Zna se dogoditi, u gaming industriji pogotovo, da ime uspješnog proizvoda zasjeni imena samih kreatora. Jedna takva priča također vrijedi za Unreal, pogotovo ako je riječ o slavnom engineu koji otkada je izašao toliko je bio uspješan da je doslovce pogonio čitave generacije igara. Taj engine je danas toliko poznat da mnogi zaboravljaju (ili čak ne znaju) da ga je stvorila istoimena igra. Jednako tako da je za to zaslužan Epic Games studio, tada zvan Epic MegaGames. U cilju da se prisjetimo tih, sad već pomalo zaboravljenih igara od davnina kada nitko se nije sjetio dizati diskusije oko balansa u multiplayeru, kada realizam i klase nisu dolazile u obzir, kada xp leveli nisu bili potrebni, kada je bilo dovoljno pozvati ekipu na LAN party i jedini uvjet je bio da se zna naciljati nešto sa druge strane ekrana. Od aliena do turnira budućnosti. Od davno izgubljenog i zaboravljenog originala te prvoga turnira, preko konzolaških verzija od kojih su neke priča za sebe do povratka korijenima uz nove kreacije u posljednjim nastavcima te upravo najavljenu budućnost serijala.

Unreal [1998]

Ironično je kako dobar dio gaming populacije smatra da je Unreal samo naziv popularnog enginea koji je dosada pokretao praktički svaku generaciju igara, no malo tko će se sjetiti da sve je započelo istoimenom igrom iz 1998. Sam početak je već ono što ostaje u sjećanju svih koji su igrali igru. Od buđenja u svemirskom brodu usred uzbune, pogleda na ruševinu, vrisaka i probijanja kroz mehanizme i eksplozije do stupanja na ogromnu okolinu koja je bila vanzemaljska, koja je živjela punim plućima i spoznaje da te ista pokušava ubit. Taman kada zaliječiš rane, dočepaš se pištolja i pomisliš „sad će biti ok…“, jedan korak naprijed i tlo se trese, kad ono iz daljine neka razjarena gromada (Brute) mahnito trči prema tebi i ispaljuje projektile iz ne i jednog, već dva bacača raketa! Trčiš unazad pucajući, baciš se u vodu u kojoj su na dnu zalihe da bi se nešto počelo crveniti, a kad ono ni podvodna stvorenja ne toleriraju uljeze. Pobjegneš van da bi te na pučini dočekala najezda letećih krvopija… I tako se dolazi do spoznaje da naš lik u ovoj igri nije nikakav potencijalni junak, heroj ili spasitelj već jednostavno uljez, stranac u stranom svijetu i jedini cilj mu je preživjeti i vratiti se onome što je njemu poznato i uobičajeno. Unreal nije samo igra punjena vanzemaljcima (kao što je to upravo – Unreal 2) već je sama igra vanzemaljska.

Ništa tu nije tipično i to ju čini posebnom. Naprimjer, Skaarj ratnici možda čak i jesu čisto zli likovi, ali naš lik nije tamo da im se suprostavi. Mirna Nali rasa možda čeka mesiju, ali to mi nismo niti možemo biti i da hoćemo. Na neke stvari se može utjecati no što se šire slike tiče, nema tu pomoći. Neprijatelja ima stvarno svakakvih, od onih koji glume biljke da bi vas propucali kad se približite, izuzetno opasnih letećih napasti, ronećih napasti do spomenutih Brutea, uvijek neugodnih Skaarja koji čitaju i kontriraju svaki potez poput najboljih protivnika i njihovih bijesnih podanika Kralla do još jačih Titana koji ubijaju jednim pogotkom.

Dizajn levela je takav da vas nimalo ne vodi za ruku (noviji igrači lako će se izgubiti) i nudi vam otvoren prostor za istraživanje (gdje ako ne pazite možete još i nastradati) te djeluje kao jedna ogromna cjelina što je i dan danas posebno postignuće.

Sva oružja osim (pištolja i snajpera) također su posebna te koliko su kvalitetna i učinkovita govori činjenica da se koriste kroz čitavi serijal do današnjeg dana. Dispersion pistol je energetsko oružje sa regenerirajućom municijom što se kasnije može nadograditi. Stinger je mašinka što ispaljuje tarydium kristale međutim nije prebrza pa će tu kao zamjena kasnije uletiti Minigun koji izgleda totalno drukčije nego što je to uobičajeno. BioRifle je smiješno učinkoviti bacač zelene ljige poznatije kao toksični otpad Tayridiuma. Na njega su alergični svi osim reptilijanskih Slith-a koji se hrane takvim smećem. Razorjack bi se mogao opisati kao velika oštrica što ispaljuje manje rotirajuće oštrice koje se odbijaju o zidove, u UT-u biva zamijenjen sa Ripperom. ASMD je baš kao Shock Rifle iz kasnijih UT-a i jednako funkcionira mada se ovdje čini nešto slabijim u primarnom modu. Flak Cannon također ovdje počinje priču i uvijek je jedno od učinkovitijih oružja sa svojim projektilima užarenog metala što je dovoljno da vam ne zatreba nikakav tip sačmarice. Međutim ista i je bila napravljena, zvana Quad Shot sa četiri cijevi, međutim izostala je iz konačne igre. Na kraju arsenala tu je Eightball Launcher, bacač raketa sa čak ni tri, ni četiri, ni pet, nego šest (6!) cijevi. Naziv je dobio po poznatoj biljarskoj kugli koja presuđuje u svakome meču, tako i ovo oružje  često presudi ispaljivanjem svih šest raketa odjednom (savršeno za osvetiti se onome Bruteu koji nas je strašio na početku igre i bahatio se sa njegove dvije). Koliko god se sve to skupa činilo pre-nabrijano i van balansa činjenica da zapravo funkcionira u cijeloj igri pa čak i kasnije u multiplayeru, dokaz je da sve se može kad se hoće.

Da, Unreal ima multiplayer mod sa dobrih nekoliko mapa, međutim ipak djeluje kao Alpha verzija UT-a i nije ni približno jednako zabavan. Jedini zvukovi su od oružja i skokova, glazbe nema nikakve, atmosfera je nula bodova… Sve u svemu vrlo dosadnjikavo i baš se vidi da je UT bio prijeko potreban da bi multiplayer aspekt Unreala zaživio kako treba.

Ekspanzija Return to Na Pali daje malo bolji uvid u priču o čemu se radi dok i dalje po staroj tradiciji ostavlja igrača da se dalje sam snalazi i otkriva radnju. Uz nova oružja i neprijatelje tu je i mnoštvo novih mapa, međutim i dalje je to isti Unreal te djeluje baš tako kako se i čini – kao produžetak originalne igre.

Sve u svemu, Unreal je stvarno bio kreativna, neobična, oštro beskompromisna i pomalo kompleksna ali odlična igra u mnogim aspektima superiorna obojici Quakea te ubrzo nesretno zasjenjena od izlaska Half-Lifea (proklet bio) koji je postao otac pucačina fokusiranih na priču i realizam, umjesto da je bio otac pucačina fokusiranih na mozganje, imerziju i kreativnost, što bi nas kasnije možda odvelo u zanimljivije i ljepše gamerske vode.

Unreal Tournament [1999]

Godine 1999. bila su to puno drukčija vremena za gaming industriju i situacija je bila ne samo drukčija već možda i obrnuta u odnosu na danas. Uživali smo u mnogim single player (u nastavku: SP) shooterima sa svojim pričama te uglavnom samo maštali kako bi mogla izgledati igra posvećena samo multiplayeru (u nastavku: MP) , jer jedna stvar ipak je ostala ista: Ako je bila SP igra, onda MP dio je bio u najbolju ruku, tek prosječan, to je i tada vrijedilo za sve. Tren kada je pred vratima bila Quake III Arena, fluidno brza, ugodno šarena i jednostavna eksplozivna poslastica sa konačno kompjuterski vođenim neprijateljima toliko naprednim da mogu zamjeniti i najvještijeg igrača izgledao je naprosto nerealno. Međutim samo malo prije njenog izlaska iz sjene se uzdigla još nerealnija igra koja je toliko bila drukčija i naprednija da su trebale doslovce godine proći da bi joj se priznale i prepoznale superiornije kvalitete – Unreal Tournament.

Kao poput neke metafore za brojne stvari, početna animacija nas vodi iz prljavog, oronulog i zamagljenog podzemlja kroz modernu, no još uvijek surovo prljavu površinu grada sve do  nepošteno bogatog Liandri mega-tornja okićenog neonkama dok nas upoznaje sa radnjom i pravilima tog sumornog svijeta budućnosti. U cilju postizanja kontrole nasilja koje se konstantno odvija ponajviše među frustriranim radnicima u dubokom svemiru Liandri organizira turnir krvavih egzibicija u kojem zahvaljujući respawn tehnologiji malo tko doista strada te nakon nekog vremena turnir postaje mainstream kao sport budućnosti, organizira se profesionalna liga i tu uskačemo mi posebno izabrani, da dokažemo da smo najjači, da uništimo neprijatelje, da postanemo prvaci. Tako otprilike je ispričana priča koja nema neke radnje već ima jedinu ulogu da stvori ugođaj, atmosferu ili točnije „setting“ u kojem se igra. Tako će nas animacije posjetiti samo još na ključnim točkama dok ostatak prepričava kroz same mape, opise likova (njihove situacije i priče, vještine, razlozi za borbu u turniru) itd. Stoga ukoliko se pazi na detalje, čak se i da podosta priče izvući iz svega toga (koncept koji je dok je imao potencijala, nažalost u sljedeća dva UT-a čak i potpuno napušten).

Dok je Quake III Arena razvio zaseban arenaško – arkadni stil, Unreal Tournament (ironično) više je nalik Quake II MP-u nego što je to njegov službeni nastavak. To znači način igranja koji je više „na zemlji“ sa manje brzine te malo više taktike, budući da se igra na kompleksnijim, asimetričnim mapama koje su građene kao stvarni dio priče poput SP iskustva ili u najmanju ruku da bacaju iluziju na navedeno. Tako imamo stvarno svega, od najobičnijeg kompleksa podzemne garaže kakvog smo vidjeli u početnoj animaciji, gradskog kvarta, raznih tvornica, dvoraca, plazma reaktora, podvodnog kompleksa, svemirske stanice, svemirskih brodova, vlakova budućnosti, mega-tornjeva koji dosežu u svemir, podzemlja okruženog lavom, naftne platforme, meteora u svemiru, stanice okrunjene ledom do gusarskog broda i luke u koju nitko uplovio nije otkad nerealni boj se bije. Međutim to nije sve. Često su mape jedinstvene po određenim stvarima koje sadrže, tako neke imaju skrivene prostorije, neke imaju zamke, neke pokretne dijelove a neke potpuno izmijenjene uvjete poput izmjene gravitacije, teleportera dok neke imaju i detalje poput „semafora“ na kojem piše kako napredujete kroz turnir. Da još dodatno začinimo, niti to nije sve! Postoje još razne opcije koje u potpunosti mijenjaju način igre zvane „Mutatori“.  Od InstaGib-a koji je one-shot-kill te izgleda kao da se svi napucavaju Railgun-om iz Quakea do Rocket Arene i Fatboy-a gdje se igrač doslovce deblja što više fragova skupi (što garantira onome tko god bude prvi da ga zovu „Žak“).

Govoreći o fragovima dolazimo i do palete oružja koja je teško, teško modificiran arsenal iz prvog Unreala. Bez obzira na to koliko su različita sva su oružja vrhunski balansirana u ovoj igri Svi imaju dva moda pucanja koji se mogu kombinirati za dodatne načine izvođenja. Enforcer je bio i dalje bit će najbolje početno oružje serijala koje objeručke već i samo postaje opasna prijetnja dok ipak ne zauzima mjesto jačima poput Pulse Riflea, ASMD Shock Riflea koji je poput slabijeg no fleksibilnijeg Railguna, ljigavog GES BioRiflea (Fun fact: GES u kodnom imenu BioRiflea znači „Green Explosive Sh…“ 🙂, bacača žileta koji je preimenovani RazorJack te se odaziva kao Ripper, opasno i zabavno oružje barem za SP dok za MP je postalo zloglasno budući da se projektili odbijaju o zidove a mogu biti i one-shot-kill – još jedna poslastica za spamere… te Miniguna koji definitivno opravdava svoju reputaciju u svakom pogledu. Na kraju palete imamo Sniper (začuđujuće običnog, starinskog izgleda), Flak Cannon koji poput sačmarice i bacača granata u jednom zasipa vrelim željezom sve što mu zaprijeti, te Rocket Launcher koji ponovno ima nevjerojatnih šest cijevi za ispaljivanje raketa što ga čini ultimativim strojem za destrukciju… odnosno, barem bi ga činilo da nema JOŠ jednog jačeg i apsurdnijeg oruža što je – Redeemer, ništa manje nego bacač nuklearke!

Bez obzira što je prvi svoje vrste u serijalu, UT je već na startu imao podosta načina igre (ponovno ironično, čak i više nego neki njegovi nastavci). Deathmach i njegova team verzija je svakako standard poznat svakome, Capture the Flag najćešći je timski način igranja, dok Domination u kojem je cilj držati strateške točke više od protivnika jedan je od novijih, isto tako kao i Assault. Assault je meni osobno najdraži timski mod ikada i uvijek je zanimljivo sa svojom ekipom ispunjavati razne zadatke i boriti se u najraznolikijim scenarijima i situacijama. Od iskrcavanja u stilu operacije Overlord i probijanja kroz neprijateljsku paljbu do sabotaže sistema i uništenja neprijateljske utvrde. Bilo da se radi o pljački vlaka, opsadi na utvrdu, infiltriranja u neprijateljski brod kroz stražnja vrata ili napadu na stanicu. UT nam je donio gomilu toga što druge igre nisu imale i što ga dan danas čini jedinstvenom igrom i serijalom.

Iako nam je tada bilo malo teško odlijepiti se od fluidnog, šarenolikog i zaraznog ugođaja Quake III Arene, nakon što je prošao i ispit vremena, objektivno gledajući jednostavno moramo priznati: Unreal Tournament je miljama razvijeniji, kompleksniji, bogatiji, raznovrsniji – jednostavno bolji u gotovo svakom pogledu.

Unreal Tournament [PS2 – 2000-2001]

Dugo je trebalo Epicu da konačno izda nešto nerealno na konzolama, što zbog tehničkih a što zbog izdavačkih razloga. Više od godine dana nakon izlaska UT-a na PC-u, konačno je došla na konzole. Malo drukčija verzija za Segu Dreamcast te dorađenija za PS2 (koju sam imao prilike odigrati). Unatoč tome što sadrži ista oružja te iste mape uz neke sitne izmjene igra se bitno izdvaja od PC verzije po prekrasnom konzolaškom sučelju upotpunjenom izvrsnim artworkovima, od samih karaktera do loading screena i to je dio po kojemu ponajviše pamtim i cijenim PS2 verziju UT-a. Nešto od toga se pojavilo i u Game of the Year verziji PC inačice no jednostavno, nije to to. PS2 verzija također sadrži i dodatne mape te karaktere kao i neke dodatke u gameplayu. Sve u svemu radi se o vrlo dobro zaokruženom, samostalnom paketu kojega vrijedi imati u svojoj kolekciji.

Unreal Tournament 2003 [2002]

Dok je nerealni turnir u samoj priči postao mainstream još u prvome UT-u, sa ovime Epic je i u pravom smislu otišao u full mainstream mode sa Unreal Tournamentom 2003. Četiri godine kasnije originalni UT se je i dalje igrao punom parom, no nastavak se ipak jedva čekao i sa velikim očekivanjima. Međutim kada je konačno igra stigla na police dućana, nešto je tu smrdilo (uskoro poznatije kao „Aida efekt“) te se kao odjednom, bez povoda iluzije počinju rušiti kao kuća od karata. Unatoč tome što je pogonjena najnovijim engineom izgledala nerealno dobro i na prvu je bilo dovoljno samo gledati, a kamoli igrati, kako je vrijeme prolazilo to više su se ljudi počeli vraćati originalnom UT-u i dobrim starim LAN partijima suočeni sa surovom činjenicom – UT 2003 jest fina, ušminkana pucačina, ali ona koju ćete odigrati te ubrzo staviti na policu da skuplja prašinu i nastaviti dalje u potrazi za nečim boljim. Slučajnost ili ne, time je započelo kobno doba za serijal zajedno sa novim izdavačem – Atarijem, koji je imao ambicije postati novi EA games što kako gameri znaju, i nije najplemenitiji cilj. Sama mainstream tematika toliko dolazi do izražaja da sama tematika postaje totalno „sportsko-američki nastrojena“ (drugim riječima, pojednostavljeno i generično do bola) te novi „komentatori“ u igri zvuče kao da prenose Superball dok su se počele uvoditi i više arenaške mape, čemu pravi primjer je jedan Inferno koji doslovce kao da je iskočio iz… pogađate: Quake III Arene! Da upravo jedine konkurentne igre kojoj je još te davne 1999. UT bacio rukavicu te je porazio na gotovo svim frontovima, da bi kasnije došlo par gospodina u odijelima, poduzetnog duha te reklo: „Hajmo još preuzeti i to što je preostalo od Quakerske scene, jer ovo je moderno, napumpano i svi će voljeti novi UT, uostalom od viška glava ne boli, zar ne?“ – Krivo! Baš zbog takvih razmišljanja i nastaju prosječne, osrednje igre, koje istina, možda neće nitko baš mrziti, ali sigurno nitko neće niti obožavati. Na početku kao izgovor za priču dobivamo kratku animaciju ispodprosječne kvalitete te još gorih dijaloga koja ne govori nam zapravo ništa no barem nas upoznaje sa novom ludom Juggernaut klasom. Postoji novost u obliku regrutiranja raznih likova u svoj tim, jest malo interesantno no ne zadugo jednako kao i novi Bombing Run mod u kojem je cilj sa elektronskom loptom protivniku „zabiti gol“. U nekim mapama čak zna biti zabavna, no u nekima je naporna i frustrirajuća navlakuša ovisno o mapama, jednako kao što i Capture The Flag zna biti kad se igra na velikim prostorima protiv vještih protivnika. Double Domination mod je korak unazad u odnosu na originalni Domination budući da ima manje točaka – njih dvije i sustav odbrojavanja 10 sekundi za koliko se postižu bodovi. Zna biti iritantno konstantno slušati odbrojavanja da bi se svako malo prekidala, međutim općenito meni ne smeta ta jednostavnija verzija moda, budući da je prije znalo biti puno zbunjujuće ponekad. Ukoliko grafiku i (uglavnom) odličan audio-vizualni dizajn stavimo na stranu, nema toga puno što će zabaviti te zadržati bilo kojeg ozbiljnijeg igrača na dulje vrijeme.

Oružja nisu nešto uvjerljiva te što je najgore, potpuno pogrešno balansirana, što se ponajviše manifestira u multiplayeru te igri protiv botova od „Masterfull“ težine nadalje, gdje se čine kao spužve za upijanje streljiva umjesto da su samo više kvalitetniji i precizniji. Jedan Minigun je postao presmiješan koliko malo štete nanosi dok Assault Rifle (koji je nepravedno zamijenio Enforcera) upravo toliko bi i trebao nanositi umjesto da bude primarnim modom većinom beskoristan, a u sekundarnom modu potpuno beskoristan. Trocijevni Rocket launcher od ovog nastavka postaje standard u serijalu, što je usudio bih se reći čak i pozitivna promjena (iako radi doživljaja moram priznati, nema mi do prethodne verzije) pošto bitno smanjuje mogućnosti spamanja štete te više ovisi o vještini izvođenja, dok ipak još uvijek nudi i te poznate modove ispaljivanja po nekoliko raketa odjednom. Pulse Rifle je ovoga puta prerađen u Link Gun i jedna je od pozitivnijih promjena budući da se sekundarni mod paljbe može koristiti kao pojačanje u timskim igrama bilo to pojačavanje prijateljskog oružja ili u budućim nastavcima –  popravljanja vozila i sl. Još jedna bolja promjena je Shield Gun (kojeg neznam zašto su kasnije maknuli da bi vratili primitivniji Impact Hammer al ajd..) koji primarno još uvijek služi kao melee oružje ali u sekundarnom modu stvara štit koji upija nešto štete što je prijeko potrebno igraču da ukoliko se nađe u krkljancu barem da šansu da preživi dok ne nađe pošteno oružje. Sjećate li se poznato destruktivnog Hammer of Dawn oružja iz Gears of Wara? Njegov predak se zove Ion Painter te je svoj debi označio upravo ovdje (da bi bio ubrzo zaboravljen, kao i sama igra). U Gearsima to funkcionira te bi u Unreal singleplayeru također, no u frenetičnom UT-u malo tko može preživjeti stajajući na mjestu dovoljno da „naruči paljbu“, dok u pravom natjecanju izbačeno je bez obzira iz istog razloga kao i Redeemer. Ostala oružja su uglavnom ista dok za kraj, kao zamjenu snajpera imamo Lightning Gun koji dok nanosi slično štete i radi krasne efekte ima vrlo dugi „reload time“ te mu je to (uz očitu činjenicu da hitac otkriva mjesto snajperiste) pripisano kao najveća mana. Unatoč tome što su doslovce salve ljudi okomile na to oružje i traže snajper nazad, meni to osobno nikad uopće nije smetalo, djelom zato što nisam „kemper“, a djelom zato što imam prakse i sa Railgunom iz Quake serijala. Adrenaline je nova vrsta power upa koji nam omogućava da aktiviramo razne moći poput nevidljivosti, brzine, regeneracije itd. Zabavno je međutim prebrzo ispari (kao i interes za ovu igru).

UT 2003 nipošto nije loša igra, zapravo je jedna od onih igara koje bi samostalno još prošle relativno dobro, međutim kao nastavak jedne od najboljih pucačina svih vremena, jednostavno nije bio u stanju ispuniti očekivanja te postiže nekih 7 od 10. Sasvim solidna pucačina te možda (kao što je meni) čak i ponekad dobra doza „trasha“ za popodnevnu razbibrigu.

Unreal Championship [Xbox – 2002]

UC je (baš poput konzolaških verzija originalnog UT-a) još jedna rekli bismo, od tipičnih te manje uspješnih konverzija, međutim nije samo port. Mape jesu uglavnom iste, cijeli sadržaj te modovi također, međutim ima i ova verzija nekoliko svojih aduta. Unatoč tome što grafički izgleda kao UT 2003 na medium-low postavkama, i dalje izgleda bolje od bilo koje PS2 pucačine toga doba te ju preciznije kontrole čine ugodnijom za igranje. Ono čime se UC ponajviše izdvaja od UT-a 2003 jest potpuno novo sučelje te dizajn oružja. Jest da su imenima i namjenom ista te se jednako ponašaju, međutim novi dizajn ih sasvim lijepo izdvaja od PC verzije te daju UC-u mali aspekt „ekskluzivnosti“. Uz to, igra za razliku od UT-a 2003 barem pokušava u kampanji donijeti nekakvu priču, jest da se radi više o izgovoru  za priču no kako god, bolje išta nego ništa. Također tu su standardne konzolaške opcije kao split-screen do 4 igrača.

Na kraju krajeva Unreal Championship se ipak isplati imati ljubiteljima serijala, budući da se ipak radi o malo drukčijoj verziji igre, stoga ju ne škodi imati u kolekciji, a nekada možda i dobro dođe kada dođe društvo da se skine prašina sa kontrolera.

Unreal II: The Awakening [2003]

Budimo iskreni, nakon „općeg oduševljenja“ povodom izlaska, Unreal II se ponajprije prvenstveno kupovao i igrao zahvaljujući opasno oskudno odjevenoj oficirki bogatih tetovaža i još bogatijeg dekoltea zvanoj Aida, tek onda drugim nekim kvalitetama. Međutim kako je i sama Aida unatoč izvanrednoj ljepoti od koje noge klecaju i ugodnom glasu koji (ukoliko ne obraćamo pozornost na kontekst) je milozvučje za uši, uglavnom površan, generični te čak djelomice iritantno plošan i antipatičan lik čim ju malo bolje upoznamo, tako se u dobrom djelu pokazuje i čitava igra. Ironično, zapravo jedini simpatičan lik (čak i naš vlastiti je mutav), sa kojim bi se mogli donekle i poistovjetiti je komični alien Ne´Ban. Ne razumije u  kakvu se gabulu upustio, ne razumije čemu sve to i želi da ga se ne zamara glupostima. Hmm, ovima u Unrealu stvarno je bolje da se drže nerealnog.

Sva ta priča oko korporacija, vojske i protokola teško da će ikoga oduševiti a upravo to je ono čime nas većinom vremena zasipaju u igri, posebno u početku. Moglo bi zanimati fanove Unreal svemira budući da daje veći uvid u svijet „oko turnira“ međutim ispričano je na tako monoton i nezanimljiv način da stvarno sumnjam da bi itko mogao uživati. Na sreću, kada konačno krenemo u misije stvar postaje bolja, doduše ne puno, ali bolja. Igra je sada bazirana na levelima / misijama od planeta do planeta što iako nisam siguran da je nužno bolje, barem je interesantno. Stavlja puno veći fokus na priču u odnosu na prethodnika te nudi veću raznovrsnost. Iako je u cjelini strašno prosječna i takva je ponudila nekoliko više nego pozitivnih trenutaka. Primjerice dio kada pogase se svijetla i nakon nekog vremena u mraku i tišini bespomoćno gledamo kako Skaarj doslovce sječe put do nas svojim bijesnim oštricama (kopija originala znam, ali je barem efektivno), kada se šećemo atmosferičnom, nepoznatom šumom i osluškujemo sumnjive zvukove oko nas priželjkivajući iznenadnu opasnost (što također podsjeća na scene iz Predatora) ili kada bacačem plamena tjeramo od sebe horde mnogonožnih napasti…

Arsenal je začudo drugačiji od ostatka serijala te iako se fokusira na pljuce ljudske proizvodnje to nije nužno loše. Energetski pištolj, sačmarica budućnosti, mašinka sa projektilima, bacač plamena, bacač raznovrsnih granata, snajper budućnosti, bacač raketa… iako tipična, solidna su i efektivna oružja dok su alienski Shock Lance čiji se projektili odbijaju o zidove, Laser Gun koji je kao napredni Railgun, Takkra kugle koje mogu nanositi štetu ili štititi igrača te Singularity Cannon koji doslovce čisti sve ispred sebe kako i zvuči, rezervirani za posebne egzibicije. Alienski neprijatelji (na ljudske nije vrijedno ni trošiti riječi) su ili povratnici iz originala ili razne varijacije na iste. I dalje lete, gmižu, mutiraju, oštre kandže, glume biljke… Uz nekolicinu i nekih novih čine dobru postavu koja barem te akcijske djelove čini zabavnima, iako je AI unazadovao od prošlih igara. Zvuk u igri je sasvim solidan, soundtrack čak atmosferičan i pamtljiv dok grafika jest dobra (u to doba bila je vrh) no dizajnom jako generična, dosadna te tek u tragovima se naziru odlične kreacije artista iz Legend Entertainmenta.

Cijeli Unreal II se većinom može svrstati u sljedeće: Dobra ideja – loša realizacija. To je kao kada vam netko ispriča vic za koji znat da je bar na nekoj razini smiješan ali uopće vas ne dira da biste se nasmijali – tako i ovdje, pucanje u prazno do mile volje. Da budemo iskreni, i dalje se radi o uglavnom solidnoj igri, međutim velika prilika je prokockana i to je šteta. Potencijal za izraditi igru u kojoj možeš kreirati praktički bilo što, stvarno ne dolazi često.

Unreal Tournament 2004 [2004]

Kraj vladavine zloglasnog Atarija je na pomolu te se vedri oblaci naziraju u svijetu Unreala. Na prvi pogled zapravo, ne da sve izgleda isto već se i samo sučelje bitnije poružnilo od zadnjeg puta. Srećom to je jedna od rijetkih mana koje možemo pripisati ovoj igri. Druga je pomalo subjektivna, a to je da su se i neki karakteri te oružja također bitno poružnili u odnosu na prethodne nastavke te serijal općenito, barem po meni. Neznam što im je to došlo. Vizualne izmjene da bi se UT2004 opravdao kao nova igra po meni nisu upalile uopće. Dizajn je nekako pust, nemaštovit i zato meni ova igra ostaje u sjećanju kao „najružnija Unreal igra“ do današnjeg dana. Na svu sreću, negativnosti poprilično staju ovdje a to što igra nije nadoknadila estetikom, nadoknadila je onime što je pravim igračima najdraže – gameplayom. UT 2004 je u odnosu na UT 2003, kao što je Windows 7 za Vistu. Epic je došao i rekao: „Sorry za 2003, ovo je za vas“.

Single player također starta sa animacijom koja je nikakav izgovor za story mode i uglavnom ponovno, od priče – nula bodova. Ima razrađeniji sustav team managmenta u kojem će se igrači osim kupoprodaje kao i protivnici natjecati u „Bloodrights“ mečevima za transfere članova ne bi li stvorili svoj „dream team“. Igra sadrži mape i modove iz prošlog nastavka uz dodatak novih te ju to konačno približava onim proporcijama kakvima je originalni UT obilovao 5 godina prije. Oružja su konačno balansirana i odmah sve djeluje puno čvršće. Vratio se snajper u igru te je opravdao svoju korist (unatoč jednako lošem dizajnu) kao i nova oružja koja su korisnija u timskoj igri AVRiL (skida sve što leti, lebdi i vozi) i Grenade Launcher koji poput Unreal-a II ima različite modove  te može postavljati mine kao zamke – sve ne bi li protivničkoj ekipi pomrsili dan.

Jesam li spomenuo da ima nečeg što leti, lebdi ili vozi? Da! Sa obzirom da je Unreal II Expanded Multiplayer bio toliko uspješan i popularan da ga gotovo nitko nije ni igrao većina drži upravo UT 2004 zaslužnim za uvođenje vozila u multiplayer vode Unreala. Trenutno su vezana za samo jedan način igranja a to je Onslaught koji se odvija na prilično velikim mapama, bazira na povezivanju kontrolnih točaka na mapi ne bi li se skinuo štit i uništila neprijateljska jezgra. Takva igra daje UT-u novu dimenziju i prilično je zabavano kada se igra sa ekipom, međutim zna biti vrlo naporno kada se oduži i kada ostanete bez prijevoznog sredstva, nešto što će tek u UT3 biti ispravljeno. Ono što je mene najviše razveselilo je povratak Assault moda kojega ponovno krase razni scenariji koji čak rekreiraju neka od bitnijih zbivanja iz Unreal povijesti, kao što je to prvi kontakt ljudi sa Skaarj-ima gdje se u svemirskim lovcima probijamo do alienskog matičnog broda da bi tamo nastavili misiju, napad Axona na istraživački centar Izanagija kojeg čak ni elitna postrojba Thunder Crasha nije uspijela zaštititi i koji je ne samo završio sabotažom i pljačkom već i uništenjem čitavog kompleksa… itd. Invasion i Mutant su prije egzistirali u serijalu kao Mutatori da bi sada postali službeni načini igre.

Sve u svemu, UT 2004 je odlična igra koja je ispravila nedostatke te tvori paket koji je čak možda i vrijedan imena Unreal Tournament 2. Time završava era druge generacije Unreal igara za koju sam osobno sretan da je završila jer kasnije smo počeli dobivati sve bolje i kvalitetnije naslove.

Unreal Championship 2: The Liandri Conflict [Xbox – 2005]

Prva Unreal igra izdana pod okriljem Midwaya, što se vidi na svakome koraku jer vjerujte mi – ova igra je bomba! UC2 je svakako jedna od najpodcjenjenijih Unreal igara te igara općenito. Tome pridonosi činjenica da mnogi puristi i hardcore FPS igrači gledaju na ovu igru kao „nepotrebnu igru koja nije donijela ništa do još nepotrebnijih egipćana“. Dopustite da vam dokažem koliko je to zapravo pogrešno i miljama daleko od istine. Istina, igra ima single player kampanju koja doista i ima pravu priču u odnosu na ostale UT-e te se bazira na posebnom izdanju Liandri turnira inspiriranom egipatskim likovima i kulturom zvanom Nakhti Ascension Rights. Dok je Malcom odložio oružja i sjeo za komentatorsko mjesto, Brock i Lauren su odsutno dostupni, stara garda tipa Gorge, Sapphire i Arclite i dalje grunta, u samom središtu priče nalaze se novi likovi (te bivši supružnici kraljevskih obitelji – da, tu spletke počinju) Selket i Anubis. Budući da je ova igra obavezna lektira za one koji nisu igrali neću dalje spoilati priču i moram reći da nije loša, karakteri čak i djeluju kao karakteri, ima čak par dobrih citata (akciju i animacije, naravno, da ni ne spominjem) te se konačno kreće iz misije u misiju kako i treba, a ne samo neki jadni izgovor u obliku uvodne i odvodne špice kako je dosada bio običaj.

Igra nam također donosi i sasvim novi žanr u obliku kombinacije melee borbe iz trećeg lica (da, uz ostale, svaki lik ima svoje posebne moći, oružje za blisku i borbu na daljinu) te već vrlo poznatog FPS djela što se kombinira po volji. Uz to, lik može oružjima odbijati projektile te ukoliko je dovoljno blizu izvršiti svojstveni „Coup de grace“ aka Fatality potez. E, da, sada ona fraza „Epic & Midway proudly presents:“ već bolje dolazi do izražaja jer osim toga u svijet Unreala pristiže i nitko drugi nego Raiden, munjeviti bog Mortal Kombata! Da se mene pita njegovo mjesto bi prije zauzeli Sektor, Cyrax, Kano, Jax, Stryker ili Sonya, no dobro, očito je da se išlo na kartu popularnosti. I dok je takvo kombiniranje stilova moglo narušiti integritet igre, srećom nije te je i on ostao malo odvojen kao sasvim opcionalan dio igre. Sam pridonos Midwaya po meni je ono što je uzdiglo serijal ponovno na noge te i sam Epic kao da je konačno ponovno dobio slobodne ruke raditi sa svojom igrom što god hoće i to se pokazuje na najbolji način. Naravno da ovakav mix žanrova zahtjeva prilagodbe, međutim mišljenja sam da je sasvim dovoljno pristupačno početnicima (zato služi i single player uostalom) te kada se čovjek uigra dobiva jedno stvarno posebno iskustvo koje je čista zabava. Kada je igra izašla odmah je naišla na kritike tipa „Uđem u multiplayer i sve je nekako nespretno, nebalansirano i zbunjeno.“ što u prijevodu zapravo znači „Ja budala upao sam u multiplayer prije nego sam iti pogledao tutorial i zbrka oko stilova me izludi te odvede do točke da ne znam što radim. Ne mogu dobiti niti jedan game, al nije da sam loš nego je igra loša.“ Iako je očito konzolaški (u ovome slučaju to je i više nego pozitivno) ovakav stil igre je za razliku od čiste pucačine je često čak i bolji na duge staze jer sve te razne mogućnosti čine ga zanimljivijim i manje repetitivnim. Što se vizuala tiče, ipak je to i dalje Unreal igra što znači, nema brige. U to vrijeme kada je igra bila aktualna ja sam posjedovao samo PS2 (i konstantno bio ljubomoran na „Xboxaše“) te činjenica da sam odigrao UC2 tek na Xboxu 360 i da je tada još igra izgledala odlično govori sasvim dovoljno.

Međutim ukoliko i zanemarimo grafiku i dalje dobivamo vrhunski dizajn po kojem je Epic inače poznat, no od ovoga nastavka i dalje pogotovo. Potpuno prerađen od nule, UC2 nam donosi usudio bi se reći vizualno osvježenje za čitav Unreal serijal općenito. Unatoč tome što na prvu izgleda „i dalje kao Unreal“, UC2 donosi gomilu detalja koji (kao u recimo, kvalitetnom RPG-u) igru znače te dolaze do izražaja tek godinama kasnije. Od novih majstorski dizajniranih armora, itema, power-upova, likova, oružja i mapa do samoga sučelja – sve je vrlo slično onome što je godinama kasnije došlo u UT3 te čak djelomice i u Gears of War. Unreal Championship 2: The Liandri Conflict je zapravo jedna od najboljih igara u serijalu, te u mojim očima naj-inovativnija Unreal igra budući da donosi prvi pravi single player, potpuno novi dizajn, stilove te naposljetku i sami žanr.

Unreal Tournament III [2007]

Kako je čudno vidjeti najavu „From the makers of Gears of War“ – alo, a šta su ono radili godinama prije toga? Ah, nevermind… Najavljivan kao Unreal Tournament 2007, igra je još tada izgledala nevjerojatno dobro, međutim onda se dogodio Gears of War i njime je Epic sam sebi podigao ljestvicu. Na svu sreću znali su dobro što rade te se nakon nekog vremena odrekli „godišnjeg izdanja“ i okrenuli onome što im najbolje ide: izdavanje kompletnih igara te time najavili da će igra zapravo biti ni više ni manje nego Unreal Tournament III. Vizualno unatoč tome što prati stil poput Gearsa ipak sadrži puno više boje od navedenih i jednostavno izgleda bolje. Čak i dan danas (7 godina poslije!) izgleda vrlo dobro u odnosu na druge jednako frenetične multiplayer igre. Istina, ovaj stil se neće svidjeti svima, u čemu leži činjenica da još uvijek ima mnogih koji igraju UT2004, međutim meni ne smeta i te prethodne igre djelovale su mi nekako čak previše šarene. Epic je u izradi ove igre vraćao se sve do originalnog UT-a po inspiraciju i to se itekako vidi. Od kretanja, pucanja, izgleda okoline… Sve je nekako prizemljenije, realnije i meni osobno puno draže. Single player ovoga puta postoji sa razrađenijom pričom o osveti koja se konačno kreće sa nama i oblikuje misije koje obavljamo. Istina, kvaliteta priče je na razini filma B produkcije što je puno slabije od UC 2 priče, međutim barem je tu i za jedan prolaz sasvim je dovoljno.

Dizajn je vidljivo drukčiji od više-manje svega što smo vidjeli u UT 2004, što je posljedica promjene stila sa kojom su započeli u UC 2. Više je moderno-industrijsko-futuristički (što je uostalom i izvorni Unreal stil), likovi su ponovno pravi gladijatori više nalik heavy armor klasi sa raznim tehnologijama na sebi a mape su nevjerojatne i na novim razinama kompleksnog. Međutim ono što se stvarno izdvaja najviše su oružja koja po prvi put nakon originalnog UT-a ponovno izazivaju onaj „wow“ efekt te odlično daju osjećaj da stvarno rukujemo mašinerijama budućnosti. Dok rade sve se pomiče, radi, osvjetljava, jednostavno se vidi kako sve funkcionira (dok istodobno ne djeluje kao da će se svaki čas raspasti i to treba znat napraviti). Balans je odličan i konačno sve je nekako sjelo na mjesto. Impact Hammer je ponovno tu za „hammer time“, Enforcer se vraća kao najbalansiranije početno oružje, Bio Rifle je opak, ljigav i kul, Link Gun vraća onaj izvorni Pulse filing dok zadržava i dosadašnja svojstva, Shock Rifle ima vidljiv protok energije kao u UC 2 međutim sad je više solidan, Stinger Minigun je doslovno kombinacija dvaju navedenih i baš toliko je dobar, Snajper konačno izgleda primjereno vremenu u kojem se nalazi, dok Flak Cannon, Rocket Launcher i Redeemer su jednako jaki kao i uvijek.

Onslaught mode je opravdano preimenovan u Warfare te donosi nove mape, iteme, načine igranja i nova kul vozila. Tu je izvrsni Hoverboard sa kojim poput McFly-a surfamo po mapi, Cicada kao Banshee is SC 2 pere iz zraka po svemu što je na zemlji, Scavenger se pretvara u kuglu sa kojom rolamo kada želimo, Dark Walker uništava sistematski sve što vidi u stilu rata svjetova, Nightshade postaje nevidljiv dok Leviathan je doslovce stanica na kotačima. Ima toga još no prepuštam vam da otkrijete sami.

Uz to UT3 nudi  standardne Duel, DM, TDM, CTF načine igranja te novi veliki CTF sa vozilima, zabavan mali Betrayal te zarazan Greed. Meni najviše ovdje nedostaju Assault i Invasion, no sve u svemu nije loše.

UT3 je izašao i na konzole. Dok X360 verziju krase bolje kontrole i kvalitetnija online usluga, PS3 ima više sadržaja uključujući DLC-ove i Titan Pack. Nažalost to je sve, te iako se odlično igra na kontroleru nema ničega novog u odnosu na PC verziju pa čak niti promjene sučelja i sl. kao što je to prije bio slučaj, tako da se u konačnici baš ništa ne razlikuju od PC igre sa uključenim kontrolerom.

Ima UT3 svojih mana poput nedostatka opcija iz prijašnjih igara, boljeg Community djela te manjak sadržaja općenito. Razumljivo je da su se očekivali dodatni sadržaji (poput besplatnog Titan Packa itd.) međutim činjenica stoji da je igra vrlo mala u brojkama u odnosu na prijašnje (na sreću ne kao UT 2003 i  uvijek potpisujem kvalitetu nad kvantitetom ali…) i šteta je jer ostala je ubrzo nepravedno zapuštena poput nekog SP naslova kojeg se odigra i nastavlja se dalje. Unatoč tome, UT3 je pravi povratak korijenima, igra se vrhunski, izgleda vrhunski i dan danas još izgleda odlično u odnosu na druge jednako frenetične multiplayer igre. Ukoliko trebate zagrijavanje uoči novog nerealnog turnira, UT3 je za vas!

Unreal Tournament [4]

Za one koji ne vjeruju glasinama – Da! Novi UT je službeno najavljen i Epic games radi na njemu ni više ni manje nego sa samim igračima i ljubiteljima serijala. Ekipa iz Epica konstantno surađuje online sa ljudima te se svakih par dana javljaju putem Twitch.TV streama gdje pokazuju rezultate, komentiraju, raspravljaju o stanju produkcije te općenito kada imaju nešto čime se obratiti javnosti. Iako rizičan, takozvani crowdsourcing  mogao bi lako postati novi trend u industriji ukoliko rezultat bude i više nego pozitivan. Tko god želi igrati trenutnu (Pre-Alpha) verziju igre, uključiti se u izradu igre i surađivati sa proizvođačima može to postići isključivo pretplatom na Unreal Engine 4 za 19$ + 5% mjesečno.

Igra je još uvijek vrlo rano u konceptualnoj fazi, međutim što je fascinantno, već sad je sasvim igriva. Naravno, nema tekstura, modeli oružja te zvukovi su trenutno iz UT3, ali razlika kako se kreće i igra već je sada vrlo vidljiva i djeluje vrlo zabavno. Svako malo se nađe netko poput primjerice poznatog Fatal1ty-a da isprobava igru na live streamu.   Iz Epica kažu da žele i dalje ići u artističkom smjeru kojim su krenuli u UC 2 i unaprijedili u UT 3, no također i to da je optimizacija također važna, stoga zlatna sredina, da igra vrhunski izgleda i još bolje se igra će biti najveći prioritet. Već su izjavili da žele ponuditi igračima LAN podršku (za razliku od nekih – gledam tebe Blizzard!) pa možemo biti mirni barem što se toga tiče. Puno je radova fanova no službenih te potvrđenih stvari na kapaljku. Logotip koji vidite na slici jest službeni te unatoč glasovima fanova, naposljetku je odabran sa strane developera (moj glas također je otišao drugoj varijanti). Potvrđenim raritetima priključio se i Flak Cannon (na slici) koji je vrlo, vrlo sličan onima u UT, UC2 te UT3 i nazire se povratak projektila sa smajlićem koji je bio odsutan u nekoliko prethodnih nastavaka. Potvrđen je i DM kao način igranja mada to mi je glupo uopće i za spominjati.

Novi UT izaći će za Windowse, iOS te Linux, biti će besplatan za igranje, znači Free ,ali ne Free To Play kako to jasno i glasno poručuje ekipa iz Epica. Postojati će Marketplace većinom pogonjen sa strane communitya, no kako će to konkretno funkcionirati još ostaje za vidjeti. Stanje igre se mijenja iz dana u dan stoga ćemo budna oka promatrati novosti na službenim stranicama te live streamu . Budućnosti za serijal ima i budućnost kreće od sada – Live!

„Nerealan, a nije Unreal“ preporuka:
Prey – Ova igra definitivno je „Unreal koji nije Unreal“. Od originalnih vanzemaljskih oružja, levela do same gravitacije, ova igra je savršena preporuka onima kojima se svidio prvi Unreal.