Hrvatska videoigračka scena prolazi kroz neku vrstu neočekivane avanturističke mini-renesanse. Kako je do toga došlo, teško je precizirati, jer je tu nekoliko faktora koji su različitim prožimanjem doveli do toga da ove godine imamo već dvije komercijalne hrvatske p&c avanture na policama Steama te nekoliko onih u najavi koje željno očekujemo. Činjenica jeste da je Hrvatska i prije imala avanturističkih videoigračkih izleta krenuvši od Poslanika, preko Legende o Kristalnoj dolini, pa do vjerojatno najvećeg regionalnog avanturističkog uspjeha u vidu Talosovog principa. No, sem klasične avanturističke faze Cateia Gamesa, nikada nismo imali neku konzistentnost, koja bi smanjila često višegodišnje rupe između avanturističkih produkcija. Odnosno, barem je to bio slučaj do posljednjih 2-3 godine. Uzrok ovome svakako treba tražiti i u širim okvirima uspona videoigračke industrije u Hrvatskoj, a avanture kao žanr koji na relativno ekonomičan način dopušta dublje narativne obrasce, svakako je privlačan svim razvojnim timovima koje interaktivni narativ zanima kao primarni videoigrački element. Gdje se u svemu tome nalazi Viktor, naslovni vepar ove opaljene p&c avanture zagrebačkog Studija Spektar, dok pokušava doći do Austro-Ugarskog steampunk trona, pokušat ćemo otkriti u ovom uobičajeno zakašnjelom tekstu.

Idealno mjesto da dovedete svoju dragu za 8. mart, Valentinovo ili pak prvi kres, ovaj dejt

Viktor je zapravo prošao trnovit put razvoja kroz neuspješnu Kickstarter / IGG kampanju i nešto više od dvije godine produkcije, da bi se početkom ove godine dogegao do finalne verzije. Ono što odmah upada u sva čula je količina kreativnosti koja prosto izbija već iz prvih kadrova Viktorove raspale sobe. Ovo je bilo očito i u ranijim verzijama, ali ljudi koji nisu pratili razvoj pomnije prosto će se oduševiti količinom detalja i raznovrsnog humora koji u uvodu Viktor isporučuje. Prva dva sata zapravo toliko su humoristički jaka da se slobodno mogu porediti sa klasicima žanra, prvenstveno onim LucasArts komedijama s jačim apsurdističkim predznakom. Druga stvar koja plijeni pažnju u prvoj trećini igre, ponajprije je količina efektnih replika koje proizilaze iz raznih suludih akcija na koje Viktora možete natjerati. Naime, igra dominantno koristi modificirani coin ili wheel p&c sistem karakterističan za drugu polovinu 90-tih, koji na vaš lijevi klik miša na interaktivnu točku prikazuje moguće akcije. Pored, za avanture uobičajenih, komandi za gledanje, upotrebu i razgovor, tu je i mogućnost napada na mnoge stvari, što u jednu ruku ima smisla s obzirom na to da je Viktor bivši bokser (doduše većinom voli šutirati sve što mu se nađe na putu), međutim kada napada bizarno uobičajene stvari, to je dobar izvor fizičke komedije.

Mitološka soba u kojoj ćete spoznati koliko je Viktor mentalno rastrojen vepar

Kad smo već kod humora, vrijedi napomenuti da je tu Viktor doista raznovrstan. Inicijalna postavka o vepru koji u steampunk verziji Austrougarske želi zbaciti trenutnog monarha, koji je pak pas, bizarna je lakrdija koja je omogućila autorima da se uistinu razmašu sa raznim antropomorfističkim aluzijama i poigravanjima sa stereotipima, često preko dosadnih okova političke korektnosti i na granici dobrog ukusa. Ima tu svega, od najnižih oblika toaletnog humora preko ironije i sarkazma, do situacionih i intertekstualnih poigravanja. S obzirom da su svi likovi u igri životinje i da ćete susretati poznate povijesne ličnosti s prelaza iz 19. u 20. stoljeće, nekoliko je uistinu genijalnih intertekstualnih poigravanja, poput recimo lika Franza Kafke. Šteta je doduše što početna zaigranost sa raznolikim komentarima na gotovo svaku kombinaciju između okoline i svekolikog smeća kojeg skupljate u inventar, odnosno Viktorov kofer, progresivno opada kako igra odmiče. Kad smo već kod inventara, odnosno kofera, vrijedi napomenuti da je u ovom slučaju nemoguće kombinirati različite predmete unutar inventara. Ovo često zna dovesti do banalizacije zagonetki u mnogim modernim avanturama, ali to nije slučaj u Viktoru.

Zagonetke koje možete očekivati u Viktoru su prilično raznovrsne, te još bolje balansirane. Ima tu svega, od istraživanja okoline, logičkih zagonetki s raznim mehanizmima, višeslojnih inventarskih zagonetki koje se fluidno povezuju jedna za drugom, a tu je i nekoliko dijaloških zavrzlama. Unatoč tome što se utisak eksperimentiranja i zaigranosti sa početka kasnije više oblikuje u istraživanje okoline i iskorištavanje ponuđenih opcija, dizajn zagonetki ne trpi na kvaliteti. Uspješno su izbjegnute zamke poput lova na piksele ili grindanja poznatom tehnikom kombiniranja svega sa svačime, pametnom upotrebom osnovne p&c mehanike. Eventualni problem za tvrdokornije ljubitelje žanra možda bi mogla biti činjenica da Viktor nema neki istraživački potencijal. Iako ćemo prijeći uzduž i poprijeko Austro-ugarske monarhije, posjećujući raznovrsne lokacije, samo istraživanje dotičnih je često svedeno na dvije do tri scene. Ovo je sa druge strane, doprinjelo da igra poprimi dodatni kompaktni ton, pa i da se dođe do konačnog balansa težine. Vrijedi također spomenuti i razne akcijske mini-igre, koje će unijeti neophodnu dinamičnost u generalno, tradicionalno spor ritam p&c makinacija. Njihova kvaliteta doduše dosta varira, od nekih koje su vidno dorađenije poput vožnje cepelinom, do borbe s raznom živinom, koja je izrazito primitivno izvedena, te često izgleda poput najgore primjene button mashing anti-dizajna u p&c format.

Obavezno provjeriti mapu u inventaru za porciju političke nekorekcije koja dođe ko mastan burek na gladan stomak

Na audio-vizualnom polju Viktor ostvaruje solidne rezultate. Prvo što svakako upada u oči je specifičan art stil, koji bi se najlakše mogao okarakterizirati kao mješavina Steve Purcellovske antropomorfne strip stilizacije i utjecaja klasika iz zagrebačke škole crtanog filma. Ovo je u osnovi dalo igri jedan vrlo osoben identitet, unatoč recimo povremenim problemima sa crtačkom percepcijom određenih predmeta, koji isuviše iskaču iz perspektive promatrača. Što se tiče animacije pak, tu imamo nešto više neujednačenosti, jer igra povremeno kombinira dosta grube animacije likova sa detaljnim animacijama okoline, no sve u svemu, za jednu 2D avanturu sve to izgleda dosta dobro, pa čak i par detalja koji iskaču iz cjeline, nekako idu uz opću atmosferu funkcionalne raspalosti koji prožima igrive sate Viktora.

Zvučni predjeli pak imaju nešto više problema. Genijalna ideja o prijenosnom gramofonu kojeg vepar Viktor nosi naokolo sa sobom i koja vam omogućava da bogatu muzičku podlogu, dominantno sačinjenu od klasične muzike, sa nešto novih aranžmana i pokojom, vrlo dobrom, recentnom autorskom numerom, puštate u zavisnosti od vašeg raspoloženja, odnosno da ploče vrtite na gramofonu po vašem prohtjevu i k tome još pronalazite nove na često zavučenim mjestima, kompromitirana je nezgrapnom primjenom također odlične ideje o mrmljajućim glasovima likova. Naime, svi likovi u igri imaju specifične mrmljajuće glasove čija se fonetika razlikuje u odnosu na njihovo porijeklo i karakter. Problem nastaje u tome, što često dolazi do reciklaže raznih glasovnih konstrukcija unutar različitih dijaloga, dodajte još i tome često predugačke glasovne replike, na izrazito kratak tekst, i imate ili bespotrebno razvučene razgovore ili razgovore koje na vlastitu inicijativu siječete, jer je vremenski razmak između pročitanog teksta i izgovora likova prevelik. Ovo u konačnici uveliko narušava dinamiku razgovora. Stvari dodatno pogoršava i mehanika interaktivnih razgovora, koja često bespotrebno nudi već postavljena pitanja i odgovore. Ovo bi imalo smisla da se radi o dijaloškim zagonetkama, ali s obzirom da se ova praksa pojavljuje i u uobičajenim razgovorima sa likovima, često zna umarati.

Sa Martinom valja što više pričati jer će vam uštedjeti makar sedmične narko zalihe

Unatoč zamjerkama, Viktor je prije svega komedijaška avantura koja u svojoj cjelini zapravo efektno funkcionira, što je doista rijetko u modernim avanturističkim uracima. Vidljivo da su autori dosta vodili računa o mnogim detaljima, pa iako na površini nudi klasičnu avanturističku postavku, Viktor nam nudi i dosta sporednih zanimacija. Recimo određene zagonetke imaju alternativna rješenja, moguće je skupljati razne novčiće koji vam mogu pomoći na putu avanturiranja, a određenim mini-igrama je možete pristupiti na drugačiji način od uobičajenog. Sve ovo zapravo pomaže Viktoru da se izvuče iz kreativno kriznih situacija koje ga muče prije svega oko polovine narativnog protoka.

Viktor negdje na polovini upada u problem predvidljivosti na narativnom planu, prije svega jer imamo kombinaciju relativno karakterno statičnih likova i prilično linearne fabule. Većina likova oblikuje svoj karakter ubrzo nakon njihovog pojavljivanja u priči, i obično nemaju nikakvih prevrata ili nijansiranja. I ako imaju oni su često na granici banalnosti. To je recimo razlog zbog čega dualno igranje s dva lika u kasnijim djelovima igre rijetko ima nekog dinamičkog efekta. Naime, u kasnijim segmentima Viktorovg avanturiranja, njegova fatalna ljubav, anarhistička zebra Matilda, će preuzeti ulogu interaktivne kompanjonke. To u osnovi znači da ćete u gotovo svakoj prilici moći mijenjati sa kime upravljate u datom momentu, a za neke zagonetke će biti neophodna njihova kooperacija. Međutim, ako pokušate sa Matildom malo dublje istraživati okolinu, primjetit ćete da ima mnogo identičnih replika kao Viktor, što drastično umanjuje unikatnost njenog lika. Izuzetak u karakternoj učmalosti je svakako napušena slovenačka sova Martin, Viktorov najbolji prijatelj koji je ujedno i dio urnebesnog hint sistema, vjerojatno jednog od najopaljeniji u historiji žanra. Ostaje eventualno i žal za hrvatskim jezikom, kojeg, unatoč lokalnoj avanturističkoj tradiciji, nismo dobili. Pomalo je paradoksalno da jedna avantura koja ima toliko lokalnog šmeka nema svoje nativne jezičke verzije, time bi, vjerojatno i povremena stegnutost engleskog teksta, mogla biti zaboravljena, a dobiva se osjećaj i da bi humor također slobodnije plovio u svojim jezičkim konstrukcijama.

Ne želite znati kako je došlo do ovoga, ali je zapravo luđe nego što izgleda

Ono što Viktor nudi kao konačna cjelina svakako je bolje od njegovih fragmentarnih dijelova. Ovo je avantura koja unatoč svojim bugovima, nekada usiljenim geek humorom i povremenim iritacijama uspijeva u svom osnovnom naumu, a to je ponuditi jednu gotovo fantazmagoričnu viziju dnevne sanjarije jednog otpuštenog čistača ulice koja se ovog puta, unatoč svemu, realizira. Viktor iz svoje elektro-parne punk fantastike zapravo uspijeva subverzivno promatrati smrt radnika koji je osuđen na prihvaćanje nemogućnosti ideje o svom oslobođenju, jer ga tamo svakako čeka novi zatvor. Viktorov naivni i predvidljivi kraj, tako postaje inspirirajuća psihodelična basna o sumanutom vepru kome sve polazi za rukom, koliko god bilo potrebno apsurdističkog ekspresionizma da to ostvari.

Viktor je p&c avantura koja je preporučljiva širokom auditoriju i bilo kome koje iole zainteresiran za ovaj žanr, bio on početnik ili veteran. Nažalost u trenutnoj hiperprodukcijskoj klimi koja vlada u avanturističkom žanru i nemogućnosti da se publika proširi van jezgra iz 90-tih, dolazi do sve veće fragmentacije u jednoj od demografski vjerojatno najstarijih skupina videoigračkih konzumenata, stoga ne čudi skroman komercijalni uspjeh kojeg je Viktor do sada ostvario. Dodajte tome i jedno najlošijih imena koje jedna avantura ovog kvalitativnog kalibra može dobiti, i imate naslov izgubljen u nikad većoj videoigračkoj gužvi. Utješno je da se avanture često bolje dugoročno prodaju u raznim bundleovima i rasprodajama, tako da ostaje još uvijek šansa da vidimo obećani nastavak, ako već ne u avanturističkom obliku, onda možda u nekom drugom.