Sam naslov zvuči idilično, no je li zapravo tako? Sve starije, a i novije generacije gamera u Hrvata funkcioniraju na sličan način. Nađu igru koja ih zanima, malo istraže po netu, pročitaju par recenzija, pogledaju trailer na Jubitu i onda trk na Pirate Bay po igru. Takav način funkcioniranja je kroz godine u nama razvio jednu ležernost. Ležernost koja je dovela do toga da, odkad sam kupio PlayStation 3, jaaaako pomno biram igre koje kupujem za konzole. Zašto? Zato jer sam se pretvorio u enormno zahtjevnoga škrtca koji mora dobiti savršenu igru da bi je smatrao isplativom i vrijednom uloženih novaca. Zato jer se osjećam pokradenim i prevarenim kad igru plaćenu 350 kuna pređem za manje vremena nego mi je bilo potrebno da zaradim te novce. I onda proces ide dalje. Igra je završena, oglašena na Njuškalu u pola cijene i samo treba biti strpljiv i čekati njen prelazak u nove radosne ručice nekoga naivca koji će ubrzo požaliti svoju kupnju. Tako je to dosad funkcioniralo.

Kako će biti kroz godinu dana? Ako je vjerovati najavama japanskoga diva (a i Microsofta), stvari će se promijeniti. Ako si kupio igru, tvoja je i Božja, ako ti se ne sviđa baci je u smeće, tko te šiša kad si naivan. Better luck next time. Njuškalo izlazi iz jednadžbe, no nemojte zaboraviti prvo kupiti neku jeftinu policu za skladištenje tih novih igara koje će vam se s vremenom gomilati.

Nekad je prosječni gamer igru mogao kupiti u dućanu, kupiti od pirata, posuditi od frenda, presnimiti, prodati ili pokloniti. Kako će biti u budućnosti?

Moj ljubimac, David Cage, šef Quantic Dream-a je nedavno izjavio notornu glupost: „Podržavam Sonyjevu odluku da igre veže uz korisnikov račun jer se tom preprodajom izravno šteti nama developerima. Mi od tih novaca ne vidimo ništa, a drugi zarađuju na našem radu.“ Tu sam njegovu izjavu pročitao nekoliko puta, ali ni dalje ne shvaćam po čemu se razlikuje obrazovni program iz matematike u francuskim i hrvatskim školama da je on došao do toga izračuna. Ako je Mirko kupio u dućanu igru za 350 kuna, prešao je i onda je preko oglasnika prodao Slavku za 150 kuna, onda ne vidim kako su tu developeri pokradeni i kako je Marko zaradio. Slavko je, koji je kao i većina Hrvata dijete iz prosječne hrvatske obitelji, dobio priliku da pola godine nakon izlaska ipak nabavi igru za manje novaca i zabavi se, dok je Marko pokrio dio troška koji je izdvojio za nju i koji je išao u džep developerima (izuzev marže dućana) i time si omogućio lakšu nabavku nove igre u dućanu. U suštini gledano, Marko je platio 200 kuna „najam“ igre, a Slavko je nagrađen za čekanje manjom cijenom.

Podržavam li „videoteku“ koja bi kupila jedan primjerak igre i onda ga iznajmljivala za lovu? Ne, to je krađa i tu bi tvrdnja Davida Cagea stajala. To bi bilo zarađivanje na tuđem trudu jer bi u konačnici igra i dalje ostala u vlasništvu videoteke, a donijela bi joj zaradu. Zašto je naslov ove kolumne ”život u oblacima”? Zato jer Sony, a i druge velike kuće sve više sadržaja prebacuju na Cloud tehnologije. Saveovi igara su mi u cloudu, korisnički podaci su mi u cloudu, backup mi je u cloudu, a kako je krenulo, uskoro čak i ono što posjedujem neće biti moje nego će biti u cloudu.

Ajmo to dodatno pojednostavniti. Odem kupiti auto, platim punu cijenu, ali dobijem ga samo pod uvjetom da knjižica vozila bude kod njih. Evo ti auto, vozi ga, ali ne možes ga prodati jer ti mi ne dozvoljavamo. Ali da bude još bolje, mi ga nećemo uzeti natrag ako ti dosadi ili ti ne valja jer je to tvoj auto. Ako ga hoćeš prodati, prodaj ga, ali nova osoba ne može biti vlasnik. Može ga gledati, voziti po kvartu, ali nikada ga neće moći koristiti u potpunosti i otputovati s njim na more. Da, banaliziram, ali imam osjećaj da sam na dobrom tragu. Malen broj ljudi je skočio na ovu najavu i bore se protiv uvođenja takvoga lopovskog načina kontroliranja i iskorištavanja korisnika. Najglasniji među njima je upravo direktor SCE-a za Ameriku, Jack Tretton koji je izjavio: „Samo da se zna, ja sam totalno protiv bilo kakvog zaključavanja korištenih igara. Mislim da je odlično da kupac može kupiti rabljenu igru. Imamo puno kupaca koji naše konzole ne kupuju odmah nego nakon godinu, dvije kad im padne cijena i tada traže starije rabljene igre. Mislim da bi bilo kakvo zaključavanje igara bilo anti-potrošački potez.“

Saveovi igara su mi u cloudu, korisnički podaci su mi u cloudu, backup mi je u cloudu, a kako je krenulo, uskoro čak i ono što posjedujem neće biti moje nego će biti u cloudu.

Volio bih da i vi koji ovo pročitate kažete svoje mišljenje u komentarima. Jesam li samo prosječni hrvatski razmaženi kriminalac koji je navikao da se nove igre nabavljaju na torrentima ili i vi smatrate da ovo nije dobar potez koji će, htjeli ili ne, udariti na populaciju gamera koja nema novaca da svaki mjesec izdvoji 400 kuna na igru? Moram dodati da i Microsoft razmišlja o sličnom konceptu, tako da nije samo problem u SCE-u. Pitanje je koliko će se glas gamera čuti u svemu ovome i hoćemo li uspjeti promijeniti tok misli ovih kapitalističkih divova kojima je glavna vodilja maksimizacija profita, a ne zadovoljstvo korisnika, odnosno kupaca. No i oni će morati naći kompromisno rješenje jer ne treba zaboraviti da su oni tu zbog nas, a ne obrnuto.

Ne dijeli nas još puno vremena od nove generacije konzola. Kako će se stvari razvijati, pokazat će vrijeme, iako se zasad čini da sve opsežnijim prebacivanjem tehnologija u cloud okruženje igrač ima sve manje mogućnosti na izbor. Ne znamo gdje su nam saveovi igara, ne znamo gdje nam je backup, ne znamo gdje nam je PSN novčanik, a uskoro nećemo znati ni gdje nam je igra koju smo platili. Da, medij je kod nas, ali licenca ne. Nekad je prosječni gamer igru mogao kupiti u dućanu, kupiti od pirata, posuditi od frenda, presnimiti, prodati ili pokloniti. Kako će biti u budućnosti? Dolaskom nove generacije konzola otpast će i opcija posuđivanja prijatelju jer ću mu u tome slučaju morati davati i svoj username za PSN što automatski znači da on neće moći niti dobivati achievemente (trofeje) na svom računu.

Ne bih me čudilo da PlayStation 5 i XBOX1440 dođu kao paket kontrolera i kutijice (Lan i WLAN adaptera) za pristup na internet dok će sav sadržaj biti u njihovom cloudu. Ja, kao prosječni gamer neću moći birati. Kad kupim igru, moći ću je igrati. I to je to. Nakon svega napisanog, bojim se da tako izgleda budućnost gamera na konzolama, bar iz mojega pesimističnog pogleda. Ali nije sve gotovo jer još uvijek imamo dva izbora – živjeti u oblacima ili stati na zemlju. Birajte.