Legendarna strateška franšiza svoj je put započela davne 2000. godine. Total War je u proteklih 15 godina uspona i padova uklesao svoje ime u strateške bastione i kako smo već navikli, odlični i “manje dobri” naslovi ovog imena nam dolaze u gotovo u jednakim razmacima.

Hunski konjanici, centralna jedinica novog nastavka.

Pred kraj 2013. godine izašao je dobrano popljuvani Rome 2: Total War, koji je prema mnogima bio samo blijeda sjena legendarne jedinice. No, vjerovali vi to ili ne, upravo je on Creative Assemblyu ostvario najveću prodaju neke Total War igre u povijesti te nagomilao hrpetinu para, pa onaj nadimak “krava za muženje” koji je dobio na internetu, zapravo i ima nekog smisla, pogotovo ako pogledamo broj izdanih, “u narodu” omraženih DLC-ova. Ljaga na tom naslovu, koja je po mnogočemu zaista i zaslužena, trajno je ostala, ali Total War ima svog starog asa u rukavu, a to je činjenica da nakon svakog “lošijeg” naslova dolazi onaj “izvrsni” ili vice versa.

Attila je novi naslov u nizu, a možemo ju nazvati i “standalone ekspanzijom” za Rome 2 jer igra naprosto koristi isti engine, te skoro identičnu kampanjsku mapu, a povrh svega više ili manje uspješno je zakrpala sve rupe koje su Rome 2 mučile od starta.

Rima je vjerojatno svim stratezima već poprilično dosta, pa je nekako logičan smjer razvoja stvari pao na povijesni prikaz posrnulog diva, te polakog dolaska “mračnog doba” odnosno ranog srednjeg vijeka. Da se razumijemo, igra je povijesno smještena u 395. godinu, odnosno u vrijeme velike seobe naroda koja se događa kada hunska plemena sa istoka Volge i Karpata prodru u Europu. Na početku kampanje Attile kao osvajača još nema, a vi možete birati na koji način želite igrati. Možete kontrolirati Zapadno ili Istočno Rimsko carstvo pa time pokušati spriječiti seobu, palež i nadiranje istoka, Vizigote ili Ostrogote koji se nalaze u tampon zoni ili Hune s kojima ćete pogaziti sada bijednu zapadnu europu sve do Atlantika. Vjerojatno možete steći dojam na što su kreatori igre ciljali u ovom naslovu, a to je punokrvno totalno ratovanje, razaranje i palež, i s rukom na srcu moram reći da je setting, kako je i najavljivano, izvanredno dobro pogođen. Osim huna i rata, sa sjevera se nad europu spušta hladna fronta, što za sobom povlaći glad i bolest, te je zapravo glavni razlog “seobe” i u ovom naslovu ima jako veliku utjecaj na gameplay.

Kažu utakmica visokog rizika, negdi oko Poljuda, 449. godine gospodnje.

Cijela igra je nekako “mračnija” nego u prijašnjim nastavcima, čime je Creative Assembly baš pogodio riječ apokalipsa kojom je najavljivao Attilu. Vatra i vremenske nepogode sada igraju veliku ulogu u bitkama. Naime, vrijeme je promjenjivo, nekad će se dogoditi da se u sred masovne bitke na bojno polje sruče oblaci i kiša, ili pak magla, što totalno mijenja situaciju. Vaše trupe mogu izgubiti totalnu vidljivost, nastupa strah i nemir u redovima te se sve može u kratkom roku raspasti. Spomenuo sam i vatru, u Attili je vatra dinamična, gori mnogo, gori svugdje, nemožete je kontrolirati i vjerujte mi na riječ zapalit će se i vaša PC mašina kada stvari krenu nizbrdo. Sve dosadašnje bitke iz prijašnjih Total War naslova činit će vam se ništavim jednom kada nastupi apokalipsa u Attili, a povrh svega treba navesti audio doživljaj koji nadopunjuje gorespomenuti. Kako bolje dočarati strahotu rata nego snimkama brojnih urlika, grgljanja, plača, dernjave, skrike i vike koja se odvija u prvim redovima gdje krv i udovi šikljaju na sve strane, zvuk udaranja metala o metal, lom kostiju, topot konjanjika koji s desna nadiru i gazu preko svojih i protivničkih redova, generali koji se deru i lažu svoje trupe kako će doživjeti sutra motivirajući ih uz bojne pokliče. Kao šlag na kraju, jedan detalj koji me dirnuo u srce, naime, svaki put kada izdate neku naredbu svojim trupama, to će biti spektakulrano dočarano zvukovima truba i rogova koji signaliziraju naredbe.

Kada već govorimo o hunima i seobi naroda, valjda se netko sjetio i što znači nomadski narod. Novost u Attili su i nomadska plemena, naime, frakcija s kojom igrate, npr. huni ili neki drugi “barbarski orjentirani osvajači”, ne moraju imati glavne gradove. Kažem ne moraju, jer oni iako nemaju gradove, mogu fino dignut šatore i ukampirati se. Ovo daje totalno novu dimenziju u načinu igre, ratovanju, diplomaciji i resursima. Odmah ću u glavu reći da je ova igra užasno teška, barem je meni bila. Manji problem je real-time dio igre, odnosno same bitke i njihova strategija, dok puno dublji problem nastaje u onom drugom dijelu, na mapi, gdje je Total War zapravo strategija na poteze i gdje se vaše glupiranje s velikom vojskom i ratovanjem mora pravdati na razini diplomacije, upravljanjem resursima, zadovoljavanjem svojih građana, jer oni su vam najveći neprijatelji kada izbiju glad, bolest pa naposljetku i građanski ratovi. Taj dio je zapravo puno teži i nerijetko ćete završiti kampanju jer će vas igra na tom polju doslovno satrati. To spominjem iz razloga što mi se sviđa ovaj novi diverzitet sa različitim frakcijama. Ne morate osvojiti čitav poznati svijet kako bi pobijedili igru. Zadajte si manje ciljeve, izdržite na svjetskoj sceni sljedećih 20 godina naprimjer, ili osvojite neki određeni dio mape i recite sebi da je tu kraj. Tada ćete shvatiti o ;emu govorim i puno lakše će vam biti postepeno učenje i naposljetku uživanje u Attili. Svaka frakcija je teška i svaka se igra na svoj način.

Opsada Maksimira, godine gospodnje 450.

Ako krenete kao huni, gradite hordu, imate naravno bonuse na pljačkanje i silovanje, osvojite par gradova i uživate u resursima. Utaborit ću se malo tu, malo razmotriti strategiju pa idemo dalje. Naravno, svak bi tako pomislio, no u praksi ako se odlučite na takav start, Zapadno Rimsko Carstvo ili ne daj bože Istočno, dočekat će vas na volej poput Pelea i vratiti nazad na Volgu. Kao prvo, stvaranje horde je dug, težak i skup proces. Hunski konjanici će na otvorenom polju sravniti sa zemljom bilo koju elitnu vojsku u igri, no kad dođe vrijeme da osvojite teško utvrđeni grad, vaše strijele koje odapinju konjanici na zidine velikog grada će imati isti utjecaj kao da ga gađate čačkalicama. Jednom sam tako seljački i poganski pokušao osvojiti utvrdu, na kraju te kratke borbe sam imao osjećaj da mi se čak i A.I. smije. Horda se raspala kao pahulja na toplini i morao sam se i sam negdje utvrditi, odnosno preći sa nomadskog načina u “gradski”. Sve pare su otišla na par neophodnih stvari kako bi se pokrenuli resursi, no dotad su već došli Vizigoti, spakirali me u kutiju i poslali natrag na istok. Game Over. Drugi pokušaj je bio malo bolji, no podjednako težak. Upravljanje resursima je jako gadna stvar i kako god igrali, treba paziti i odmjeravati.

Krenete li kao recimo Zapadno Rimsko Carstvo, na početku ćete imati enormnu količinu para, ali gotovo nikakvu vojsku. Nekoliko godina sam fino tukao hune i barbare, raširio se na nekoliko gradova, no onda je došla zima sa sjevera. Pola gradova mi je pokrepavalo od hladnoće, bolesti i gladi, a novac više nije imao nikakvog smisla. Jedna velika vojska mi je ostala na jugu i to je bio zadnji izgled za budućnost, no dogodilo se nešto neočekivano (moš mislit), glavnog generala koji je zapravo bio zadnji iskusni, ubio je protivnički špijun na spavanju i to je u prevodu značilo još jedan game over.

Tako, namjesti se i mirno stoj, ako ne želiš da ti samo uho otkinem! Demonstracija MUP-a, godine gospodnje 452.

Generali, kad ih već spominjem, to su gospoda i učenjaci, mnogo vole da piju i da se zabavljaju, ali još više od toga njih vole vaši vojnici. Jako važan aspekt Attile je imati dobre i trenirane generale koji će dizati moral vašim trupama. Na tome nikada nemojte štedjeti ili zanemarivati. Iako imam osjećaj da puno lakše ginu na bojnom polju od prijašnjih nastavaka, ne treba zanemariti i njihovu jako veliku ulogu u Attili. Naime, prije je situacija bila takva da kada ode general, vojska se vrlo brzo raspadne i u random smjeru počnu bježat s bojnog polja i više se ne vraćaju. Ovdje u Attili to nije slučaj. Sada treba puno više vremena da se dogodi tako nešto, pogotovo ako su u blizini generali koji dižu moral. Ako se pak i dogodi da vam se neka trupa raspadne, za divno čudo, povuku se pa čak i regrupiraju. Nova mehanika vam dopušta da trupe bolje kontrolirate. Ako vidite da pobjeđuju i da dobro stoje, dodatno ih motivirajte sa trupom sa generalima, ako pak negdje “nadire voda”, povucite malo, dajte im vremena da malo odahnu, onda će čak dobiti i dodatnu motivaciju za nastavak borbe. No to je sad već strateški dio, kojeg svakako valja istraživati i njega je uvijek ugodno igrati. Pogotovo u historycal battles modu.

Ovaj doli ćaća Marcus izgleda kao savršena osoba za razjebat državnu blagajnu. Biram njega!

U igru je ubačen i sistem “obitelji”, nešto slično kao i u Crusader Kings 2, samo ne tolko kompleksno, iako i dalje poprilično komplicirano. Tako možete upravljati svojim potomcima, rođacima i familijom. Kako bi vaše carstvo funkcioniralo kao mala švicarska urica, poželjno je naravno provesti totalni nepotizam, postavite članove obitelji na sve državne funkcije i na upravljanje gradovima u vašem carstvu. Finim mikro-menadžmentom možete ostvariti štošta, no problemi će naravno nastupiti kada se ta bagra i šaka jada okrene protiv vas, te počne oduzimate ono što je vaše. Držati svakog zadovoljnim je svakako težak posao, a iako sam u dosta slučajeva glatko prolazio bez nekog pretjeranog problema, A.I. bi isto ponekad uradio nekakva čudesa na svoju ruku i totalno razbucao moj sustav. To nije slučaj samo sa mehanikom familija, nego je kako smo navikli stara boljka Total Wara u svakom pogledu. Ruku na srce, što se tiče Attile, izgleda da je A.I. poprilično dobro ispoliran i prati što se zbiva na mapi, kako velikoj, tako i onoj manjoj, na bojnom polju. Sjećam se prijašnjih nastavaka kada bi protivnička vojska vodila opsadu mog grada i kada bi ga napadala, to je znalo izgledati smiješno. Od jedinica koje besciljno lutaju mapom do glupih “loop” radnji kada kompjuter krene u napad pa se nakon početka radnje povuče pa tako unedogled. U Attili će A.I. napasti grad poprilično slično kao i vi, a ignorirate li neka osnovna načela, npr. kada teškim balistama razbiju dio gradskih zidina, treba pokriti i tu rupu sa jedinicama. U jednom slučaju sam ostao orjentiran na glavna vrata, jer sam naivno mislio da kompjuter nije pametan da prođe kroz nezaštićene dijelove i dogodilo se upravo suprotno, spašavao sam generalima živu glavu kroz ulice grada. Naravno, nemojte očekivati da bitke vodite protiv Tesle, Einstena ili Kasparova, to je i dalje umjetna i podosta skriptirana inteligencija, ali je lijepo vidjeti da su developeri odradili poprilično dobar posao, pokrpali rupe prijašnjih nastavaka i da se u večini slučajeva radi o ugodnom igraćem iskustvu.

Kud huni, rat i vatra prođu, tu trava ne raste. Kantrida, godine gospodnje 451.

S druge strane, pomorske bitke neznam jel želim spominjati, meni to više sliči na komediju nego na nešto ratno i povijesno ispravno. Bitke moram priznati izgledaju glađe i fluidnije, nekad su čak i zanimljive dok promatrate male “gusarčiće” kako skakuću po brodovima i bore se, ali očigledno je da se na tom polju Total War još tek treba razviti, pa taj aspekt neću ni uzeti u obzir kao neki minus.

A što se tiče samih minusa, to se uglavnom odnosi na glitcheve i sitnije bugove. Nema ih puno, kao što ih je bilo u Rome 2, a Creative Assembly to ionako redovito rješava zakrpama. Puno veći problem je sama zahtjevnost igre i to ne u, začudit ćete se, real-time bitkama, nego u turn-based modu. U početku je sve med i mlijeko, no čim malo odmaknete u kampanji, nastupaju problemi. Kada završite turn, igra procesuira poteze svih 50ak frakcija kolko ih ima u igri i to se trudi grafički prikazati na vašem ekranu, a svakim turnom situacija je sve gora jer naravno igra mora odraditi više matematike i cijeli proces je sve duži i duži. Toliko je dug da preporučam igranje druge igre dok se ti turnovi procesuiraju, ali na drugom kompu, jer procesor bi, ako već nije, vjerojatno krepao pod takvim opterećenjem na koji ga Attila tjera. Kako bi se razuvjerio da je problem do mene, potražio sam malo informacije po forumima, ispalo je da svi imaju isti problem, to je jednostavno dio igre, čak i najmoderniji i najjači procesori na svijetu trenutno, plaču kao male bebe kada treba izračunati jedan turn u Attili. No što je, tu je.

Junak po kome cijela igra nosi ime. Legenda kaže da je nakon nekoliko tjedana pijančevanja u srcu Mađarske, preminuo od krvarenja nosa, godine gospodnje 453.

Ako Attilu pogledamo kao cjelinu, sve zbrojeno i oduzeto nam daje rezultat da je novi nastavak Total Wara zbilja kvalitetno odrađena i dobra igra. Pogotovo gledajući povijesni aspekt i vrijeme u kojem se igra odvija. Cijela “scenografija” i setting igre je jako dobro pogođen i odiše pravim Total War duhom. Uspoređujući Attilu sa Rome 2, što je logičan potez, mogu samo zaključiti da je zbilja bolji nastavak, ispoliraniji, sa unaprijeđenom mehanikom i zanimljivijom kampanjom, koja je mislim najveća do sad u Total War franšizi i pravo ju je iskustvo odigrati te se pritom dobro zabaviti. Volite li strategije, pogotovo Total War koji je više manje unikat, te povijest, nećete požaliti ako pružite šansu našem Attili. Realno gledajući, ovo je zasad najbolja povijesna strategija ove godine, a do kraja iste će sigurno i ostati na vrhu, uostalom kao i svaki Total War do sada.

Zahvaljujemo se Videotopu na ustupljenom review kodu igre.