Na treći Watch Dogs čekali smo znatno duže nego što smo očekivali. Zapravo, to čekanje trajalo je gotovo godinu duže od predviđenog, budući da je Ubisoft samo nekoliko mjeseci prije inicijalnog izlaska igru odgodio, kako bi se u međuvremeno pozabavio i njenim next-gen verzijama. Takva odluka na kraju se ispostavila veoma dobrom, budući da smo dobili dosad najkompleksniji naslov cijelog serijala,  koji je na pomalo neobičan način konačno pronašao svoj identitet.

London Calling

Ako ćemo biti iskreni, Watch Dogs je jedan od onih serijala, koji od samih svojih početaka vode bitku oko svoga identiteta. Prva igra u fokusu je imala osvetu, druga je imala dosta opušteniji ton, potpuno šarenilo i hakere – hipstere te se bavila temama vezanim za tehnološka dostignuća koja narušavaju osnovna ljudska prava.  Watch Dogs Legion je sve navedeno ostavio iza sebe, uputivši se nešto drukčijim smjerom, koji bi se na kraju mogao ispostaviti kao prava prekretnica, kada je u pitanju budućnost ovog serijala.

Naime, Watch Dogs Legion donosi znatno mračniju i ozbiljniju priču, koja je dosta bliža onoj iz prve, nego, recimo, onoj iz druge igre. Profiliranje, nadzor i kontrola nad građanima pomoću napredne AI tehnologije i dalje predstavlja jednu od glavnih premisa igra, čija je radnja ovaj put smještena u postbrexitovski London. U relativno bliskoj budućnosti, ova metropola proživljava ne baš tako sjajne dane. Ekonomska kriza i socijalni nemiri diljem Londona postali su uobičajena stvar, a sve postaje još gore onog trenutka kada diljem grada odjekne cijeli niz eksplozija i terorističkih napada, koji sa sobom odnose brojne žrtve. Ulicama grada počinje da vlada panika, ljudi se kriju u strahu, a London postaje policijska država, koja krivca za sve navedeno pronalazi u dobro poznatoj hakerskoj organizaciji DedSec, koja je, eto, i sama postala žrtva hakera terorističke skupine Zero Day. Cijeli niz navedenih događaja, u prvi plan gura privatnu zaštitarsku kompaniju Albion, koja pod izgovorom da štiti grad, zapravo preuzima kontrolu nad njim i njegovim stanovništvom. Očekivano, Albion počinje da proganja preostale članove razbijenog DedSeca koji, osim što moraju spasiti živu glavu, moraju usput sprati ljagu sa svoga imena i otkriti tko zapravo stoji iza svega. Ranjeni i razjedinjeni, iz novog skrovišta, članovi DedSeca počinju da okupljaju grupu nezadovoljnih građana Londona, kojima se novi opresorski režim baš  i ne sviđa.  Tako počinje borba za demokraciju i rušenje novoustanovljenog totalitarnog režima, a u tom rušenju može da sudjeluje apsolutno svatko!

I dok je sama priča prilično predvidljiva i ne toliko zanimljiva, ono što Watch Dogs Legion čini posebnim svakako je činjenica da igra nema konkretnog glavnog protagonista, već su svi građani postbrexitovskog Londona potencijalni heroji. Upravo tu dolazimo i do najveće posebnosti ovog naslova.

APC! APC! APC!

APC akronim je nešto što smo vrlo često susretali prilikom najava i promocije Watch Dogs Legiona, a odnosi se na i više nego ambicioznu mehaniku zahvaljujući kojoj apsolutno svaki NPC iz igre u samo nekoliko koraka može postati vaš novi igrivi protagonist. Priznajem da sam bio prilično skeptičan kada je Ubisoft najavljivao navedenu mehaniku, budući da sam strahovao od repetitivnosti i generičnosti. Srećom, sve je na kraju ispalo kako treba, tako da All Playable Characters mehanika funkcionira veoma dobro i, što je još važnije, vrlo jednostavno.

Okosnica ovog aspekta igre ogleda se u našim odlukama koje ćemo likove vrbovati u naš tim, a to činimo profiliranjem ljudi na ulici i usputnim otkrivanjem njihovih specijalnosti. Sve funkcionira vrlo jednostavno – pomoću hakerskih alata istražite osobu, a potom je pitate želi li vam se pridružiti. Neki od likova odmah pristanu, drugima je potrebno dodatno uvjeravanje, treći traže kontra-uslugu, a sve to dodatno doprinosi dinamici i diverzitetu ove mehanike te igranje općenito čini zanimljivijim. Prisutan je i određeni aspekt planiranja, budući da svaki lik u igri ima svoju profesiju, stil borbe, osobnost, obitelj i svoje dnevne rutine. Za pojedinu misiju od ključnog značaja bit će angažirati profesionalnog ubojicu u stilu Johna Wicka, nekad će za obavljanje određenih zadataka ipak bolje poslužiti neupadljiva bakica koja u torbici krije pištolj ili bombicu, dok će nekad biti najbolje žrtvovati lokalnog razbijača radi nekih viših diverzijskih ciljeva. Igra nam nudi mogućnost trajne smrti likova, što je po mome mišljenju apsolutna preporuka za igranje, jer samo u tom slučaju okusit ćete pravu draž igre. Iako jednostavan, posao novačenja doista je uzbudljiv i dinamičan. Često će se dogoditi da pogriješite prilikom angažiranja pojedinih likova. Upravo zbog ogromne raznolikosti likova, vaše odluke će se ponekad pokazati pogrešnima, a to će igru odvesti u nekom potpuno drugom pravcu. Upravo zbog toga, potraga za pravim likovima predstavlja poseban izazov, koji cijeloj igri daje dodatnu vrijednost.

Kada je u pitanju sam gameplay, Watch Dogs Legion se ne razlikuje previše od svojih prethodnika. I dalje se radi o klasičnom sandbox ostvarenju, koje donosi miks lutanja gradom (pješice ili u nekom od prijevoznih sredstava uz nešto poboljšan vozni model – barem kada su automobili u pitanju), akcije, šuljanja, hakiranja i rješavanja zagonetki. Sve je to lijepo smiksano, a priroda samih misija diktira izbor igrivih likova i njihove opreme.  Ipak, misije u igri su ipak mogle biti originalnije, jer na kraju smo dobili dosta onih repetitivnih, primarno na polju hakiranja i krađe podataka. Akcija u igri i više je nego solidna, bilo da se radi o napucavanju s protivnicima ili hand to hand borbi sa zabavnim takedown završnicama, koja se odvija samo s dvije tipke – jednom za napad, a drugom za obranu. Naravno, budući da veliki dio igre otpada na hakerske misije, imamo tu i cool stvarčica poput hakiranja i upravljanja dronovima ili recimo zabavnim spiderbotom, koji će vam prirasti k srcu već na samom početku igre.

Uz APC mehaniku, glavna zvijezda igre svakako je vjerno i do najsitnijih detalja rekreirani London. Grad budućnosti,  kojim dominiraju električni automobili, dronovi te paravojne snage i demonstranti, doista odiše atmosferom i životom do te mjere, da je pravi užitak hodati njegovim ulicama i razgledati ga. Dobili smo otvoreni svijet prepun sadržaja i aktivnosti, koji će nagrađivati detaljnije istraživanje. Tako ćemo konstantno biti u potrazi za tech bodovima, potrebnim za kupovinu gadgeta ili nadogradnju sposobnosti, a tu je i traganje za maskama za skrivanje identiteta. Moći ćemo sudjelovati i u fight clubu, napiti se u lokalnom pubu ili igrati pikado, pa čak i posjetiti butike i trgovine odjećom, te svoje likove odjenuti po najnovijoj postbrexitovskoj modi.

Ukratko, Watch Dogs Legion na polju gameplaya nudi doista mnogo, no karakterom je na momente bliži Saints Rowu, nego prethodnim WD igrama ili recimo GTA. To u ovom slučaju nije ništa loše, budući da je igra zbog svega toga doista konačno dobila svoj identitet.

Što bi Borat rekao..

.. Very Nice! 😊 S tehničke strane, Watch Dogs Legion je definitivno predstavnik novog vala cross-gen sandbox naslova. Vizualna strana igre veoma je dobra, kako na aktualnim, tako i na next-gen platformama, bilo da se radi o bogatim teksturama ili pak količini detalja, uvijek prisutnih na ekranu, od kišom okupanih ulica i lišća koje vjetar pred vašim očima nosi, pa sve do eksplozija i svjetlosnih efekata. Na PlayStationu 5 sve mrvicu izgleda još bolje, detaljnije i stabilnije, a Ray Tracing svemu daje potpuno novu dimenziju.

Dok je London doista sjajno dizajniran, manju zamjerku možemo uputiti na račun dizajna likova, koji baš i ne izgledaju toliko impresivno. Sličnu toplo-hladnu situaciju imamo i na polju zvuka. S jedne strane, imamo fantastične efekte, ambijentalne zvukove i glazbu, koji u potpunosti odgovaraju settingu, bilo da se radi o licenciranim pjesmama ili talk show emisijama koje se vrte na radio stanicama automobila, dok je, s druge strane, problem reciklaže primjetan kod osrednje obavljenih glasovnih dionica, zbog čega često svjedočimo isforsiranom fejk engleskim akcentima tek nekolicine glumaca, koji su svoj glas dali većem broju likova. Upravo zbog tih repetitivnih voiceovera, možemo lako zaključiti da je na ovom segmentu igre sudjelovalo jako malo glumaca, što je za projekt ovakvih razmjera doista sramotno – osobito ukoliko ga usporedimo s, recimo, Red Dead Redemptionom 2.

Igra također pati od povremenih bugova i glitcheva, inače uobičajenih za open world igre, pa to ne uzimamo kao neki veći problem. No, zato bismo problematični AI protivnika definitivno mogli spomenuti kao popriličan problem, budući da zbog njihove gluposti igra ponekad djeluje prejednostavno i besmisleno. Protivnici se ponekad ponašaju toliko glupo, da igra u nama ubija i posljednji atom želje za igranjem, tako da se najiskrenije nadam da će barem djelić navedenih problema biti ispravljen u nekoj od idućih nadogradnji za igru – možda već u idućoj, s kojom bismo trebali dobiti i multiplayer.

Ipak, uprkos svih tehničkim minusima i plusevima, Watch Dogs Legion je bez sumnje jedna od najatraktivnijih igara generacije, koja u potpunosti zadržava duh Ubisoftovih open world ostvarenja.

A nakon Londona..

Tko zna – možda Tokyo? Montreal? Paris? Kako god, novi nastavak već sada je izvjestan, baš kao i budućnost ovog serijala.

Ubisoft je s Watch Dogs Legionom uspio da ispuni dobar dio svojih zamisli. Uspio je da nam isporuči naslov, koji konačno ima identitet i koji zna kojim bi smjerom mogao nastaviti u prilično svijetloj, bližoj ili daljoj budućnosti. Iako ne donosi bog zna kakvu priču te se bazičnim izvođenjem ne razlikuje od dobre većine sličnih open world naslova, ipak ima nešto što vas tjera da ga zaigrate. Zapravo, fantastično dočarani londonski setting i jedinstvena APC mehanika dovoljan su razlog da igri pružite šansu, pa čak i ako niste fan. S druge strane, ukoliko hakiranje i moderni setting baš i nisu po vašoj mjeri, onda je možda ipak bolje da svoje pare usmjerite prema nekom drugom naslovu – recimo, Assassin’s Creed Valhalli.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.