Jedinstven pristup formuli FPS igranja zaslužuje i jedinstven osvrt, a Tower of Guns je upravo to, jedinstven FPS u doba kada nemamo baš pretjeranog odstupanja od prokušanih formula u tom žanru. Probajte ako možete zamisliti FPS u kojem je svaki start/početak igranja drugačiji pa su pred vama drugačiji leveli, drugačiji tipovi protivnika i onda u mix ubacite i da vas svaka smrt vraća na apsolutni početak (permadeath u najboljem ruhu).

Tower of Guns je u početku svoj život započeo kao ideja jednog čovjeka s kojom se bavio u slobodno vrijeme da bi na kraju završio kao puni proizvod razvijen od strane jednog čovjeka. Pa kako je ispala razvijena od strane jedne jedine osobe koja već u svojim najavnim trailerima otkriva sve svoje adute, ajmo škicnuti.

Permadeath reinvented

Činjenica da neku igru krasi permadeath mehanika uvijek je značila jednu stvar, level je potrebno naučiti napamet kako bismo ga uspješno završili, no Tower of Guns je i tom “pristupu” doskočio. Tako svaki naš ponovni početak igranja počinje s novim protivnicima, nanovo generiranim levelima što Tower of Guns čini beskonačnom igrom u klasičnom smislu replay valuea.

Puc, puc zabava pucketa…puc, puc u gujsci ti raketa!

Naravno, kao i uvijek permadeath je najveći pain in the ass ikada osmišljen u videoigrama, no istvremeno je i užasno pozivitan te zaista tjera igrača do krajnjih granica koncentracije i razvoja igraćih sposobnosti. Ukratko, Tower of Guns će vas natjerati da svaki ispaljeni metak i pokret budu savršeno odrađeni i smisleni kako bi ostali što duže na životu.

Sadržaja malo, gameplaya puno…

I točno tako, sama igra ne sadrži previše oružja i protivnika. Gameplay je jednodimenzionalan, imamo pušku (ili više njih) i moramo pobiti sve što želi pobiti nas. Igra pred nas stavlja toranj (Tower) pun oružja/topova/raznih oružanih čudesa (Guns), a sam toranj ima 7 levela koje moramo savladati u jednom prolazu. Nikakav poseban story se ne krije iza tog, nikakav podtekst ili specijalna sociološka poruka. Od nas se očekuje da napredujemo level po level i pucamo po nasumično generiranim levelima i ostanemo što je duže živima i ako bogek da pregazimo svih sedam levela uključujući i njihove bosseve.

Ma koliko puta se izgenerirali , leveli su uvijek dobri!

Dizajn levela je kao što ponovno navodimo, totalno nasumično generiran svaki put kada krećemo u toranj. Protivnici su često nepomični turreti no svega ima unutra, levitirajućih topova, laserski navođenih projektila, bjesnih cirkularnih pila i slično (što može biti slično tome?!). Nakon svakog levela nas čeka boss battle koji je blago rečeno kaotičan i ponekada zaista iziskuje nadljudske napore (pogotovo na konzolaškom kontroleru).

Oružja ima razni spektar, od topova, kvazi sačmarica pa sve do lansera cirkularnih pila. Manje više naše naoružanje sačinjavaju prenosne verzije protivničkih turreta i oružja. Sam gameplay je vrlo sličan twitch FPS igrama uz Air Jordan “hang-time” skok koji kao da je dijelom preuzet iz Halo serijala. U svakom slučaju i uz ovoliko malo sadržaja, Tower of Guns pruža jako puno sati guštanja, ali samo pod uvjetom da ste ljubitelj mazohističkih igara (pogotovo za igrače na konzolama).

Ono što bi Tower of Guns učinilo maestralnom igrom jest multiplayer (online ili barem co-op), pa izostanak ovog moda smatramo najvećim minusom. Obzirom na permadeath mehaniku vjerojatno ne bismo imali puno prijatelja koji bi bili voljni s nama iznova pokušavati osvojiti toranj. Na kraju je vjerojatno i sama permadeath mehanika razlog izostanka bilo kakvog tipa multiplayera.

Pila naopako?

Obzirom da je FPS žanr etablirao svoje normative i šablone, ostaje pitanje koliko će publika biti spremna na ovakav odmak. Smatramo da je Joe Mirabello kao One Man Show unutar Terrible Posture Games razvojne kuće odradio sjajan posao i svakako prodrmao učmale norme FPS žanra. Ubacivanje rougelike permadeath mehanike je potpuni pogodak (iako frustrirajući) koji može pružiti sate uživanja (i živciranja).

Tower of Guns je vizualno pristojan i to je manje više sve što se može reći o samom izgledu igre. Na prvu asocira na Borderlands no daleko je od raskošnosti koju nam Borderlands serijal pruža (iako koriste isti Unreal 3 engine). Zvuk je na trenutke grozan te neslušljiv ali to pridodajemo ekstremnim (i brojnjim) pucnjevima koji se odvijaju iz levela u level.

Velika većina igrača će ovaj naslova zaobići kao nešto trivijalno i dosadno, no ne mogu biti više u krivu. Naš savjet je da obzirom na iznimno nisku cijenu igre (na PSN-u je čak bila i free jedno vrijeme u PS+ pretplati) svakako pružite šansu Tornju Čudnovatog Oružja, ako zbog ničega onda da se isfrustrirate na najjače.