Prošlo je točno 12 godina otkako je izdana grand strategy igra Victoria 2. Svi oni koji su možda zaigrali tu, sad već pomalo prastaru igru, znaju koliko je bila dobra. Napokon smo dočekali i treći nastavak, a ono što nam je Paradox ranije otkrio jeste da će ova nova igra biti potpuno drugačija i naprednija od prijašnje.

Victoria 3 obuhvaća svjetsku povijest od 1836. do 1936. godine i omogućuje igraču da kontrolira bilo koju od preko 100 zemalja koje su postojale u tom vremenskom razdoblju. To razdoblje je bilo prepuno novih društvenih pokreta i promjena, a na te promjene najviše je utjecala industrijska revolucija. U Paradoxu su se nekako vodili idejom da igra bude što drugačija od ostalih njihovih igara i da dočara vrijeme 19. i 20. stoljeća.

Pa ajmo onda krenuti ispočetka. Ono što bih najviše istaknuo jeste to da je Victoria 3, za razliku od Victorije 2, dosta kompleksnija i trebat će određeno vrijeme da naučite sve značajke i trikove vezane za igru. Tu bi onda trebao pomoći i tutorial koju svaka Paradoxova igra ima. Iako igra nudi neku vrstu tutoriala, uglavnom ste prepušteni sami sebi, jer ono što tutorial pokriva nije ni blizu onome što igra nudi. Zasigurno za svaku pohvalu je to što igra dopušta opuštano igranje, odnosno mogućnost da igrači polako uče o njoj bez prevelikog pritiska. Victoria 3 je ta vrsta igre u kojoj kreće prava zabava tek kada shvatite kako sve funkcionira.

Čim uđete u svoj prvu kampanju, shvatit ćete koliko toga ima za napraviti prije nego što krenete igrati. Ono što zasigurno može zasmetati jeste to da igra ima toliko različitih gumbova za klikanje, a ti gumbovi vode do različitih značajki, kao što su tržište, politika (vaša vlada), diplomacija, građevine, vojska itd.

Koji je onda cilj igre? Cilj igre je da koristite sve ove značajke gore kako biste upravljali (ne direktno) svojim stanovništvom koje se u igri zove pops i zavladate svijetom. Popovi se općenito definiraju prema profesiji, poput svećenika, farmera ili akademika. Zapravo se ne bavite pojedinačnim popovima, nego umjesto toga komunicirate s interesnim skupinama koje oni formiraju, kao što su prosvjetitelji, ruralno stanovništvo, industrijalisti, vlasnici zemlje, Crkva, itd. Svaka od tih interesnih skupina donosi sa sobom određenu ideologiju, a svaka ideologija podržava određene zakone.

Vaš je posao održati sve te različite interesne skupine sretnima (u tolikoj mjeri kako ne bi pokrenule revoluciju) dok gurate svoju zemlju u smjeru koji odaberete, odnosno kako god vama paše. Upravo zato, na tijek igre uvelike utječu zakoni koje donosite, jer nije svejedno ako podržavate stare načine koje upravo farmeri podržavaju ili gradnju novih tvornica koje obožava buržoazija. Ako se stvori previše radikala u interesnim skupinama, a oni se suprotstavljaju vašim zakonima i načinom kako vodite državu, tada dolazi do revolucije koju svakako želite izbjeći. Kada se izmisle ideologije poput socijalizma i fašizma, pop grupe dobivaju nove pristaše ili ciljeve, izazivajući nemire i revolucije u zemlji i inozemstvu.

Ono što je sigurno zanimljivo jeste to da igra nudi veliki broj ideologija i zakona koji su u detalje objašnjeni. Morate uvijek pametno odigrati svoje karte kako se ne bi previše mijenjao legitimitet države i vašeg vladara. Veliki nedostatak je to što gotovo nikako se ne možete boriti protiv izbijanja revolucije i nemira. Iako možete silom suzbiti pobunu unutar države ili plaćati minimalne dohotke za siromašne, gotovo je nemoguće smanjiti broj radikala ako se njihov broj kroz neko vrijeme već povećao.

Svaka osoba u igri ima simuliranu pozadinu. Imaju poslove i obitelji, a žele razne potrepštine i luksuz. Migriraju i kreću se kao i ljudi u stvarnom životu. Svaki od njih bavi se određenim poslovima, kao što su gradnja brodova, rad na farmama ili tvornicama itd. Najviše se trebate pobrinuti oko njihovog životnog standarda, jer što je narod sretniji, to je i manja mogućnost da izbije revolucija.

Osim što upravljate narodom, u igri upravljate i svojom industrijom. Imate ulogu sveznajućeg direktora koji odlučuje koje će se nove tvornice, rudnici, infrastruktura i farme graditi. Za to će vam trebati novac, a ekonomski sustav u igri dosta je kompleksan i teško za objasniti. Iako gotovo nikad ne možete ostati bez novca, opet trebate paziti da ne idete u preveliki minus. Zapravo se ekonomski sustav ponaša kao i onaj u stvarnom svijetu.  Ne želite uvijek gomilati novac. Možete biti u deficitu nakon nekoliko godina, zatim izgraditi rezerve novca ili gotovo bankrotirati ako dovoljno ne pripazite.

Planiranje vašeg gospodarstva također je vrlo bitna značajka u ovoj igri, kao i pronalaženje koja su dobra potrebna za industrijalizaciju, koji sirovi inputi potječu napredak i gdje se mogu pronaći. Najviše ćete vremena provesti na ekranu svog tržišta, gdje osim što možete trgovati s ostalim državama, također će vam pokazivati koje resurse imate, koliko ih imate i što vam manjka. Kako ne bih previše išao u detalje građevina, svaka građevina u ovoj igri ima određeni značaj. Bilo da se radi o rudniku metala ili ugljena, plantaže pamuka ili banane, svaka od njih može se iskoristiti na neki način. Svaka građevina donosi i određeni profit, napredak, te iz sirovina možete stvarati nove materijale, ovisno što vam treba u tom određenom trenutku.

Moram priznati da je vođenje vlastite industrije i gradnja građevina dosta zabavan dio ove igre. Paradox je toliko daleko otišao da u igri postoji stotinjak različitih građevina od kojih svaka proizvodi određene sirovine, a napredak tehnologije poboljšava sustave kako proizvodite određene materijale koji se također mogu mijenjati. Zato su i ratovi važan aspekt ove igre, jer osvajanjem različitih provincija dobivate pristup većem broju sirovina i materijala.

Još jedan sustav u igri je Diplomatic Plays, koji je poboljšana vrsta kriznog sustava iz Victorije 2. To je sustav koji se pokazuje kada želite prisiliti druge države da, na primjer, ustupe svoju zemlju ili otvore tržišta, odnosno započinjete rat. U tom sustavu postoji tri tijeka događanja. U prvom šaljete zahtjev u kojem navodite što točno želite od države koju napadate, zatim slijedi tijek u kojem se odlučuje spremate li se za rat (prilika za mobiliziranje trupa), te koga želite pozvati kao saveznike u ratu ili želite odustati od ratovanja. Ako ne postignete diplomatsko rješenje prije isteka vremena, bit će objavljen rat, a to je ta treća faza.

Sada, ako ćemo biti iskreni, sustav ratovanja u ovoj igri poprilično je jednostavan. Kao prvo, ako nemate vojarne, nemate i vojsku. Vojarne se grade u provincijama, a za njihovu funkcionalnost, trebat ćete određene materijale, kao što su oružja, municija itd. Vojskom upravljate apstraktno, a vaše vojske vode generali raspoređeni na frontove. Možete im reći da drže liniju ili pokušaju napredovati i zauzeti teritorij. To je zapravo prilično prikladna simulacija ratovanja iz 19. stoljeća, jer se radi o nadi da vam vojska koju ste izgradili, oprema koju ste proizveli i osoba koju ste odabrali da je vodi može donijeti pobjedu. Ratovanje u igri dosta je jednosmjerno, što imate veću vojsku, to ćete brže pobijediti i cilj je da se rat završi dosta brzo, jer je skup i štetan za populaciju. Osim vojske, možete graditi i svoju mornaricu koja služi za transport vojnika i da zaustavite dovod resursa na bojište kako bi utjecali na moral svojih protivnika.

Diplomacija u ovoj igri je neizbježna. Na početku igre uvijek morate odabrati određene države u svojem okruženju koje želite da vam budu saveznici ili koje eventualno želite napasti, a svaka država ima svojeg rivala i svoje interese, pogotovo najveće „sile“. Stoga je bitno poboljšati odnose s njima. Osim toga, možete sklapati trgovačke sporazume, postati protektorat nekoj većoj sili, osloboditi drugu državu, ili čak natjerati drugu državu da otvori svoje tržište. Nažalost, veliki minus u ovoj igri je to što većina država ne želi sklopiti ikakve sporazume s vama ako ste manja neproglašena država na međunarodnoj sceni, odnosno vrlo rijetko se AI odlučuje sklapati ikakve sporazume osim ako to nije u njegovom interesu.

AI je u ovoj igri dosta statičan, u najgorem slučaju nepredvidiv i nelogičan. Dogodilo mi se da sam kao Oman napao manju državu pored sebe, a toj manjoj državi se u obranu priključilo Osmansko Carstvo koje je u tom trenutku bilo u ratu s Egiptom. Iako je gubilo taj rat, odlučili su poslati 60 svojih trupa kako bi zaštitili posve manju nebitnu državu, što je sasvim suludo i nelogično. Osim toga, uglavnom velike i jače nacije započinju sukobe dok one manje čekaju da ih se pokori. Ovo je dakako nešto što su developeri već spoznali i najavili su popravke vezane za diplomaciju.

Ono što je novo u ovoj igri jeste uvođenje Journala, odnosno dnevnika koji vam pokazuje koji su se događaji dogodili tijekom igranja, nudeći vam mogućnost da donesete odluke vezane za svoju državu, na primjer da kao Srbija stvorite Jugoslaviju. Veliki nedostatak je to što gotovo nikada to ne možete ostvariti, osim ako vam se tijekom igranja ne poklope određene stvari, na primjer da vam Rusko Carstvo pomogne pobijediti svaki rat.

Kao neki zaključak htio bih naglasiti koliko je zapravo detaljno odrađena ova igra. Osim što su građevine, industrija, materijali dosta komplicirani i trebaju određeno znanje vezano za igru kako bitse mogli ići naprijed, također su i kulture detaljno prikazane (pokazuje se koliko nacija živi u jednoj državi), a to utječe na to koliko su različite kulture prihvaćene u vašoj državi, odnosno jesu li diskriminirani ili ne. Nadalje, sustav za stvaranje kolonija dosta je jednostavniji za razliku od onog iz Victorije 2. Treba vam određena tehnologija i zakon u državi kako biste stvarali kolonije, što je dosta izazovno, ali zanimljivije, a države koje možete kolonizirati više nisu bijele ili sive kao u prijašnjoj igri već imaju svoju svrhu.

Victoria 3 je igra koja vas uvlači i ne pušta, bilo da Havaje pokušavate pretvoriti u anarho-komunističku utopiju ili Afganistan učiniti središtem globalne ekonomije monopoliziranjem trgovine opijumom. Opseg i dubina njezine simulacije su izvanredni, tako da bih morao udvostručiti duljinu ove recenzije samo da u potpunosti objasnim njezinu golemost.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.