Sveprisutni Sonyjev trend remasteriranja i rimejkanja svega i svačega zahvatio je i Until Dawn, sjajnu horror avanturu Supermassive Gamesa koja se inicijalno pojavila 2015. godine i to ekskluzivno za PlayStation 4. Sama igra označila je početak ere interaktivnih horror avantura Supermassive Gamesa, tijekom koje smo vidjeli The Quarry i čak četiri igre iz The Dark Pictures antologije. No, niti jedna od navedenih igara ovog britanskog studija nije uspjela dostići razinu i popularnost Until Dawna. Spomenuti hit uspio je svojevremeno prilično šokirati i prije svega ugodno iznenaditi cijelu gaming scenu i dokazati da teen horrori imaju još mnogo toga za pružiti.

Gotovo puno desetljeće, Until Dawn je ostao pri samom vrhu najboljih horror igara današnjice. Ako ćemo biti iskreni, i danas izgleda veoma dobro, tako da se postavlja pitanje je li njegovo reizdanje uopće bilo potrebno?

Iz Sonyja su očito mislili da jeste, tako da su angažirali razvojni tim Ballistic Moon da se pozabavi remakeom spomenute igre koji bi bio prilagođen PlayStation 5 i PC platformama. Sada, kada je igra konačno vani, red je da vidimo što je to novo u usporedbi sa originalom. Stoga će i ova recenzija primarno biti rezervirana za izmjene i novitete – za više detalja o samoj igri i njenim mehanikama, pročitajte našu originalnu recenziju iz 2015. godine.

Remake ili remaster? A da kažemo prerada?

Nove tehnikalije, stara igra – tako bismo najlakše mogli opisati novi Until Dawn. I ne bismo uopće pogriješili. Nećemo se previše zadržavati oko same ideje i priče igre, već ćemo samo spomenuti nekoliko ključnih detalja.

Until Dawn je u svojoj biti atmosferična nelinearna interaktivna horror avantura u kojoj naše odluke utječu na sam ishod priče, koja se grana na osnovu naših odluka, vodeći do jednog od mnogobrojnih ishoda, a samim time i do nekog od različitih završetaka. Koji likovi će poginuti, a koji će preživjeti i dočekati zoru? Sve opcije su moguće, a njihova sudbina ovisi isključivo od naših odluka.

Priča ovog ostvarenja prati skupinu mladih prijatelja koji dolaze u zimsku kolibu čiji su vlasnici roditelji jednog od njih. Vraćaju se u kolibu godinu dana nakon tragičnih događaja u kojima su sestre blizanke Hanna i Beth misteriozno nestale. I dok mi, zahvaljujući uvodu u igru, od starta znamo što se zapravo dogodilo s blizankama, ista ekipa se okuplja točno na godišnjicu njihovog nestanaka kako bi se suočila s tragedijom koju su oni sami indirektno izazvali. Naravno, svatko tko je pogledao barem jedan film iz ovog podžanra zna da se njihovo okupljanje baš i neće završiti najbolje…

Svi koji su igrali originalni Until Dawn, već znaju kako će se njegova priča doista završiti, pa ukoliko ste se možda nadali da će ovaj remake donijeti neke drastične izmjene, imamo lošu vijest za vas. Dakle, priča je ista, kao i većina scena i odluka, no ekipa iz Ballistic Moona je ipak dodala nekoliko suptilnih dopuna i izmjena. Ubačeno je nekoliko kraćih scena, prolog je nešto duži i interaktivniji, a dodane su minorne izmjene u priči o kojima nećemo ništa reći osim da otvaraju mogućnost za nastavak igre. Takvo što, nažalost, ne donosi onu dozu svježine kakvu, recimo, donose remake izdanja drugih horror klasika, prije svega Resident Evil igara. Zbog toga, ne možemo se oteti dojmu da su developeri odlučili igrati na sigurno, što je, s druge strane, rezultiralo propuštenom prilikom da uključe, recimo, dodatno poglavlje priče koje bi na neki način popunilo određene rupe u priči.

A na polju gameplaya…

Gotovo da i nema razlike. Ok, ima razlike, ali te razlike su doista jako male i, u određenim situacijama, zapravo predstavljaju korak unatrag u usporedbi sa originalom.

Svakako najveći novitet koji donosi nova verzija igre, tiče se nove 3D kamere koja je u dobroj mjeri narušila suspense i atmosferu originala. Osim što sama po sebi eliminira određene elemente iznenađenja kakvih je u originalu svakako bilo, nova i potpuno slobodna „over the shoulder“ kamera donosi i česte probleme jer se povremeno pokušava vratiti fiksnim kutovima iz originala, zbog čega dolazi do iritantnih trzavica i problema. Takvo što može ozbiljno narušiti užitak igranja i utjecati na sam ugođaj, zbog čega se nadamo da će određeni problemi biti ispravljeni sa nekom od budućih nadogradnji.

Također, određene izmjene je dobila i Don’t Move mehanika, koja ima svoje prednosti zahvaljujući haptičkim mogućnostima DualSense kontrolera. No, isto tako, prilično nas je zbunio svojevrsni tutorial za navedenu mehaniku koji je nepotrebno ubačen u igru, osobito kada u obzir uzmemo činjenicu da nas igra već na samom početku onako lijepo za ručicu provede kroz cijelu mehaniku i pokaže kako ista zapravo funkcionira.

Situaciju dodatno popravlja doista veliki broj accessibility opcija, koje igru čine igrivijom i pristupačnijom mnogim igračima koji zbog određenih psiho-fizičkih problema nisu mogli igrati originalnu igru. Za punu inkluzivnost, igra definitivno zaslužuje pohvale.

Toplo-hladno i na polju tehnikalija

Kada su u pitanju tehnikalije, tu imamo dosta primjetnih izmjena, onih dobrih i onih loših. Prije svega, idemo se pozabaviti vizualnom stranom.

Ballistic Moon je za razvoj ove igre koristio najnoviju inačicu Unreal Enginea 5, što je rezultiralo drastičnim vizualnim poboljšanjima. Modeli likova su detaljniji, baš kao i njihove facijalne ekspresije. Svi efekti u igri, poput tragova u snijegu, pahulja ili igre svjetla i sjene, doista izgledaju impresivno. Međutim, ma koliko sve to izgledalo dobro, tu su i brojni nedostaci koji su isključivo rezultat aljkavosti i lijenosti developera. Naime, iako je Unreal Engine 5 donio cijeli niz impresivnih tehničkih poboljšanja, ne možemo a da se ne osvrnemo na animacije koje je igra zadržala iz originala. Te animacije su zatim nabačene na novi izgled likova, što zna rezultirati da likovi i njihove kretnje izgledaju neprirodno i prilično ružno. Likovi imaju robotske tikove, što u kombinaciji sa traljavim i tromim kontrolama i problematičnim „frejmrejtom“ dovodi do neugodnih situacija. Kada je u pitanju framerate, podsjećamo da je original moguće zaigrati u stalnih 60 sličica u sekundi, što nije slučaj sa novom verzijom. Štoviše, novu verziju prati neprestani pad frameratea, koji često ide i ispod 30 fpsa, do te mjere da ćete pomisliti da se igra zaledila. Hoće li situacija biti bolja na PS5 pro konzolama i planira li Ballistic Moon neki veliki update koji bi se mogao pozabaviti ovim problemom, ostaje nam da vidimo..

Također, remake je donio i drastične izmjene kod glazbenog segmenta igre. Zapravo, promijenjena je kompletna glazba, što se mnogima neće svidjeti. U originalu, glazba je bila tmurna i atmosferična, dok nas u novoj verziji očekuju moderne numere prilagođene novoj generaciji, što opet dovodi do potpuno drugačije percepcije likova i njihovog ponašanja. Čak je izbačena i američka narodna pjesma O’death, koja nas je u originalu znala dobro uznemiriti, a umjesto nje je ubačen neki moderni TikTok shit. Zašto su se autori odlučili na ovakav potez, koji je dobrim dijelom promijenio identitet i setting igre, doista nam nije jasno.

Novi – stari Until Dawn

Sa izmjenama i bez njih, Until Dawn je i dalje veoma dobra igra koja je mogla biti mnogo bolja da se malo više pažnje posvetilo određenim njenim segmentima. Igranje na sigurno sa ovim reizdanjem možda ima smisla ako uzmemo u obzir isključivo novu publiku koja će igru zaigrati na PS5 ili PC platformama. Međutim, svi vlasnici originalne verzije teško da će izdvojiti 70 eura za gotovo istu, na momente bolju, a na momente lošiju igru.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.