Prisjećam se filma Fatherland (1994) s Rutgerom Hauerom u glavnoj ulozi i nacističkom Njemačkom kao pobjednikom Drugog svjetskog rata. Radnja je smještena u rane 60-te i prati kriminalistički slučaj koji će dovesti do otkrivanja mnogih strašnih nedjela režima. Čemu ovo prisjećanje? Ideja i fikcionalna povijest u kojoj je Treći Reich porazio Saveznike nije nova. Okupirana Europa ili čak SAD (Man in High Castle) uglavnom su poslužile kao distopijska poprišta trilera i drama pojedinaca koji nastoje oduprijeti se totalitarnom režimu, koristeći tajnovitost, špijunažu i slične suptilne metode kako bi nagrizali okupatorsku silu iznutra. Ali onda dolazi Wolfenstein: New Order, svojevrsni nastavak Wolfensteina iz 2009. godine. Suptilne metode zamijenjuju se strojnicama u svakoj ruci, oružjima napredne tehnologije s mogućnošću dezintegriranja nemoćnih nacista i ostalim efektivnim načinima eliminiranja prijetnji. New Order nam je predstavio starog borca protiv nacističke Njemačke, B.J. Blazkowicza, u sasvim novom okruženju i s većom željom oslobađanja Zemlje (i Mjeseca) od nacističke strahovlade. Upoznali smo i društvo koje će ga u tome pratiti, kao i njegovu ljubav, Anyu. New Order nas je ostavio u blagom cliffhangeru, i željno smo iščekivali nastavak Blazkove borbe, koju smo nakratko iskusili s Old Bloodom kao prequelom. Stoga, lik Rutgera Hauera može biti sretan što ne živi u svijetu „Wolfensteina“, jer bez obzira na dobre namjere koje ima u svom slučaju, dok god imaš svastiku oko ruke, Blazcko ne bira oružje.

Wolfenstein II : The New Colossus izravno nastavlja radnju i odmah postavlja Blazkowiczu u krilo strojnicu. Zašto u krilo? Jer je B.J. proveo nekoliko mjeseci u komi nakon događanja u finalu New Ordera. Još uvijek nemoćao, primoran je ubijati naciste iz kolica. Već s takvim startom, igra postavlja temelje šašavom tonu koji će pratiti naraciju do samog kraja. Nacisti su otkrili podmornicu kojom se služi naš pokret otpora i infiltrirali se u istu. Naime, sjećamo se one sulude nacistkinje iz New Ordera, Frau Engel, i ona se sjeća nas. Željna osvete i osobnog obračuna s Blazkowiczem, dala se u lov sa svojom letećom utvrdom „Ausmerzer“. No, Blazcko, iako oslabljen, uspijeva odagnati prijetnju. Iako uz visoku cijenu. Visoku, brutalno i uznemirujuće prikazanu. Jasno, zbog spojlera ne bih ulazio dublje u tu scenu, ali koliko god je jeziva i nasilna moram priznati developerima atmosferu koju postavljaju u ranim trenucima The New Colossusa. New Order je predstavio tmurno i distopijsko okruženje nacistima okupiranog svijeta, ali The New Colossus ide korak dalje u toj prezentaciji. I dalje su prisutni Blazkowiczevi poetski/noir monolozi kao odgovori na traumatsko iskustvo nakon borbe s Deathsheadom, i gore spomenutog susreta s Frau Engel. Dodatan sloj njegovim unutarnjim strahovima nanose i dva nova motiva u osobnom životu. Blizanci koji su na putu, zbog kojih će Blazcko ići i preko svojih mogućnosti kako bi ostavio bolji svijet za njih, te iskopana sjećanja na djetinjstvo i zlostavljanje njega i majke od strane oca. Prilično tmurne teme s kojima se bavi naracija.

Cijelu noć ono mecha-pseto laje i riga vatru. Neću to više trpjeti.

Nakon teškog emotivnog početka, ekipa iz otpora otkriva naznake o postojanju pokreta koji se bori protiv nacista u okupiranom SAD-u. Upućuju se u istraživanje koje ih dovodi u New York gdje otkrivaju revolucionare koje predvodi strastvena afro-amerikanka Grace zajedno sa svojim partnerom Super Speshom. Blazkowicz im pomogne da se evakuiraju u „Eva’s Hammer“ i tu započinje glavni akt cijele radnje The New Colossusa, pošto ćemo kroz ostatak igre (uz jednu malenu ekskurziju izvan Zemlje) boraviti u SAD-u pripremajući novi udarac Trećem Reichu i približavanju oslobođenja svijeta od njegove strahovlade.

Nekima je bolje da se drže svježeg voća, umjesto strawberry milkshakea koji (dokazano) skraćuje život

Priča je još jednom upečatljiva, naročito zbog novih karaktera koje upoznajemo i primamo u pokret otpora. Stari karakteri nastavljaju svoj razvoj kroz priču, dok novi ipak dobivaju malo veći fokus i minutažu. Ovisno s kojim „timelineom“ ste igrali New Order tako ćete i dalje održavati odnos s Wyattom, odnosno Fergusonom. Anya će i dalje biti važan dio Blazkowiczevog života, sada noseća, ali niti malo strastvena i efikasna u uništavanju Trećeg Reicha.

Dotaknuo sam se ozbiljnosti i dramatrugije koju donosi priča. No, postoji još jedan sloj koji se kombinira u naraciji, a to je onaj šašavi, over the top element. Wolfenstein serijal nas je već upoznao s mnogim nadnaravnim elementima u priči. Tehnologija Da’at Yichuda koju su prezentirali u New Orderu je jedan od takvih elemenata s kojim jednostavno idemo, ne zamarajući se koliko je apsurdno. Dok je New Order povisio ljestvicu pulp znanstvene fikcije, New Colossus je prihvatio formulu i pretvorio u još veću zabavu. Jedna analogija mi se vrtila kroz glavu. Fast & Furious franšiza je popularna zbog svoje besmislene over the top akcije, i svakim nastavkom nadmašuju (kreativno, priznajem) prethodnika u tome. New Order bi bio šesti nastavak, dok je The New Colossus sedmi. Ne samo po akcijskim segmentima, već i po scenama koje sačinjavaju snažne milestonove u priči. Kako ih ne bih spojlao, mogu samo reći da su developeri hrabro pristupili materijalu i nisu se susprezali, gotovo asocirajući na Tarantivnom opus.

Fallout New York

Ogroman posao obavlja i prostor u kojem se odvija radnja, odnosno okupirani SAD. Lokacije koje posjećujemo tijekom glave radnje i sporednih misija (o kojima ćemo više kasnije), su fantastično dočarane u jednom takvom fiktivnom okruženju. Šetati ulicama grada tijekom velike nacističke proslave, slušajući potlačene Amerikance kako se pokušavaju dodvoriti svojim novim vlastima, čitajući reklamne tabele i novine…Sve je sjajno odrađeno i napisano. Dijalog između pripadnika KKK i nacističkog časnika u kojem ih časnik kudi zbog nepoznavanja njemačkog jezika najbolje predočava situaciju u kojoj se pronašao SAD nakon pada pred nacističkom Njemačkom. Pregršt takvih detalja konstruira uvjerljivu pozadinu kojom se kreće B.J. Blazkowicz i revolucija protiv nacističkog režima.

Kako bi ta revolucija bila uspješna, bit će potrebno likvidiranje mnogo, mnogo nacista. U tome će nam od velike koristi biti i raznolik arsenal oružja. Za početak, ovisno u kojem timelineu (Wyatt/Ferguson) nastavili radnju, dobivamo posebno oružje. Dual-wielding se vraća, ali ovog puta možemo kombinirati oružja u rukama. Tako uvijek možemo biti spremni za kaos ukoliko stealth pristup podbaci. Perkovi nas i dalje prate u kreativnom ubijanju nacista. A kao nova adicija mehanici gunplaya su upgradeovi za oružja. Veći magazini, damage ili alternativna municija za svako oružje. Gunplay je u svemu zadovoljavajuć i akcijske sekvence pružit će nabrijanu pucačinu na kojoj se u konačnici temelji Wolfenstein. Ali ako ste ipak ljubitelj što mirnije revolucije, stealth je i dalje opcija, još uvijek se pridržavajući prioriteta eliminacije časnika.

Prijatelju, samo jedan od nas dvojice izlazi živ odavde…Žao mi je.

Kad smo već kod eliminacije časnika, oni će i dalje u svojim cool kaputima zadržavati „enigma“ kodove. No, ovog puta imaju drugačiju funkciju. Prilikom slobodnog kretanja U-podmornicom, možemo pristupiti Enigma aparatu gdje kroz unos određenog broja kodova i jednostavnom mini igrom otključavamo sporedne misije, smještene na prethodno posjećenim lokacijama. Sve misije imaju isti cilj, a to je likvidacija visokog časnika u ideji slabljenja kontrole nad okupacijskim teritorijem. U biti, zgodan dodatak sadržaju (gdje bi mnogi išli s DLC opcijom) i prilika da se pokupe propušteni collectables itemi (zlato, starcards, vinyl ploče, Maxove igračke i ostalo).

O izgledu i performansu nije potrebno trošiti previše riječi. Budući da ga pokreće id Tech 6 engineu kao i DOOM, izvedba novog Wolfensteina je besprijekorna, za razliku od prijašnja dva naslova s kojima sam imao neugodna iskustva s optimizacijom na PC-u. Vizualno, Wolfenstein II: The New Colossus izgleda fantastično, počevši od boja, detalja pa sve do tekstura. Grafički dizajn i stil s kojim je prikazana alternativna povijest lokacija koje posjećujemo, zaista  oduševljava. Efekti (uglavnom eksplozije) upotpunjuju iskustvo napucavanja i akcije. Gluma likova kao i voice-acting su na samom vrhu performansa. Jednako fantastičan posao obavlja i glazba, odnosno zvukovi, prvenstveno oružja.

To je pozitivan duh. I kad si poražen, slaviš dan pobjede!

Pred sam zaključak ovog opsežnog hvaljenja i glorificiranja nove integracije u Wolfenstein serijalu, moram se ipak osvrnuti na poneke manjkavosti koje su me zasvrbile, ili bi mogle zasvrbiti nekog ili neku od vas. Za početak tu su dvije situacije u koje nas igra ubaci i obje su frustrirajuće za savladavanje. Bez načina izbjegavanja, bačeni smo pred horde različitih tipova nacističkih protivnika što ponekad djeluje kao aljkavo podizanje akcije i izazova na veću razinu. Iako je grafički dizajn lokacija izvrstan, za sam dizajn nekoliko mapa/nivoa mogu reći kako su solidni ili u nekoliko slučajeva neinspirativni. Iako su konstruirani s idejom stealth ili akcijskog pristupa, slijede isti obrazac. No, takav dojam dolazi do izražaja igrajući opcionalne misije. I naposlijetku, primjetio sam kritiku na sam završetak igre. Ne mogu se postaviti u tabor negativne kritike završetka, dapače, osobno mislim kako je sasvim u skladu sa svime što je Blazkowicz proživio kroz The New Colossus i ostavlja ukusan nagovještaj za sljedeći nastavak.

“Sjekiranje” protivnika u svom sjaju brutalnosti zaista je fora

Dakle, The New Colossus je prihvatio razvoj koji je započeo New Order i sposobno ga oblikovao u fantastičan FPS ove generacije. Dodatno produbljujući gunplay, razvijajući karaktere i naraciju, Wolfenstein II: The New Colossus ispunjava očekivanja i postavlja nas u nestrpljivo iščekivanje sljedećeg poglavlja u borbi za oslobođenje svijeta od nacista.