poprilično dobro razrađeni koncept koji daje uglavnom vrlo dobre rezultate (najnoviji primjer svakako je Watch_Dogs 2)? Stoga nas nije pretjerano iznenadila Ubisoftova odluka da i s Ghost Recon: Wildlandsom upliva u open world vode, ili da budemo precizniji, da duboko uroni u udaljeni neprijateljski teritorij južnoameričke državice Bolivije, domovine najokrutnijeg narko kartela na svijetu s kojim će naš odred „duhova“ morati ukrstiti koplja, puške, pištolje, helikoptere, kamione, avione i sve ostalo što vam padne na pamet…

Budući da su jednako korumpirani, vlasti i mediji Santa Blanca kartel prikazuju kao dobročinitelje, a njegovog vođu El Suena kao najvećeg dobricu kojeg bi svaka majka poželjela za zeta

Naime, Ghost Recon: Wildlands nas vodi sve do daleke Bolivije, koja u 2019. godini preuzima primat nad tržištem narkoticima, postavši najveći svjetski proizvođač i izvoznik droge, ostavivši iza sebe zemlje kao što su Meksiko, Kolumbija, Afganistan i mnoge druge. To se naravno ne sviđa uvijek poštenim Amerima, koji šalju undercover agenta Ricarda „Rickyja“ Sandovala kako bi raskrinkao ozloglašeni Santa Blanca kartel, na čijem čelu se nalazi okrutni i nemilordni „drug lord“ El Sueno, istetovirani ćelavac od stotinu i kusur kila kojem su najdraži hobiji mučenje i sjeckanje onih koji se ne slažu s njegovim uvjerenjima. Kao što nalaže scenarij svakog „commando – spec ops – akcijskog“ filma koji bar malo drži do sebe, pogađate, neće puno vremena prije nego što El Sueno i ekipa iz Santa Blanca kartela „provale“ našeg undercover agenta koji se očito baš i nije najbolje uspio infiltrirati među zlikovce. To naravno znači da je naš prijatelj Ricky završio sa svojom ovozemaljskom karijerom, a oproštaj od iste priredit će mu cijeli Santa Blanca kolektiv s El Suenom na čelu. Naravno, Ricky će tokom El Suenovih kreativnih seansi mučenja i propjevati o svemu što zna, što će El Suenu i ekipi dati prednost domaćeg terena i dovoljno vremena da pripreme kvalitetnu tradicionalnu dobrodošlicu i ostalim DEA agentima koji rade na slučaju.

Dolazak Duhova u Boliviju označit će početak kraja Santa Blanca kartela

Kako ne bi podizala preveliki oblak prašine za sobom i na taj način povlačila brojna pitanja, CIA i njena operativka Karen Bowman šalju četveročlani „Ghost“ tim, inače poznat po svome diskretnom radu prilikom obaranja i svrgavanja diktatora i raznoraznih političkih i ekonomskih negativaca. Duhovi stižu u Boliviju s čvrsto zacrtanim ciljem – inflitrirati se u neprijateljski teritorij i zajedno s lokalnom gerilom pokušati sistematski razmontirati i u potpunosti uništiti Santa Blanca kartel, a njeno kompletno rukovodstvo na čelu s El Suenom dovesti pred lice pravde, žive ili mrtve.

Gdje ti je šef? Pričaj il’ ode glava…

Već vam je jasno da priča Ghost Recon: Wildlandsa njenim autorima baš i neće donijeti neka posebna priznanja, no ipak, iako prežvakana beskonačno mnogo puta, sasvim sigurno će vas držati ispred ekrana nekih 40ak sati, koliko je potrebno da je privedete kraju. Dok je sama radnja igre i više nego standardna za ovakav tip igara i pomalo ispod „tomklensijevskih“ dosadašnjih standarda, sama ideja da se radnja iste smjesti u Boliviju podigla je mnogo prašine u stvarnom svijetu. Naime, odluka Ubisoftovaca da u Wildlandsu Boliviju pokažu kao zemlju droge i bezakonja kojom narko karteli vladaju pod budnim okom jednako korumpirane vlasti koja se baš i ne razlikuje drastično od svojih drugara kriminalaca, zasmetala je i samoj vladi Bolivije koja se oglasila preko ministra unutarnjih poslova Bolivije Carlosa Romera, zaprijetivši Ubisoftovcima i tužbom zbog bacanja lošeg svjetla na ovu južnoameričku državu, koja se, eto, umjesto na trećem mjestu (na kojem se nalazi u stvarnosti), u ovoj igri našla na prvom mjestu kada su u pitanju najveće narko – zemlje na svijetu. Ubisoft se u neku ruku ispričao, opravdavši svoju odluku da radnju igre smjesti u Boliviju isključivo zbog diverziteta prekrasnih lokacija kojima ova južnoamerička državica raspolaže, a da je priča koja uključuje rat s narko kartelima izvediva bilo gdje te da se samo dobro uklopila u cjelokupni bolivijski setting. Mi tvrdimo da je istina zapravo negdje na sredini, no u svakom slučaju priča ove igre svakako nije njen glavni adut – to su njena prezentacija i fantastične lokacije, pa djelomično i gameplay, a upravo s njima ćemo se pozabaviti u nastavku ove recenzije.

Duhovni istjerivači kartela

Prva stvar koju ćete primjetiti odmah na samom početku igre jeste njen bogati customizacijski sustav, koji će vam u nekoliko jednostavnih koraka omogućiti da kreirate svog unikatnog supervojnika. Mogućnosti i customizacijske opcije koje igra zaista su mnogobrojne, no isto tako, već prilikom scrollanja svih tih silnih opcija, otkrit ćemo i prvu stvar koja nam se neće pretjerano svidjeti – „zaključanu“ opremu i iteme od kojih ćemo neke morati kupiti za prave novce. O da, ni Ghost Recon: Wildlands nije mogao proći bez mnogima uvijek mrskih mikrotransakcija, no s obzirom na iznimnu bogatu ponudu besplatnih i odmah dostupnih dodataka, rijetki su oni kojima će baš odmah pri startu igre trebati sivo-smeđa premium kapica ili sivo-zelena“ kamuflažna pancirka, a ostatak opreme će svakako otključati tokom igranja. Srećom, čim kreiramo svog heroja, vrlo brzo ćemo zaboraviti na to, a kada sletimo iz helikoptera i zakoračimo na bolivijsko tlo, očekuje nas prvo veliko pozitivno iznenađenje – ogromni, prekrasno dizajnirani otvoreni svijet koji samo čeka da ga istražimo uzduž i poprijeko.

Lokalni farmeri i ruralna gerila u Duhovima će dobiti prijeko potrebnu pomoć u borbi protiv tlačitelja iz Santa Blanca kartela

Sve dosadašnje Ghost Recon igre bile su linearne, no Ubisoft je i to odlučio promijeniti s ovom igrom. Naime, Ghost Recon: Wildlands je open world taktički third person shooter smješten u prekrasni otvoreni svijet ruralne Bolivije, sastavljen od čak 21 fascinantno raznovrsne regije, od kojih je svaka zasebna cjelina, a koje ćemo potpuno slobodnim pristupom moći prečešljati prilikom naše misije. Sama igra počiva na klasičnom Ubisoftovom open world konceptu te na momente izgleda kao kombinacija Far Cry i Just Cause igara. U pitanju je taktički third person shooter u kojem se slobodno možemo kretati ogromnim (najvećim koji je Ubisoft dosad kreirao) otvorenim svijetom, potpuno slobodno i proizvoljno ispunjavajući različite vrste zadataka, uključujući glavne i sporedne misije, usput obavljajući brojne slobodne aktivnosti i skupljajući raznorazne collectiblese (audiologove, dijelove potrebne za nabrijavanje oružja i opreme, medalje za podizanje karakteristika vašeg lika…).

Ghost Recon: Wildlands donosi nam isključivo single player kampanju, koju je moguće igrati na više načina – u društvu trojice živih prijatelja, u društvu drugih živih igrača koje vam igra nametne te solo s AI suborcima. Ovu igru svakako je najbolje igrati u društvu živih igrača / prijatelja, prije svega zbog usklađenosti i međusobne komunikacije.  Ako nemate nikoga od prijatelja s kojima biste Ghost Recon: Wildlands mogli zaigrati, spremite se na nerviranje i frustracije, osobito ukoliko pokleknete i dopustite igri da vas na prilično iritantan način natjera da prihvatite igranje u društvu tri slučajna igrača. Takvo što, vjerujte, jednostavno ne želite, jer disharmonija koja u većini slučajeva vlada među takvim igračima nevjerojatno je frustrirajuća te čini igru pakleno teškom (zamislite scenu, potrebno je pronaći metu, oteti je i obraniti se od protivničkih napada, vi ste zaduženi za otimanje mete, jedan suborac vas treba pokrivati, drugi voziti automobil za bijeg, a treći je zadužen za eliminaciju okolnih stražara. Iako su svi njihovi zadaci vrlo jasni, onaj koji vas treba pokrivati strmoglavio se negdje lijevo, ovaj što vozi automobil otišao je na sasvim drugu stranu, dok treći strijelac vodi svoj rat sa sasvim drugim protivnicima koji nemaju veze s onima koji su vas za to vrijeme propisno napunili olovom – prilično iritantno, zar ne?).

Izviđanje iz zraka vam omogućuje priličnu taktičko – stratešku prednost

Ghost Recon: Wildlands zadržao je taktičku komponentu prepoznatljivu za ovaj serijal. Baš kao što je bio slučaj i sa svim dosadašnjim igrama iz serijala, ni Wildlands ne potencira igranje u Rambo stilu, budući da se isto baš i ne isplati, jer ćete u većini slučajeva vrlo brzo završiti s metkom u dupetu, čekajući da vas netko od suigrača izliječi ili da nastavite od zadnjeg checkpointa, kojih, ruku na srce, baš i nema baš previše. Ovo je igra koja zahtjeva taktičko prikradanje i planiranje, korištenje prigušivača i svih dostupnih stealth elemenata, izbjegavanje uzbuna i eliminaciju jednog po jednog protivnika koji, iako nisu previše pametni, znaju biti vrlo opasni i ubojiti (osobito pripadnici Unidada, korumpirane narko policije koja je opremljena oklopnim vozilima, naoružanim helikopterima i drugom teškom artiljerijom). Kako je planiranje svake naše akcije od ključnog značaja, na raspolaganju nam je more gadgeta, koji su tu da nam olakšaju posao. Svakako najinteresantniji i najkorisniji od tih gadgeta je dron, koji nam služi za izviđanje, označavanje protivnika i ciljeva, kao i za sinkronizaciju ciljeva s ostatkom tima. Upravljanje dronom vrlo je jednostavno i gotovo identično onome iz Watch_Dogsa 2, no koliko god ono bilo sjajno, vožnja drugim „kopnenim“ vozilima baš i nije na najvišoj razini. Zapravo, ovako čudan vozni model još nismo vidjeli na ovoj generaciji. Tokom vožnje nekog od vozila (motora ili automobila), kojima možete pristupiti (a da vam zato nije potrebna aktivacija i kupovina nekog od DLC-ova) konstantno ćete imati osjećaj kao da se kližete po putu, a da ne govorimo da sa spomenutim vozilima poput divokoze možete jurcati gore dolje po planinama i uzvišenjima, prkoseći usput svim zakonima fizike.

Akcijskih scena u pokretu bit će mnogo, no iste bi vas mogle iznervirati zbog čudnog voznog modela

I dok je vozni model u igri u najboljem slučaju vrlo čudan, taktičkoj i pucačkoj komponenti se zaista nema što prigovoriti budući da su iste zaista sjajno realizirane. Tu su i lite RPG elementi i veliki broj specijalnosti, sposobnosti i poboljšanja raspoređenih u pet različitih skill treeja, kao i fast travel opcija koja je zbog grandioznosti prostora na kojem se igra odvija zaista bila neizostavna. To su samo neki od zaista sjajno ukomponiranih elemenata igre, no ono u čemu igra baš i ne impresionira jeste svojevrsna jednoličnost misija u igri i konstantna repetitivnost. To je ujedno i jedan od najvećih problema u igri, budući da svaka zona, ma koliko lijepo i različito izgledala, funkcionira na isti način – morate eliminirati bossa kojeg prvo morate pronaći; da biste ga otkrili i istjerali na čistinu, morate kompletirati nekoliko misija (obično njih 4-5) koje se svode na dizanje nečega u zrak, krađu nečega, otmicu i ispitivanje, a sve to, složit ćete se, tokom nekih 40ak i kusur sati (koliko je potrebno za glavnu priču igre) zna biti veoma monotono i naporno.

Ukratko, Ghost Recon: Wildlands svakom igraču će ponuditi potpuno drukčiju viziju zabave, koja će ovisiti o brojnim parametrima, no jedno je sigurno, najbolje iz igre možete izvući u društvu tri „živa“ prijatelja, a tada vam ni monotonija i repetitivnost većeg dijela misija iz igre neće smetati.

Eh ta prekrasna Bolivija

Došli smo konačno i do najsvjetlije točke ove igre, a to je definitivno njena prezentacija. Iako nas je često znao obmanuti najavljujući brda i planine a isporučujući nam tek brežuljke (sjetimo se samo inicijalnih prezentacija Watch_Dogs i The Division igara, a potom i njihovih konačnih verzija), Ubisoft se oduvijek mogao pohvaliti vrhunskom prezentacijom svake od svojih igara, a s Ghost Recon: Wildlandsom otišao je još dalje.

Naime, radi se o zaista impresivnom audiovizualnom uratku, kojeg krasi prekrasna grafika koja posebno briljira kada je u pitanju sam svijet u kojem se igra odvija, a svaka od lokacija pruža nam zaista nevjerojatnu lepezu detalja i fantastično dočaranih, gotovo realističnih mjesta (šume, rijeke, jezera, planine, pitoreska sela i prašnjave ceste…), dok su likovi u igri realistično modelirani i ukrašeni s fascinantnom količinom detalja u vidu odjeće i dodatne opreme koja je za svaku pohvalu.

Da, otvoreni svijet u igri zaista je prekrasan i ogroman! Da, cijelog ga možete obići i helikopterom u pauzama između misija i to bez nekih posebnih ograničenja

Zvučna komponenta u igri ne zaostaje nimalo za vizualnom, no na takvo što smo i navikli kada je Ubisoft u pitanju. Ipak, sama glasovna gluma mogla je biti bolje odrađena, no njeni nedostaci navjerojatnije počivaju na nešto lošijem scenariju i odnosu među likovima, koji su u igri prilično blijedi budući da neke kemije između naših suboraca baš i nema, što nadalje dovodi do određene depersonalizacije prilikom igranja. Vjerojatno, da su scenaristi malo bolje složili priču u igri i odnose među likovima, u konačnici bismo svjedočili i boljoj glasovnoj glumi.

I dok je audiovizualna komponenta igre za svaku pohvalu, evidentni su određeni problemi koji se tiču same izvedbe igre. Prije svega, još jednom bih spomenuo zaista čudan i prilično loš vozni model, problematičan AI, kao i pozamašnu količinu bugova koji manje ili više negativno utječu na samu igrivost. No, čak i unatoč svim tim problemima, radi se o odlično složenom i veoma dobro produciranom kolaču koji bi trebao zadovoljiti i one najkritičnije, kada je u pitanju prezentacija igre.

I dalje na (nedostižni) korak od hita..

I tako, korak po korak, stigli smo do kraja naše recenzije i vrijeme je da donesemo svoj konačni sud. Je li Ghost Recon: Wildlands dobra igra vrijedna igranja? Jeste. Je li najbolja igra u ovom serijalu? Vjerojatno jeste. Je li zaista sjajna i dostojna titule jedne od najboljih igara godine? Hm, baš i ne.  Naime, radi se o atraktivnom audioviozualnom ostvarenju koje će zahvaljujući nekolicini propusta i problema koje ima, poput ostatka igara iz ovog serijala, ipak ostati zaglavljeno u društvu „tek nešto više od osrednjih, koji su propustili postati i nešto više od toga“.