Bethesda i MachineGames vratili su Wolfenstein serijal na ovogeneracijsku scenu i više nego uspješno. Nešto drukčija vizija borbe svima nam dragog B.J. Blazkowicza s nacističkim okupatorima u rebootanoj Wolfenstein sagi, donijela je nešto drukčiji pogled na serijal. Nova perspektiva samo rijetkima se nije svidjela, pa je tako serijal konstantno bio u uzlaznoj putanji. Kao punokrvni single player shooter, Wolfenstein II: The New Colossus pružio nam je sate zabave, no tu Bethesda i ekipa iz švedskog MachineGamesa imali su nekih novih ideja kako unaprijediti cijeli serijal. Jedna od tih ideja bila je udvostručiti ionako sjajnu akciju uvođenjem co-op komponente, no je li se takvo što na kraju pokazalo kao pametan potez?

Sweet Soul Sisters

Wolfenstein: Youngblood je službeni spin-off / polunastavak (da, znam što sam napisao ?), čija se radnja odvija 20 godina nakon one iz Wolfenstein II: The New Colossusa. Gospon Blazkowicz i njegov pokret otpora dali su značajan doprinos oslobođenju Amerike i dobrog dijela svijeta od nacističke okupacije. Zajedno sa svojom suprugom Annom u slobodi uspio je da podigne i othrani svoje kćerke bliznakinje Jessicu i Sophiu, te da ih nauči sve ono u čemu je i on sam dobar. Tu, naravno, prije svega mislimo na njegovu spretnost u borbi protiv nacista. Priča Youngblooda počinje onog trenutka kada B.J. nestane bez traga, a Jess i Soph odluče krenuti u potragu za njim. Njihova potraga odvest će ih do Pariza, koji je i dalje pod nacističkom čizmom. Spremne na sve, njih dvije neće se libiti ničega kako bi doznale gdje im je otac i što mu se dogodilo. Njihov put do istine bit će ispunjen hrpetinama nacističkih leševa i suradnji s francuskim pokretom otpora.

Welcome to Resistance

Kooperacija u otvorenom svijetu

Žanrovski, Wolfenstein: Youngblood i ne razlikuje se pretjerano od svojih prethodnika, iako stiže s nekoliko drastičnih izmjena. Prije svega, igra je sada smještena u otvoreni svijet, što nam omogućuje da se kroz kroz tri velika pariska distrikta krećemo znatno manje skriptirano te da glavne i sporedne zadatke rješavamo proizvoljnim redom. Zahvaljujući ovom novom konceptu, igra je značajno dobila na dužini i fleksibilnosti, pa sada više podsjeća, recimo na Far Cry nego na dobrog starog Wolfieja. Nekima će se ova tranzicija svidjeti, no mišljenja sam da je samo dodatno naškodila cijelom serijalu, jer prethodne tri igre (službena dva nastavka i New Order spin-off) uspješno su dokazale da još uvijek ima mjesta za kvalitetne i uglavnom linearne single player shootere. S ovom tranzicijom, Youngblood se ni po čemu ne razlikuje od hrpetine open world shootera kakvih je današnja gaming scena i više nego krcata.

Puškom u glavu nekad je učinkovitije nego sprašiti tonu metaka u protivnikovo dupe

Druga velika izmjena je uvođenje RPG elemenata, opet po uzoru na Far Cry i slične open world shootere. Sad je moguće svaki segment unaprijediti i dodatno razviti, oružja pa sve do skillova. Neki će reći „pa super, igra sada poprima RPG naličje“, međutim, ako bolje razmislimo, Wolfensteinu takvo što uopće nije bilo potrebno. Wolfenstein je akcijetina nulte kategorije i kao takva trebao je ostati i u ovom spin-offu. Nikakvo „erpegijanje“ u ovoj mjeri nije bilo potrebno, jer isto je dovelo do još nekih problema, koji ozbiljno utječu na gameplay i kompletan ugođaj. Tu mislim na protivnike, koji su također poprilimili svoje RPG naličje, pa svaki od njih sada ima i svoju crticu healtha koju je potrebno propisno skresati prije nego što isti padne na dupe. O onim čvršćim i oklopljenijim nećemo ni govoriti. Bit će vam dovoljno da naletite na prvog takvog pa da u njega uzaludno sprašite tonu municije, prije nego što shvatite da ćete se morati prvo baciti da dobru dozu grindanja da biste mu uopće mogli djelić healtha. Zašto su se developeri odlučili na ovako drastičan i da ne kažem glup potez, doista ne znam, no isti je ozbiljno ugrozio onaj fini i veoma fluidni gameplay štimung prethodnih igara.

S kantom na glavi, sve je bolje..

Sada, pozabavit ćemo se glavnim novitetom ovog ostvarenja, a to je co-op igranje. Zbog dvije glavne protagonistice, cijela igra od starta je dizajnirana za kooperativno igranje, a to sa sobom donosi i dobre i loše stvari. Jedna od najboljih je ta što s Deluxe verzijom igre dolazi i Buddy Pass, koji vam omogućuje da pozovete prijatelja da igru zaigra s vama, iako nema igru. Možemo birati želimo li igrati s Jess ili sa Soph, no budimo iskreni, nekih drastičnih razlika između njih dvije baš i nema. Većina njihovih sposobnosti (izuzev početnih cloaking ili crush) doslovno je ista i svaka od sestara može naučiti sve, pa se sve svodi želite li igrati u ulozi „plavuše“ ili „crnke“. Fora tijekom igre je ta što možete  „rivajvati“ na raznorazne načine, uključujući čak i „živote“ koje dijelite međusobno. Sve u svemu, co-op dodatak definitivno nije uspio napraviti „boom“, nego je donekle samo razvodnio onu dobru staru gameplay dinamiku.

Priznajemo, igra na momente izgleda spetkakularno, ali…

Za kraj, ostavili smo definitivno najbolji segment igre, a to je napucavanje i borba. Sve funkcionira doista sjajno i atraktivno, na momente i mnogo bolje nego u prethodnim igrama, bez obzira na oružje koje koristimo. Upravo zbog toga, ne mogu a da ne spomenem te RPG elemente, koji su dobrim dijelom onemogućili onaj fantastični osjećaj pogađanja protivnika. Zbog njih, ma koliko dobar osjećaj bio pucanja, nemamo  onu  satisfakciju kada svaki metak pogodi svoju destinaciju. Sada sve izgleda bliže The Divisionu, nego dobrom starom Wolfensteinu…

The New Colossus 2.0

Tehnički, Wolfenstein: Youngblood ne razlikuje se previše u odnosu na The New Colossus. I dalje su tu one blijede boje i grindhouse stil, koji je krasio prošlu igru. Sve s audiovizualne strane, igra je i više nego korektna, mada je zbog siline efekata uslijed kooperativnog rokanja, često primjetan pad frameratea. No, ne radi se nečemu drastičnom što utječe na samu igrivost (više utječu oni ranije spomenuti RPG elementi i neki nelogični noviteti) . Veći problem, po mom mišljenju, predstavlja ne toliko zanimljiva priča i karakteri sestara Blazkowicz, koji su veoma iritantni, da je od njih karizmatičnija i gluperda poput Maxa Haasa. Obe glavne protagonistice uopće nisu dopadljive, a to dobrim dijelom utječe i na samu priču i ugođaj.

Seke Blazkowicz znaju biti prilično iritantne

Starci su zakon, klinci baš i ne!

Da rezimiramo cijelu situaciju. Wolfenstein: Youngblood je solidan shooter i ništa više. Nekoliko hrabro umetnutih ideja u već dobitnu kombinaciju na kraju se pokazalo kao loš potez, te je samo naškodio zaista sjajnom konceptu, kojeg su se Bethesda i MachineGames uspješno držali u prethodne tri igre. Zbog  svega toga, igra zaslužuje tek prosječnu ocjenu i oznaku „zaigrajte je samo ako ste zagriženi fan ili nemate što drugo“. U suprotnom, radije se vratite The New Colossusu i još jednom, pomozite B.J. Blazkowiczu i ekipi da se izbori s Hitlerom, Frau Engels i ostatkom nacističkog šljama.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.