Došao si tiho na prstima, rekao da sam tvoja jedina, pričali smo i svjetlo ugasili, dugo se igrali…

U vremenu smo kada je PC gaming, čini se, nekako u drugom planu a više pažnje se daje velikim i razvikanim naslovima koji, barem na prvu ruku, izlaze na konzolama. Tekuća godina, kao i ona prethodna, prepuna je hitova velikih kompanija, reklamiranih na sve strane i na sva zvona. Neki su dobri, neki malo manje, no uglavnom ostaje okus u ustima da je u cijeloj priči više bitan hype nego sama igra.

Tada nam je 20. rujna, tiho i na prstima, došao Torchlight 2, igra koja je tu i tamo bila spominjana, bez ikakvog dizanja prašine. Tiho se ušuljao i totalno pomeo pod sa svim tim napuhanim igrama, dao nam opremu u ruke te nas poslao na tamanjenje i čišćenje raznih špilja i tamnica.

Priča

Koga briga za priču? Ovo je tip igre u kojoj je radnja sasvim zanemariv segment, a naglasak se stavlja na vas, vašeg lika, točnije napredovanje istim. Stoga tu nemojte očekivati nikakvu dubinu. Sve se svodi na to da je vašu magičnu zemlju napala zla sila i polako, ali sigurno, napreduje i melje sve pred sobom. Vi ste naravno na zadatku da se zaputite u podzemlje te po raznim tamnicama namjestite kičmu svakoj neprijateljskoj budali i pošaljete je natrag u rupu iz koje je izmigoljila. Možda zvuči dosadno, no to je standardna radnja svakog akcijskog RPG naslova. U praksi je to naravno drugačije, posebice u Torchlightu 2 s kojim ćete potrošiti tonu zabavnih sati. Kada kažem zabavnih, onda to i mislim. Naime, dugo se nije pojavila igra, koja je, od banalnog sistema ”klikanja mišem” i klanjem hordi raznoraznog smeća koje vas pošto-poto žele ubiti, napravila zabavu koja vas stalno tjera da i dalje igrate i klikate svojim štakorima. Svaki protivnik kojem rasporite utrobu ili raznesete fantastičnim oružjima eksplodira u tušu kovanica zlata i raznog loota. Nekad je to običan pištolj kojeg ćete prodati kod obližnjeg kovača, a nekad legendarni mač sa hrpom dodatnih statistika koji baš odgovara vama i vašem liku. Ono što mi je razvuklo osmjeh na usta te na trenutak uvjetovalo da se ponovno osjećam kao malo dijete je side quest u kojem u obližnjoj pećini ubijete zlog Jednookog Willya te dobijete One-eyed Willy’s Other Eye. Mlađima mogu oprostiti ako ne razumiju o čemu se ode radi, no vama starijima ne mogu nikako. Sami otkrijte, da vam sada ne spoilam, no kako god bilo igra je prepuna ovakvih zabavnih, smiješnih trenutaka i raznih easter eggova koji su izvučeni iz opće i pop kulture, što govori da su developeri pazili na male i slatke detalje.

Prezentacija

Grafika u igri je na razini. Nije high-tech ”nabrijana” kao kod najnovijih naslova, ali daleko od toga da je loša, to nikako, radi se samo o drugačijem stilu grafike. Dapače, simpatična je i živa. Ugođaj koji pruža je kao da čitate kakav strip ili gledate crtić. Nekima se to možda neće svidjeti, ali igre se ne igraju radi grafike nego radi same zabave koju dotična igra pruža. Efekti itekako naglašavaju gore spomenuti stil i nerijetko će vam cijeli ekran bliještati pred očima u punom spektru raznih boja. Cijela igra je odlično dizajnirana, od prostranih livada i šuma, do tamnica i podzemlja, sav krajolik je jednostavno živopisan i zanimljiv. S druge strane tu je tona itema i opreme koja je jednako dobro stilizirana i definitivno zaokružuje dizajn u jednu cjelinu. Možda sve skupa na kraju zvuči kao dječja igra, no budite sigurni da nije. Hrpa različitih neprijatelja koji vas žele rasporiti, količina nasilja, opskurne i mračne teme, sve to doprinosi dojmu kako je ovo ipak odrasla igra, a to posebno naglašava i muzika koja stvara takav ugođaj. Ne radi se o melodijama koje ćete pamtiti kao najbolja glazbena djela, ali svakako se uklapaju u samo raspoloženje igre.

Back to basics

U igri su vam ponuđena 4 različita lika kojima možete upravljati. To su redom Berserker, Embermage, Outlander i Engineer. Prvi je naravno barbar, fokusiran za korištenje svojih velikih šaka, sa ledenim i električnim specijalnim napadima te mogućnošću prizivanja vukova. Embermage je klasični mage koji svoje specijalnosti gradi u tri različita smjera: led, vatra i struja. Outlander je range klasa koja osim dosadnih luk i strijela gluposti iz ostalih igara istog žanra više koristi razne puške, pištolje, sačmarice te ostalu artiljeriju. Zadnji, ali nikako manje zabavan, je inžinjerac koji se jako voli igrati sa svojim raznoraznim robotima i mašinerijom.

Pogledajmo sada glavni sistem igre, pokretač svega što je dobro u Torchlightu 2. Sjećate li se vremena akcijskih RPG-ova, prije ovih konzolaških naslova ”prilagođenih svima”, vremena kada ste mogli pažljivo graditi svog lika, s puno mogućnosti i odabira, kada se to radilo pomno i pažljivo kako nešto ne bi uprskali. E pa, Torchlight 2 nam opet vraća taj blagoslovljeni stari sistem. Svakim novim levelom na raspolaganje dobivate bodove koje svom liku raspoređujete u određene atribute, te jedan skill bod kojim određeni skill postaje sve jači i jači ukoliko se odlučite goniti zacrtanu specijalizaciju. U mogućnosti ste tijekom napredovanja otključati sve skillove, ali to naravno nema smisla jer se time nećete specijalizirati samo za određenu granu, a samim time i sam stil igranja. Igra vam, dakle, nudi puno veću slobodu pri samom napredovanju likova, te kad vidite široku paletu skillova koja vam je ponuđena na odabir moguće je igru prelaziti s istim likom i više puta, ali svaki put na drugačiji pristup i sa drugačijim buildom. Za one koje ovakav tip napredovanja možda plaši, developeri su se smilovali pa su u glavnim gradovima u igri postavili dotičnog NPC-a kod kojeg možete poništiti zadnja tri skilla koja ste odabrali te ih iskoristiti za neke druge. Iskreno, to je dodatak koji nije bio potreban, ali svakako je dobrodošao za one koji ponekad ne mogu zadržati razvoj koji su zamislili ili jednostavno vole u jednom igranju isprobati više pristupa. Dodajmo i širok asortiman raznog oružja i opreme sa tonom raznih statistika koje isti posjeduju i koji se mogu nadograđivati gemovima te enchantovima kod NPC-a, nije teško zaključiti kako ćete provesti dosta vremena poboljšavajući karakteristike odabranog lika.

Kako ne bi rekli da je ovo prastari sistem igre, momci iz Runica su u igru dodali i izbor jednog ljubimca životinjskog porijekla koji s vama ide u avanturu. Od raznih živina koje su ponuđene moj odabir je bio buldog. Uloga ljubimca je da osim što glumi drugi inventory te nosi stvari za vas, bude i simpatičan pomoćnik u borbi. Tako vaš ljubimac ima vlastitu statistiku i vlastite iteme koje može koristiti u borbi kao, a možete ga naučiti i različitim spellovima s kojima će postati pravi mali borac i veliki pomoćnik. Kada borba na trenutak prestane, a vi pokupite sav loot sa poda, ono što vam ne treba možete natovariti na životinju i uputiti je u grad da proda iteme, pa čak mu dati i popis stvari koje vam treba kupiti i donijeti.

Nakon nekih tridesetak sati igranja, imat ćete glavu glavnog bossa u igri, no tu nije kraj. Tada se otključava dodatna trgovina u gradu gdje ćete moći kupiti dotične mape koje vam otvaraju nove tamnice i questove čime lootanje može početi iznova. Također dobivate i mogućnost ponovnog prelaska igre sa istim likom, takozvani game+, gdje zapravo nastavljate od levela na kojem ste završili prvi prelazak. Napredovanje lika vam je dozvoljeno do 100. levela. Što se tiče same težine igre tu su dvije opcije, casual koja je zapravo ugodna šetnja parkom te veteran u kojoj ćete se dobrano pomučiti pogotovo pred kraj. Svakako valja spomenuti težinu i balans igre. Jedina veća zamjerka u ovoj igri je zapravo sam balans, koji je u nekim trenutcima totalno poremećen. Događa se da dio igre bez problema sameljete i razvalite sve što vam se nađe na putu i to bez ijednog korištenja health potiona, no onda naletite na tri moba koji vam jednim udarcem odnesu 90% healtha. To se pogotovo osjeti pred kraj igre. Prve tri četvrtine pređete lagano ”klikajući” i onda u zadnjoj četvrtini slijedi pakao. Tako da, eto, to navodim kao jedinu zamjerku i to ne baš malu, no vjerujem s druge strane da će ekipa iz Runica to sigurno popraviti, jer to je problem koji se bez problema riješi zakrpom od par kilobajta.

U ponudi vam je i opcija permadeath koju odabirete na početku, a svodi se na to da je igri kraj kad vaš heroj prvi put pogine, nema nastavka, igrate ispočetka sa novim likom. Ne treba spominjati da su svjetovi nasumično generirani, što ovoj igri daje beskonačno mnogo mogućnosti da ju igrate iznova i iznova.

Miscellaneous

Od ostalih stvari koje moramo spomenuti, tu je svakako multiplayer. Sjećate se onih, ne tako davnih, bolnih trenutaka sa Diablom 3? Možda ste već zaboravili na to, što je dobro, no problem konekcije nam nije ni bitan, već ono čudo gdje stalno morate imati internetsku konekciju da bi uživali u igri. E pa toga u Torchlightu 2 nema. Sam multiplayer možda nije dobar kao tamo, naprimjer, ne možete u chatu linkati iteme, ali je dovoljan da se bezbrižno spojite u igru sa do šest drugih igrača. Loot je naravno odvojen pa se ne morate bojati da će vas netko od divljaka pokrasti. No sada dolazimo do najveće prednosti koju nam Torchlight 2 ”vraća”, a to je LAN opcija. Nikakva internetska konekcija vas više ne može spriječiti da u igri uživate s vašim frendovima. Živio LAN.

Čistokrvni nastavak Diabla 2

Torchlight 2 je prije svega zabavan. Sistem igranja koji pruža je onaj pravi, kakav su imale najbolje igre iz žanra, a za to su zaslužni isti oni koji su radili na Diablu. Da, među developerima se nalaze imena koja su zaslužna i za prva dva nastavka Diabla, a svi znamo da je Diablo 2 bio i ostao bolji od svog novog brata. Torchlight 2 ne donosi ništa revolucionarno u žanru, ali ono što nudi čini to na genijalan način. Količinom zabave stvara igru kojoj se možete iznova i iznova vraćati a da vam nikad ne dosadi. Prvi nastavak, koji je također bio odličan, mnogi su nazivali igrom koja će poslužiti do izlaska Diabla 3, no sada kad je on tu, Torchlight 2 definitivno možemo nazvati njegovom čistokrvnom zamjenom.