Eh kao da je jučer bilo kada sam od frenda iz škole dobio floppy na kome je pisalo „Wolf 3D“. Bili su to moji prvi koraci na PC-ju. Za odličan uspjeh u školi, dobio sam neku 386-icu koja je radila na tada moćnih 25MHz. Tako sam svog omiljenog „debeljka“ i nezaboravnu „prijateljicu“ s 1Mb radne memorije (da, to je ona nabrijana verzija) zamijenio za komp koji je dolazio s vodoravnim kućištem i čak 4 Mb RAM-a i kolor monitorom koji je bio ekstremno skup. S obzirom da sam i dalje često igrao igre na C64 i Amigi 500 uz povremene izlete u magične i zarazne svjetove Supaplexa, Prehistorika ili perzijskog princa i sličnih arkada, trenutak kada sam pokrenuo famoznog Wolfa ostao je zauvijek urezan u mome sjećanju.

Pogled iz prvog lica, lavirint hodnika i hrpa nacista koje treba smaknuti, predstavljali su nešto zaista novo u mom, u to vrijeme, prilično kratkom gamerskom stažu. Jednostavno rečeno, igra me opčinila, ali nisam samo ja bio zaluđen istom – cijela gamerska nacija ludovala je za njom. S Wolfensteinom rođen je FPS žanr i sve ostalo je povijest…

Famozni id Software je sa svojim megahitom iz 1992. godine, nezaboravnim Wolfensteinom, postavio temelj jednom od najpopularnijih gaming žanrova, uz čije pripadnike mnogi gube svaki sekund svog slobodnog vremena, žrtvujući pri tome i druge sfere društvenog života. Wolfenstein je napravio prvi pravi veliki korak i donio revoluciju u video gamingu, a svaka nova pucačina bivala je poređena s njime. O koliko utjecajnom i legendarnom djelu je ovdje riječ, govori činjenica da se o njoj jednako glasno govori čak i 22 godine kasnije. Istina je da smo tijekom tih godina u nekoliko navrata dobili priliku zaigrati nove Wolfenstein kreacije, no niti jedna od njih nije stekla popularnost kao original. Uglavnom se radilo o prosječnim naslovima, kojima je malo nedostajalo da postanu megahitovi. Tron od Wolfensteina prvo je preuzeo Doom (isto djelo id Softwareovaca), a potom i Medal of Honor, Call of Duty, Halo, Battlefield..Spomenute franšize postajale su sve popularnije i kvalitetnije, a tvorci „oca FPS žanra“ jednostavno su kaskali za njima. No, kako bi tu pravdu pokušali ispraviti, usput prateći moderne trendove izdavanja remakea, rebootova ili raznoraznih re-whatever čudesa, Bethesda Softworks i razvojni tim MachineGames odlučili su uskrsnuti legendu i pokazati svim njezinim precima, rođacima i nasljednicima da je krajnje vrijeme da se Wolfenstein konačno vrati u velikom stilu i zasjedne na tron shootera. No, jesu li možda zagrizli prevelik dio kolača, koji ipak nisu u stanju progutati, a potom i probaviti?

B.J. Blazkowicz ponovo jaše

Wolfenstein: The New Order nas baca u alternativnu steampunk prošlost te nas ponovo upoznaje s starim znancem, B.J. Blazkowiczem, koji će ovoga puta pred sobom imati ultimativni zadatak. Naime, priča počinje 1946. godine, kada naš junak dobiva naređenje da eliminira zloglasnog Wilhelma Deathsheada Strassea, nazi generala koji svojim ludačkim i genijalnim izumima daje značajan doprinos snagama Trećeg Rajha u njihovoj okupaciji svijeta (eh da su švabe zaista imale Deathsheada, crno bi nam se pisalo i sada bismo definitivno pričali njemački, ako nam preci ne bi billi raščerečeni od strane paklenih panzer hundova). Blazkowicz kreće u misiju, međutim stvari kreću po zlu – u sukobu s Deathsheadom i njegovom vojskom, on biva ranjen te pada u komu i završava u mentalnoj instituciji u Poljskoj u kojoj ostaje vegetirati narednih 14 godina. I upravo u trenutku kada nacisti dolaze do umobolnice kako bi terminirali osoblje i pacijente, B.J. se budi i hitro (bez ikakvih posljedica od dugoročne kome) nastavlja tamo gdje je i bio stao, da čini ono u čemu je pakleno dobar – da ubija naciste.

Žedan njihove krvi i borbe za oslobođenje od nacističke čizme, on stupa u kontakt s pokretom otpora te doznaje da je godina 1960-ta, da su nacisti dobili rat i da je sada sve pod njihovom vlašću. Sve osim, Kreisau Circlea (pokreta otpora) i njega samoga, a čim je on slobodan i na nogama, to znači da nada za oslobođenjem od nacističkog režima i dalje postoji. I tu naša priča započinje…

I nakon možda i najdužeg uvoda u neku igru (Kojima, sorry al ekipa iz MachineGamesa te je debelo zeznula) započet će avantura koja će nas odvesti kroz 19 dugih misija, koje će odvijati na zaista raznolikim lokacijama. Šuljat ćemo i boriti se u Berlinu, Londonu, podmornim bazama pa čak i na Mjesecu, dok pokušavamo ukrasti lansirne kodove, te usput susresti pravu plejadu živopisnih likova (kada vidite ludu psihopatkinju Frau Engels ili samo Deathsheada, bit će vam sve jasno). Neke od njih ćemo ubiti, s drugima ćemo se družiti i boriti zajedno protiv okupatora, a treće ćemo gledati kako ginu, a jedno je sigurno – svi će nas oduševiti. Likovi u igri zaista su zanimljivi, a priča, iako prepuna apsurda i ekstremno brutalnih krvavih scena (scena ispitivanja i brutalnog mučenja definitivno nije za pacifiste slabog stomaka), ipak drži vodu. Ono što zaista fascinira jeste činjenica da su autori igre od nacista napravili jedinstvene, u potpunosti dehumaniziranie zlice, koje jednostavno vape za metkom (grenade launcherom, nožem.. ) u čelo. Zaista, nacisti u igri su unikatno oličenje zla, kakvo dugo niste vidjeli u jednoj video igri (najkvalitetniji dokaz za to su svakako maločas spomenuti Frau Engels i Deathshead), a takvo što u igračima uistinu izaziva ubilački nagon, koji se smiruje tek nakon što potamane stotine nacista, a to opet znatno utječe na sam gameplay, o kojem ćete detaljnije doznati u nastavku teksta…

Kad se klasika sudari s modernom…

…dobijemo Wolfenstein: The New Order. Naime, u 15-ak sati koliko traje kampanja, prilično ćemo se zabaviti napucavajući švabe raznoraznim oružjima (od kojih većinu možemo furati u dual wield fazonu), pri čemu ćemo naletjeti i na hrpu retro elemenata. Pristalica ste shootera u kojima se zdravlje obnavlja ukoliko čučite skriveni u zaklonu? E pa u novome Wolfensteinu možete se skrivati koliko god hoćete, ali health vam se neće obnoviti. Wolfenstein: The New Order baca rukavicu u lice svim modernim shooterima koji uopće ne predstavljaju neki ozbiljan izazov. Ovdje nema automatskog regeneriranja zdravlja. Ako vas neprijatelji izrešetaju, ovdje vam je pronalazak medipackova i oklopa jedini način da preživite. Ovaj retro segment gameplay mehanike sjajno se uklopio u igru i vjerujem da će svima predstavljati pravo malo osvježenje (ako je od relativno novijih i modernijih naslova, Max Payne 3 mogao zadržati painkillere, može se onda i B.J. Blazkovicz „nadopunjavati“ medipackovima i oklopima).

Svako malo bit ćete svjedoci sudara stilova koje ova igra njeguje. Čas ćete svjedočiti brojnim retro momentima, a potom ćete uletjeti u pravu navalu svježih stvarčica, koje ovaj naslov izdvajaju iz mora sličnih.

Kada je u pitanju gameplay, Wolfenstein: The New Order bismo najlakše mogli okarakterizirati kao moderni old school FPS. Igra se uopće ne stidi svoje linearnosti i spomenutog retro prizvuka. Naprotiv, upravo ta njezina djelomična arkadnost, koja se ogleda u intenzivnom i veoma kvalitetnom napucavanju prošaranom lakim RPG elementima i elementima stealtha (koji, nažalost, zbog mušičave umjetne inteligencije, zna poprilično iznervirati) te povremenim razgovorima s NPC-ima, tjeraju igrače naprijed.

Akcija u igri je zaista fantastična i veoma dinamična – iza svakog kuta očekuju vas nabrijani sukobi s prilično šarolikom ekipom protivnika. Tu su obični nacisti, koje naš junak jede za doručak, ali i mehanički psi i raznorazni nazi mechovi te epski boss fajtovi koje ćete dugo pamtiti nakon završetka igre. Cijelu nacističku bandu lišavat ćete života na bezbroj načina, koristeći bezbroj dobrih oružja, kako realnih i prigodih vremenu radnje igre, tako i onih okultnih i naprednih, kakvim je radije mjesto u, recimo, novoj Prey igri. Uglavnom, izbor oružja je sjajan i svaki igrač će u tom arsenalu pronaći svoga favorita, pogotovo kada shvatite da gotovo svako oružje ima i svoju sekundarnu funkciju.

Još jedna zgodna stvarčica na koju smo igrajući novije shootere zaboravili, jeste mogućnost istovremenog nošenja svog mogućeg oružja. U maniri starih FPS-ova, sa sobom ćete (B.J. Blazkowicz je ionako grdosija od čovjeka, garant ima i veoma veoma duboke džepove) nositi cijeli arsenal na koji naiđete te onako usputno, tijekom akcije, sami odlučivati s kojim oružjem pojedine švabe da likvidirate i iživite se na njima. Gore navedeni RPG elementi ogledaju se u sustavu perkova, kojima naš heroj unaprijeđuje svoje osobine. Tu su brojni perk challengesi (tipa ubij 5 protivnika nožem, napravi 10 headshotova), koji postepeno otvaraju nove perkove, koji potom omogućavaju nove nadogradnje vještina (npr. možete nositi više noževa za bacanje isl…).

Jednostavno rečeno, Wolfenstein: The New Order sjajno balansira između klasike i moderne, a takva kombinacija predstavlja pravo osvježenje u prilično zasićenom i neinventivnom svijetu FPS igara. Vjerujem da će mnogi igrači ovu igru upravo zbog toga cijeniti još više. Međutim, tu je još jedna stvarčica koja ovu igru izdvaja od ostatka sličnih modernih ostvarenja, a koja se vjerojatno neće svidjeti velikom broju igrača – nedostatak multiplayera! Da, iako se radi o AAA ostvarenju za koje je potrebno izdvojiti punu cijenu, Wolfenstein: The New Order stiže bez multiplayera, što znatno utječe na njezin replay value. Hrabar potez izdavača i developera zasigurno će odbiti dio gamera, koji nakon završetka kampanje vole da se otisnu u multiplayer okršaje. Radi se o isključivo single player ostvarenju koje dolazi samo s prilično dugom kampanjom s bezbroj skrivenih prolaza i tajni (tu je i solidan broj collectiblesa, poput kodova za Enigma stroj, a moguće je čak pronaći i zaigrati originalnog Wolfensteina iz 1992. godine), koju je moguće odigrati na pet različitih težinskih razina te se pri tome dobro zabaviti.

Iako je jasno da je multiplayer žrtvovan radi boljeg kvaliteta single player kampanje, sasvim sigurno će se mnogi osjećati zakinuti za ovaj nedostatak te bi ih isti mogao odbiti o nabavke igre.

Brutalnost alternativnog II svjetskog rata

Kada je poznata činjenica da novi Wolfenstein dolazi bez ikakvog multiplayera, logično bi bilo pomisliti da nas očekuje zaista spektakularna audiovizualna strana igre, na koju bi ti isti resursi trebali biti potrošeni, osobito ukoliko se uzme u obzir da je igra „teška“ 50-ak GB (recenzija je pisana na osnovu PS4 i Xbox 360 inačica igre – PS4 verzija mi je „pojela“ punih 50 giga na ionako već punom HDD-u konzole, dok Xbox 360 verzija stiže na četiri dual layer diska te zahtjeva obaveznu instalaciju, koja traje zaista predugo). Wolfenstein: The New Order svakako ne izgleda loše. Naprotiv, na momente djeluje spektakularno (bar kada je u pitanju PS4 inačica, ona za X360 i ne izgleda baš bajno i prilično šteka), međutim moj krajnji utisak je da je igra svakako trebala biti ljepša, no s obzirom da je igra građena na id Tech 5 grafičkom pokretaču, sličnu situaciju smo već imali s Rageom (osobito PC igrači, kod kojih se spomenuta igra čudno ponašala).

Tom „toplo – hladno“ dojmu znatno doprinosi i varijabilni level dizajn, koji djeluje kao da su igru radila dva razvojna tima koji baš i nisu surađivali. Pojedini leveli su fantastični, drugi su potom očajni, a takav dojam će nas pratiti tijekom cijele igre. Te vidljive rupe u dizajnu i nekonzistentan kvalitet tekstura zaista idu na dušu developera. Zvuk u igri je solidan, ali ništa više od toga – pucnjava, eksplozije i voice overi su veoma dobri, dok glazba baš i ne leži igri te bi se moglo dogoditi da ju mnogi igrači jednostavno ugase tijekom igranja.

Scenografija i priča u igri, kao što smo već spomenuli, briljiraju, a iako mnogi igrači preferiraju krvavo napucavanje, količina nasilja i brutalnih krvavih i eksplicitnih scena, mogla bi zasmetati onima sa slabijim želucem.

Kada na kraju sumiramo tehničku stranu igre, Wolfenstein: The New Order bismo mogli najlakše opisati kao visokobudžetno grindhouse ostvarenje koje, unatoč brojnim problemima, ipak ima ono što će nas zadržati ispred malih (sada češće i velikih) ekrana i po nekoliko puta.

Par riječi za kraj…

A što na kraju reći nego „dobro je, ali moglo je i bolje..“. Zaista, radi se o veoma dobrom ostvarenju čija glavna kvaliteta leži u sjajnoj igrivosti i akciji, koju će posebno cijeniti old school igrači. Novim igračima vjerojatno se neće svidjeti pojedine odluke developera, međutim tko god igri pruži šansu, definitivno će se ugodno iznenaditi. Da nije bilo pojedinih tehničkih problema te da se multiplayer u igri našao u bilo kakvom obliku, ocjena bi sigurno bila viša i Wolfenstein: The New Order bi se našao u društvu „must buy“ naslova.

Nažalost, Wolfenstein: The New Order u nekim sferama pao je kao žrtva osobne ambicioznosti i nije uspio ispuniti najviša očekivanja, no definitivno se radi o ostvarenju vrijednog vašeg vremena. Isprobajte svakako…

Igru ustupio Videotop d.o.o.